ČITANJE (U)SEBI: Hvatanje slova za grlo

”Bilješkarica”, Darko Cvijetić, Buybook, 2025.

Svakom svojom knjigom autor Darko Cvijetić nas iznova vodi u opsesivne smisaone i pojmovne lavirinte, već odavno prepoznatljive u njegovom estetskom i etičkom hrvanju sa onim kobnim nanosima naše prošlosti i njenih okrvavljenih urvina. Traume devedesetih, njihovo opetovano prisustvo u našoj stvarnosti, kod ovog su književnika temeljna preokupacija, potreba da se još jednom, iznova, zaroni u tu gustu tamu što je nosimo u sebi, reflektira se u svakom njegovom djelu, idući za mogućim odgovorima i osmišljavajući horizont bivanja van poraza i satrapija povijesti kakva ona jeste.

Antinomije i pokajanja

Bilo da piše poeziju, romane ili se izražava formom dramskog pisma, Cvijetić neprestano biva sav u jeziku, tražeći u njegovim pukotinama, prazninama i marginama načine kako progovoriti iz nutrine, suočiti se sa tišinom koja silno nadire i guši, kako bi se otrgnulo i spasilo od prašine vremena ono što nas boli i što oblikuje našu zbilju, ono čime smo obilježeni i sa čime se borimo. Postavlja se otuda pitanje zašto insistirati tako dugo na čuvanju sjećanja, možda bi logičnije bilo posvetiti se zaboravljanju, brisanju onih zastrašujućih mentalnih slika i zaumlja koja nas pozljeđuje svaki put kada se iznova susretnemo sa njima.

Međutim, u društvu u kojem se revizionističkim iskrivljenjima iz dana u dan stvaraju nove prilike za klanice i rasape, tamo gdje se insistira na isključivim etnonacionalnim mitologemama i polarizacijama istrajavanje ovog književnika da se sudara sa crnilom u nama i oko nas pitanje je humanosti koja se ne miri sa hinjenom lakoćom življenja, ne bira put lahorenja u međuprostoru ignorancije, već ulazi u bespoštednu literarnu potragu za mogućim odgovorima ma koliko oni bili nesnošljivi i bolni. Iako znamo da književnost jeste nemoćna pred silom i moći, pred oružjem i zločinom, Darko Cvijetić nam osvjetljava onu njenu apostolsku viziju da zapisano ipak ima trajnost i snagu, da ono što se riječju obuhvati neće proždrijeti zvijeri i skakavci pojesti u naletu besprizorja. Drugim riječima, ukoliko se i jedan čovjek spasi onim što je napisano, ako se i jedno biće zamisli nad zvjerstvima, te prenese onome do sebe mogućnost viđenja koje nije zarobljeno u puku relativizaciju i oglušenje, misija književnosti je, uz svu njenu nemoć, ipak ispunjena i kosmička ravnoteža će se održati. Nećemo zaboraviti ono ljudsko u nama, gorjeće tanušan plamen nade da je moguće zamisliti neku utopiju sanjane budućnosti.

U knjizi “Bilješkarica”, u podnaslovu Izbačene slike, objavljenoj u okviru Buybookove edicije Dnevnik, Darko Cvijetić nas iznova vraća u taj svoj opsesivni prostor gdje se riječima ispisuju molitvene poslanice antinomija i pokajanja. Ni forma dnevnika ne mijenja onaj prepoznatljivi izraz prisutan u svim dosadašnjim autorovim knjigama. Bilježeći ono što vidi, čemu prisustvuje i što čuje Cvijetić se ne udaljava izvan svog prijedorskog Crvenog solitera. On je njegova početna i završna tačka kretanja, ma gdje bio on svijet i sve u njemu mjeri i vidi kroz tragediju grada u kojem su “oni drugi” nosili oko ruke bijele trake i bili odvođeni u logore. Ispisujući zbilju tokom 2024. godine, u kojoj ratovi traju oko nas, pisac “Bilješkarice” uvjerljivo čitaoca dovodi u prostor svog književnog imaginarija, kolažirajući već napisane knjige poezije i romane, predstave koje se prema njegovim knjigama igraju na scenama postjugoslavije, stvarajući tako jedan sveobuhvatan unutrašnji nemir i nemirenje. Jer, kako će zapisati na samom početku “Bilješkarice”, tko nema dom taj mora živjeti u riječima.

