ČITANJE (U)SEBI: Hamartija je u materici zapisana

”Prazne kuće”, Danka Ivanović, Partizanska knjiga, 2024.

Romaneskni prvijenac autorice Danke Ivanović “Prazne kuće” rijetka je književna pojava u recentnoj postjugoslovenskoj literaturi po svojoj artikulisanosti, smjelosti i vještini sa kojom ova književnica u jeziku ostvaruje narativ i čitaoca vodi kroz nadasve uzbudljivo i jedinstveno putovanje. Posrijedi je postmodernistički fragmentiran i hibridan tekst koji dojmljivom kompozicionom organizacijom i ujednačenim ritmom, bez padova u bilo kom trenutku, pokazuje veliki intelektualni i pripovjedački zamah, iz kojeg nam je jasno da se radi o promišljenom i sa velikom pažnjom komponiranom romanu.

Mozaička cjelina

U kratkim, efektnim rečenicama i poglavljima Ivanović, meandrirajući između pjesničkog i eksperimentalnog proznog postupka, pripovijeda priču o cijelom nizu tema sklapajući ih iz krhotina u mozaičku cjelinu koja se ostvaruje kao izrazito koherentno polje iskaza. Polazeći najprije od pitanja pozicije žene u tradicionalnom, patrijahalnom društvu, oličenom unutar ove knjige u toposima crnogorskog krša i provincije, autorica dubinski zahvata u propitivanje cijelog spektra odnosa što se nameću kao datosti nakon smrti naratorkinog oca. Budući bez muških potomaka porodica se sada suočava sa onim tipičnim mišljenjem da se jedna loza gasi, a u određivanju pozicije i obaveza ženskog subjekta izražen je onaj stav da bez “muške glave” on ostaje na vjetrometini života potpuno nezaštićen i prepušten sam sebi. Suprotstavljajući se tim retrogradnim viđenjima, Danka Ivanović ispisuje jednu snažnu dekonstrukciju te navodne nedovoljnosti ženskog da bude neprikosnoveni nosilac vlastite egzistencije. Pokazujući nam vještinu da se o jednoj aktuelnoj temi progovori na inventivan način, ali bez simplifikacija i bilo kakvog pristajanja na kompromise izraza koji će ostati zarobljeni okvirima same teme.

Međutim, to je samo prvi, površinski nivo ovog romana. Ispod te priče stoji cijeli spektar propitivanja koja nadilaze svaku mogućnost jednoznačnog svođenja teksta na samo jedno određenje. Za razliku od mnogih drugih feministički intoniranih proznih ostvarenja, koja se pozicijom žene bave kroz aktivistički i često površni angažmanski okvir, ova autorica ne polazi unutar svog ostvarenja za lakim i predvidivim rješenjima, već ispisuje kompleksan narativ čija se unutrašnja mreža višeslojno prostire cijelim tokom ove knjige.

Dakle, u samom središtu romana “Prazne kuće” je pitanje jezika, odnosno njegovih izražajnih mogućnosti. Prije svega, riječ je o nastojanju da se u samom jeziku pronađe ona pozicija koja nudi autonoman okvir da se uhvate sve nijanse egzistencijalnog i njegovih nemira. Bivajući na razmeđu multilingvalnog, naratorka u samom jeziku, njegovim ponorima i širini, njegovoj neuhvatljivosti, tvori polje iz koga crpi onu suštinsku pokretačku energiju za grananje svoje priče. Otuda, ona se kreće kroz cijeli splet intertekstualnih i metatekstualnih referenci, donoseći pred čitaoca svoju lektiru u jednom eruditnom preklapanju i upotrebi.

Roman "Prazne kuće"/

Dakako, tu se ne radi o nekoj nasumičnoj citatnosti kojom nas Danka Ivanović nastoji fascinirati poznavanjem književne tradicije koju je priskrbila svojoj junakinji, već se prije svega na taj način ostvaruje punina njenog postmodernističkog prosedea, ali i dolazi do one tačke iskaza koji nam svjedoči o tome da su sve priče već ispričane i da ih jedino razlikuje autorska sposobnost da iz tog obilja tekstova izabere onaj slijed koji u formalnom smislu određuje njegovu jedinstvenost. Drugim riječima, naratorka ovog romana postoji kroz knjige, u njima se ostvaruje povezanost sa ocem koga više nema, koji joj je prenio tu luču literarnog, kroz njih se nastoji osmisliti vlastita stvarnost, ali i progovoriti kritički o mnogim datostima života danas i ovdje.

