ČITANJE (U)SEBI: Izlaz za evakuaciju nije na tvojoj strani

”Džek Keruak u kupaćim gaćama”, Andrijana Tomić, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki Sombor, 2025.

“Džek Keruak u kupaćim gaćama”, pjesnički prvijenac autorice Andrijane Tomić, precizna je i svojim izrazom jednostavna knjiga. No, iz tog naizgled svedenog jezika, koji pred čitaoca donosi unutrašnji i vanjski svijet žene u suočavanju sa patrijarhalnim demonima svakodnevne egzistencije, odrastanja, suženim porodičnim stegama i opetovanim preispitivanjem vlastitog bivanja u tijelu, emocija i odnosima sa drugima, očituje se suštinska kvaliteta onoga što nam pjesnikinja želi ponuditi ovom knjigom. Tu nema, uslovno rečeno, velikih tema, u smislu da se lirski subjekt sudara sa onim što prevazilazi obzor njegovog gledanja, već se iz malih podražaja, lomova naizgled sitnih i običnih, otvara prostor kroz koji će do artikulacije doći sve konvulzije i sumnje što neumitno opsjedaju i napadaju.

Pukotine u detaljima

Tomić u tom smislu ne ostaje na nekom površinskom sjenčenju, već svoju poetiku razvija dosljedno do kraja, tražeći pukotine u detaljima, u gotovo prozaičnim prizorima protoka, da bi se došlo do krajnje mogućnosti da se nešto kaže. Ta početna lakoća u izrazu će biti zadržana cijelim tokom ove poezije, ali će se iz pjesme u pjesmu usložnjavati, pokušavajući da pronađe onaj put kojim se može sažeti i doseći balans između uzavrelih osjećanja i potrebe da se nađe zavjetrina u kojoj je moguće ostati oslobođen i zaštićen do kraja. Naravno, sve je kratkotrajna iluzija, svaki mir je ujedno i nemir, a svaki pokušaj bijega nas podsjeća da sve ono što nosimo u sebi neizostavno ide svuda za nama. Sa tim naslijeđenim obrascima i normama u ovoj se knjizi neprestano vodi borba, pobunjenost protiv onoga što je “propisano” i što se mora nastoji se prenebjeći, a traženje vlastite autonomije, oslobađanja i duha i tijela, nameće se kao grčevita potraga u kojoj odustajanje nije opcija. Već se neprestano dovodi do granice pucanja, rastavljajući i sastavljajući pokidane krnjatke bića bačenog u vatru trajanja.

Ako bismo tragali za nosećim tematskim i motivskim spojnicama knjige “Džek Keruak u kupaćim gaćama”, moglo bi se reći da je posrijedi djelo u čijem se središtu nalazi pitanje ljubavi, mogućnosti njenog ostvarenja, uopšte povezivanja između dvoje ljudi. Jer ma koliko neki stihovi ovdje izražavali opredijeljenost da se ona desi u svojoj punini, neprestano se javlja onaj element koji je razgrađuje i čini da ljubav izmiče. Pri tome, tu se ne radi o nekoj uslovnoj romantičnoj ljubavi, stegnutoj u očekivani vid realizacije, već o neprestanom propitivanju tog skliskog tla, uz punu svijest o usponima i padovima koji se na horizontu, neminovno je, naziru. Pjesma “Neizvesnost” ovako nam to saopštava: Pod teget mesečinom/svlačim dugu haljinu/vrhovi kose dodiruju mi struk/; gazim u topao rečni mulj/kao u talog od kafe/trave mi golicaju članke/; smejem se glasno/grudi su mi razuzdane/kao srednjoškolska žurka/; a misli prozirne/usmerene ka tebi/koji me gledaš/ Da bi smo u onoj naslova “Žega” već imali nit sumnje, koja opominje da svaka stalnost u sebi sadrži nestabilnost i neizvjesnost: Na žici za sušenje veša/prostirem tvoje košulje/u nadi da će izbledeti/

