ČITANJE (U)SEBI: Između dvije vatre

”Bolje mesto”, Lena Petrović, Društvo književnika i književnih prevodilaca Niš, 2025.

Nakon poetskog prvijenca “Sirene ne primaju keš”, u kojem pokazuje istančanu jezičku vještinu da iz naizgled jednostavnih pjesničkih minijatura propituje složene identitetske odnose i sukobe, književnica Lena Petrović u svojoj knjizi kratkih priča “Bolje mesto” potvrđuje da je posrijedi autorski glas koji posjeduje senzibilitet da od “malih stvari” stvara velike i dalekosežne narative.

Autentična atmosfera

Naime, u stilskom smislu Petrović nam pokazuje kroz ove dvije svoje knjige kako se može pisati književnost duboko uronjena u stvarnost i njene preokupacije, a da se ne zapadne u bilo kakav vid banalnog angažerskog bilježenja kojim se dokidaju estetski dometi zarad društveno-socijalne aktuelnosti teksta. Drugim riječima, pažljivim doziranjem, građenjem autentične unutrašnje atmosfere u svojim pričama, znalačkim sjenčenjem konteksta u kojem su smješteni njeni junaci, Petrović nas suočava sa nekim iznimno bolnim prizorima haosa svijeta u kojem obitavamo. “Bolje mesto” tako donosi priče koje neprestano tragaju za odgovorom ima li mogućnosti oslobađanja, dolaska do sebe, prekidanja onih okova moranja i nametnutih obrazaca ponašanja, koji se kao komunikacijski šum uvlače i premrežavaju sve naše interakcije i pokušaje da dopremo do drugih, ali i do sebe.

Neprestano na toj skali približavanja i udaljavanja, koja se širi i skuplja iz situacije u situaciju, priče ove autorice dopiru iz suštinske potrebe da se dokuči šta oko nas jeste, šta nas čini sputanim i zarobljenim, kako bi se pokušalo domisliti i osvojiti onaj prostor gdje neće postojati nikakva ograničenja, niti će bilo šta stajati na putu ostvarenja osobnih stremljenja i želja. Pa i kad je posrijedi vlastiti pad i razočarenje, to je ono pravo koje se brani po svaku cijenu, jer ništa nas ne može zaštititi i amnestirati od iskustvenog udaranja glavom od zid. I kad je najtraumatičnije to je naše pravo, naš izbor, naša potreba da osjetimo sebe i dođemo do spoznajne tačke o mogućnostima i dosezima, o ograničenjima i porazima.

Sve ono što nameće odrastanje, postavljene ograde egistencije u okvirima postjugoslovenskog patrijahalnog prostora i njegovih povijesnih zastranjenja, ovdje se propituju na način da se osluškuje ono što jeste nesputana imanentna potreba da se osvijesti vlastito bivanje, da se pronađe minimum sigurnog prostora iz kojeg se može sagledati ono mjesto na kojem se nalazimo, ona pozicija iz koje krećemo i trasirati ono ka čemu idemo ili bar mislimo da idemo. Lena Petrović prevashodno polazi iz iskustva drugosti, one koja svojim identitetom, bilo tjelesnim, rodnim, seksualnim, rasnim ili klasnim, teži da bude dosegnuta u domenu vlastite borbe za ostvarenje. Sa te strane, priče ove autorice nas podsjećaju na to šta znači solidarnost, emocija i empatija prema drugom, doživljavanje drugog jednakim sebi bez obzira na sve što on jeste, pokušaj da ga se razumije, da se njegova pozicija osjeti u sebi, kako bi se moglo doći do daha, biti čovjekom.

Knjiga priča "Bolje mesto"/

Otuda - bilo da se radi o pričama koje govore o junakinji koja odrasta u Beogradu sa osjećajem da nije ni žena ni muškarac, propitujući svoj seksualni i rodni identitet, trpeći emotivno nasilje i ignoranciju u okvirima zajednice, ali i porodice, ili o priči “Između dve vatre”, putem koje se fokalizatorica saživljava sa djevojčicom koja ima tjelesnu manu, preko priče “Produženi vikend”, gdje se pak osvještava položaj osoba na psihijatrijskoj klinici, priče “Kad riba progovori”, u kojoj se govori o modernom ropstvu i klasnom rasapu, do priča “Spaliti svaki dokaz o bekstvu” i “Dozvola”, u kojoj se tematira imigrantsko beznađe, sa jedne strane iskustvo drugog, a poslije i vlastito iskustvo odlaska u Ameriku – Lena Petrović nas na malom prostoru dovodi do cijelog spektra osjećaja, putem kojih ne postoji mogućnost ravnodušnosti ili odbijanja da shvatimo da je ovo naše stanište premreženo obiljem nesreća koje nas se moraju ticati.