Knjiga "Bilješkarica" u izdanju Buybooka/

Taj dojam neprestane izmještenosti, stranca u gradu svog rođenja, bezdomnika čija je jedina kuća riječ za koju se konvulzijski drži, Cvijetića nam predstavlja kao autora neprestano ustremljenog da nosi sve naše grijehe, okajava prošlo, sadašnje i ono što tek dolazi, isihastički tihujući nad nemislivim prizorima bratoubistava što se množe geometrijskom progresijom zla. Pitanje katarze, otuda, jeste temeljno ishodište i ove knjige Darka Cvijetića. On nas usmjerava u pravcu nužnosti suočenja, kako bi bilo šta od nas ostalo. Ne postoji ni jedan drugi autor recentne literarne produkcije regiona koji je u toj mjeri ostao istrajan u demistificiranju onog demonskog koje smo zagrizli, kako je to učinio Cvijetić. Posvećujući cijeli svoj opus onom što se uglavnom ne želi pojmiti, od čega se bježi ili se svodi na determinisane uloge dželata i žrtve, ovaj pisac ide tragom istine koja nema dvostruki karakter. I to polazeći prije svega od osobnog iskustva. “Moj grad natjerao me je da budem logorski stražar, a sad tvrdi da logora nije bilo. Previše mi to. Zamjena slika. Proizvodnja slika za mitske matrice. Proizvodnja iluzija, dronovi našeg leta dok se ne mičemo iz fotelje”, zapisaće Cvijetić.

Strnjišta stvarnosti

Sa tim užasom u sebi, autor “Bilješkarice” vodi nas kroz strnjišta stvarnosti, sukobljavajući se neprestano sa izrazom, sa jezikom kao posljednjom tačkom odbrane svakog smisla. Ali ni taj jezik nije nevin, i on je neprestano uprljan mrtvouzicama idološkog zastranjenja, njegovim zakrivljenjima i nastaju svi užasi kojima svjedočimo. “Neprekidno u upotrebi - riječ rat, postala je primjenjiva u vokabularima današnjih klinaca, koji ne razumiju sjenku nad sobom. Kazališno sniježenje stiropora po svijetu pametnog telefona.” Darko Cvijetić nas svakim svojim zapisom u ovom dnevniku, svakom sentencom koju izrazi provlači kroz transvremene prostore, otkrivajući koliko je jezik sam neuhvatljiva kategorija, a izraz često mučan sukob sa vlastitim sebstvom. Pored toga, “Bilješkarica” svjedoči našim kolektivnim porazima, neokolonijalnim pristajanjima na izopštavanje, na svođenje ovdašnjih naroda, pod krinkom nacionalnog preimućstva, na puke robovske objekte eksploatacije. Evo kako je to u izraženo u knjizi: “Ipak će ‘austougari’ odvlačiti zlato XXI. stoljeća iz naših rudnika. Patrioti će misliti da može litij za litiju. Nacionalisti će misliti da može litija za litij. Kako smo odnjegovali sterilnost imaginacije!”

Ono što jeste najvrednije i ovdje, kao i u svakoj ranijoj knjizi ovog autora, odnosi se prije svega na Cvijetićevu sposobnost da jezikom izađe iz svih zacrtanih obzora. On neprestano tvori u našem jeziku, ma kako ga mi zvali, novume koji pomijeraju ljestvicu iskaza. “Jabuku obrončaš ugrizom. I jagodice smežuraš, držeći prste dugo u mlijeku. Prstom mokrim upratiš odakle vjetar, pa mu u prsa rastreseš medu s kredenca. I stigneš se i vijavice igrati oslobođenom spužvom. Kao potezna granata oko trešnje ili snješko čekač čizme na kraju snijega.” Na koncu, Darko Cvijetić nam u “Bilješkarici” daje vrlo jasan autopoetički osvrt na ono što jesu njegova temeljna načela, ono što ga vodi i zašto ga vodi: “I sva ta serija strahova odgojena u meni i moje hvatanje slova za grlo, preotimanje kisika riječima, pokušaj da preplivam... Rat me razbio, na sitne dijelove koje ću do smrti uzaludno sastavljati. Ptsp u meni strpljivo je oblikovao moj jezik. Kipario ga oko slika koje sam vukao iz djetinjstva, iz rata, iz leša Jugoslavije koji mi se raspadao u kući... Traume su glačale senzitivnost, laštile nutrinu. Naravno da je bilo uzalud i naravno da nije. I naravno da će me spaliti s mojom kućom, preko puta Mrtve duše. “