Evo jednog primjera iz samog romana, kako to rezonira ona koja priču priča: “Nebrojeno knjiga pročitanih do pola, do jedne ili dvije trećine, leže svuda po stanu. Nedjeljama ostaju zaboravljene. Neke i godinama. Jedino ih nema u kupatilu, jer tamo nema polica, a na podu nema mjesta. Pročitane služe kao sto za saksije biljaka, koje ne znam kako se gaje. Čitam ih kao mozaik. Desetak stranica jedne, pa druge, i tako mjesecima uporedo po ko zna koliko njih. Nerijetko kako iz koje sobe pređem, tako čitam gdje sam stala, dok u jednom trenutku ne krenu sve da se završavaju, kao kad odjednom potrošite i sapun i kupku i šampon i gel za lice i uloške i prašak za veš i tečnost za stakla i brijače i sunđere i sočiva i tablete. U tom hijatusu čitam vikend romane i nezajažljivo živim tuđi život sreće, dug obično trista pedeset strana. Zamišljam dosadne parove iz pozadine, koji se pogledom razumiju, dok se glavni junak i junakinja cijepaju i lome da bi mogli da se sastave. Obično u tome uspijevaju tek pred kraj.”

Preciznost jezika

Iz tog lavirinta književnih poigravanja progovara se o pitanjima ukorijenjenih tradicija i vjerovanja, poimanje smrti kao onoga sa čime se čovjek mora nositi i prihvatiti njenu datost kao neprikosnoveni graničnik svega što ga određuje. Pored toga, vratimo se sad na pitanje ženskog, Danka Ivanović u svom romanu propituje tijelo, bol, ljubav, majčinstvo, strahove, seksualnost, te cijeli koloplet odnosa na liniji žensko-muških trvenja, njihovih nemogućnosti, prepreka, predrasude. No, sve to ukomponirano je u romanu “Prazne kuće” kao prirodni njegov dio. Iako se, ovako predstavljeno, može činiti da je riječ o hermetičnom književnom iskazu koji zahtijeva od čitaoca poznavanje književnih i teorijskih koncepata, zapravo se radi o ostvarenju koje, bez obzira na sve to, ni u kom smislu ne gubi na svojoj komunikativnosti sa najširom čitalačkom publikom.

Razlog tome jeste jasnoća sa kojom autorica ostvaruje ovaj roman, preciznost jezika, ali i iznimno dobro izvedeni dijalozi unutar romana. Iz tih dijaloških formi neprestano provijava ironizacija, često humorne slike koje do paroksizma dovode svaku patrijahalnu okoštalost, obesmišljavajući je i poništavajući. Ne treba zaboraviti ni to da je riječ o romanu koji pokazuje istinsku snagu žene, ispisujući je ovdje kao punu svijest o vlastitoj poziciji i njenim mogućnostima. Posebice osjećaju slobode i nesputanosti naratorke, odlučnost da se odupire svakoj vrsti pristajanja na unaprijed određenu ulogu ili bilo kakvu podređenost u tradicijskim poimanjima onoga šta žena jeste ili nije. Sve to ispisano je sa nastojanjem da se razumije, ne da bi se osuđivalo.

Postoji cijeli niz pasaža ovog romana koji sa nježnošću osvjetljavaju suštinsku pozadinu iz koje izviru odnosi i relacije kakve poznajemo iz naših primodrijalnih određenja u svijetu koji živimo. Moglo bi se takođe reći da autorica ovdje iznosi brojna kulturološka, pa i antropološka poimanja, ne pristajući na pojednostavljivanja, nego dubinski proničući u ono breme naslijeđenog koje nosimo sa sobom uz sve njegove kontradikcije. Ono što ovdje jeste posebno zanimljivo jeste ta svijest o pisanju koju naratorica ima, cijelim tokom romana “Prazne kuće” postoji taj osjećaj nesigurnosti i sumnje da je uopšte moguće oblikovati iskaz. Iako on biva doveden do svog kraja neprestano čitaoca prati ta postmodernistička potka o iluzornosti svakog nastojanja da se riječju bilo šta može izraziti o nama.

Danka Ivanović je u svojoj knjizi “Prazne kuće” dosegla jasnoću izraza i puninu književnog oblikovanja koja pokazuje da je za uspješan romaneskni iskaz potrebno mnogo više od aktuelnosti same teme, a to je vještina da se u jeziku i tekstu neprestano igra, tražeći način kako doći do narativa koji neće pristajati na predvidiva rješenja i prvoloptaške trendove vremena.