Svako odbijanje da prihvatimo patnju drugih nameće se kao odljuđivanje i otuđenje koje nas prije ili kasnije sustiže. Jer, ma koliko bili samodostatni, zaljubljeni u vlastitu komociju i ugodnost, bez tog dojma da neko pored nas nema ništa, a da je nama dostupno sve, mi postajemo bespizorne kreature onesposobljene da vide šta ova planeta jeste, a time smo daleko od svakog osjećaja zajedništva i mogućnosti promjene i rekreiranja zatečenog stanja. Knjiga autorice Petrović stoga jeste u svojoj suštini istinska pobuna, neprihvatanje datosti kao neumitnog poretka stvari, ona se nameće kao permanentna potraga za drugačijim rješenjima i prihvatanjima, odbacuje determinisane isključivosti, suprotstavljajući im vitalnost promjene kao onome što, bez obzira na sve, mora doći.

Iza prvotnog doživljaja

Iako pisane kratkim, efektnim rečenicama, priče u knjizi “Bolje mesto” nisu ni u kom smislu puko taksativno nizanje hroničarskih datosti. One prevazilaze onu jednostavnu logiku ispisivanja doživljenog kao anegdotalnog, koje je tako čest postupak u recentnoj prozi regiona, tražeći u svakoj svojoj rečenici ono što dolazi poslije, što se krije iza prvotnog doživljajnog utiska. Zapravo, evidentno je iz priča Lene Petrović da ih ne pokreće puka želja za mapiranjem onog dobro poznatog stanja svakodnevice, već potreba da se ode korak dalje, da se prevaziđe svako uopštavanje i dosegne do viših nivoa razumijevanja i saživljavanja, ali i ostvarenja prosedea koji se ne svodi na dobro poznate činjenice. Najvrednije ovdje jeste ono što ostaje neizrečeno, na marginama, i u prazninama.

Postoje unutar ove knjige priča dva dominantna plana koja bi se mogla označiti kao unutrašnji i spoljašnji egzil, oba su u neprestanom trvenju, promjeni, nastojanju da se samospozna, ali i da se dopre do drugog, kako bi ga se osvijestilo u sebstvu, razumjelo i disalo sa njim u istom ritmu. Posebno dojmljivo jeste to kako autorica sjenči stvarnost odrastanja devedesetih godina prošlog vijeka sa svim njegovim kontradikcijama. Poput autora hispano kinematografije ona nam daje samo naznake onog opšteg stanja beznađa, dovoljan je jedan pasus da se oslika svo sivilo kolorita tih poraznih godina naše propasti, bujanja ulice, podivljali šljam nacionalizma i destrukcije, kako bi se naznačilo u kojoj mjeri to utiče na protagoniste njenih priča. Ali to nije glavno težište, ono leži u onome što junaci njenih priča nose u sebi i kako se suočavaju sa datostima.

Lena Petrović to radi dojmljivo i autentično, prikazujući da, bez obzira na šire društvene promjene, život postoji i van toga, bez obzira kakavo ruiniranje se dešava oko nas naša stremljenja nisu prestala. Ili, u nekoliko rečenica, iz priče “Tranzicija”: “Tranzicija je bila reč koja se iz medija širila kao zaraza. Svi su je izgovarali sa strahopoštovanjem: političari, profesori, sportisti, glumci, pekari, lekari, čak i uhapšeni kriminalci... Radilo se o novom božanstvu. Za mene je tranzicija bila haos, previranje, prekrajanje života. Potreba da razbucam dosadnu svakodnevicu, trasiranu očekivanjima okoline. Potreba da poljubim Minu.” Ova priča, jednako sa pričom, “Reforma” prikazuje nam rasap djece devedesetih, njihove konvulzije i dileme, iznova se vraćajući na pitanje drugog kao onog sa kime moramo supostojati i premrežavati se. Jer, potvrđuje nam to “Bolje mesto”, samo ljubav nadilazi sve granice. Na koncu, prva i posljednja priča ove knjige, “Zlatna groznica” i “Po usijanom asfaltu”, ispričane iz dvije različite perspektive, oca i kćerke, svjedoče nam da ona suštinska bliskost nema veze sa time od koga smo potekli, nego iz onog stava kome smo se zaista približili.