Ono što nam Andrijana Tomić dalje nudi odnosi se i na poništavanje svakog vida konvencije u ljubavi i predstavi seksualnosti, neke od pjesama u ovoj knjizi jesu hrabar iskorak, želja da se suoči sa graničnim stanjima, onim što je dozvoljeno i zabranjeno. Izlazeći iz očekivanog, odbijajući da želja bude ukotvljena u ćudorednu smjernost, pjesnikinja prelazi onu ukalupljivu granicu i ne pristaje na opisanu kružnicu po kojoj je predviđeno da se žena kreće. Otuda knjiga “Džek Keruak u kupaćim gaćama” donosi pitanja tijela na kontrastnoj klacikalici između nježnog i destruktivnog, nikad do kraja ne dovodeći do ostvarenja ono što je datost. Uvijek se, kao po pravilu, događa vrenje, koje potom biva ugašeno ledenom vodom otrežnjenja. Pjesma “Dan kad sam poželila da umrem” u početnom fragmentu to ovako pokazuje: Opet pijem rakiju/u dva popodne/i rastužujem jednog starijeg čoveka/na internetu/; kasnije biram vino, to piju dame/koje tavore po iznajmljenim stanovima/u satenskim spavaćicama/dok čekaju da im neko/zavuče prste pod kosu/i smesti ih u krevet/ (…) Da bi se u stihovima pjesme “Fragment nežnosti” iznova vratilo u stanje željenog početnog mira: Plast jutarnjeg sunca otkriva/čestice prašine na njegovim stopalima/koja izviruju ispod pokrivača/ Kako bi se, zatim, u pjesmi “Jagode van sezone” ponovo došlo u stanje nepovjerenja, jer mir kao da nije svojstvena kategorija u ljudskom stremljenju: Pušila sam na prozoru i čitala crnu hroniku/kao da je spisak dnevnih obaveza/; kasnio si na posao tog jutra/odbio doručak i poljubio me, letimično/; kao da ćemo to raditi/do kraja naših života.

Uzmicanja i prisustva

Pitanja samoće i izmještenosti, ali i ranjivosti, uzmicanja i prisustva, takođe jesu jedno od središta ove knjige. Lirski subjekt sa jedne strane ne želi pristati na bilo kakva ograničenja, međutim, postoji ono što guši, što nameće svoj ritam, čemu se treba opirati i tražiti prolaz za sebe u slučaju potrebne evakuacije. Drugim riječima, nestalnost svega, ograničeni dosezi ljubavi, seksualnosti i tijela, poniranje u sebe kroz proces propitivanja i oslobađanja, nisu ni najmanje laki i osvojivi, oni su igra koja traje, koloplet u kojem se lako ne nalazi početna nit. Stihovi iz pjesme “Često mislim o odlasku” to dosljedno i kažu: (…) u tašni nosim noževe i karmin/osmehujem se stakleno/pri svakom zatezanju mišića/krvarim (…) Da bismo u pjesmi “Dvadesete” došli do tačke kada se više ne može sa sigurnošću znati kuda se i zašto ide: Dan se rascvetao kao folikul/čini mi se da stojim/dok se svi oko mene kreću/i znaju kuda idu/ Ta izgubljenost, rasijanost u neostvarivom, potom u stihovima pjesme “Devojački san” dobija svoje konačno uobličenje: Ljuštim nar u kadi/mislim o svim/azurnim dečacima/koje sam nekad volela/

Na koncu, “Džek Keruak u kupaćim gaćama” Andrijane Tomić jeste knjiga melanholije, neprestanog skrivanja i otkrivanja, straha od slobode i žeđanju iste. Posrijedi je melanž osjećaja koji nisu nikad dovedeni do kraja. I kad se pomisli da je utemeljenost jednom dosegnuta, ona se iznova i iznova kruni, te nam pokazuje da ni jedna teritorija nikad nije do kraja osvojena. Posebno ne ona imanentno naša. Pjesma “Rođendanski bluz” to jako dobro izražava: Sinoć sam bosonoga plesala u sobi/po meni su posipali konfete/; danas ih skidam sa stopala/i u dnevnik zapisujem:/; godine krckam pod zubima/opor okus na mom jeziku/; kada sam vrelim dahom gasila svećicu/ništa nisam poželela/ Da bi se u onoj naslova “Proleće u četiri zida” iznova vratilo na početnu tačku samovanja, zatvorenosti kao kontemplativnog trenutka samospoznaje, u kojoj nešto uvijek ostaje daleko i nedokučivo: Ispod mog prozora/kikot tri devojčice/u belim soknama/; po betonu, kredam pastelnih boja,/iscrtani brojevi/u zbiru daju dane/koje sam provela u sobi/; u ćoškovima venu azaleje/iz zvučnika Džef Bakli podseća/trebalo bi da dođeš/.