ČITANJE (U)SEBI: Dinamit u srcu sućuti

”Krvava knjiga”, Franjo Nagulov, Durieux, 2024.

Vrijeme koje živimo doima se u svojoj iskrivljenosti kao beznadna pustopoljina očišćena od smisla, depresivno prostranstvo što se neumitno širi u ništavilo, i u toj svojoj razornosti ne ostavlja mogućnost da se lišimo utiska neprestanog poraza, posrtanja i zastranjenja. Oko nas sve se ruši, mijenjaju se lica i naličja poznatih koordinata humanizma, a nasuprot tome sa ekrana, iz ogledala pred kojima stojimo, krevelje se nakazne aveti prijeteći potpunim satiranjem i posljednjih tragova ljudskog, empatije i solidarnosti u nama.

Utočište smisla

Sve se do te mjere rastočilo da se malo šta može prepoznati iz ranijih razdoblja civilizacijskih dostignuća i korovi zla su iznova došli u zenit svog nezajažljivog bujanja, otimajući velikom brzinom prostore slobode čiji se horizonti zatamnjuju i vode u okivanje svakog disonantnog tona pobune, njegovo potiranje i suzbijanje. U takvim okvirima pjesnička riječ doima se kao jedno od posljednjih preostalih utočišta smisla, prostor gdje se može iskoračiti kako bi se najdirektnije sudarilo sa tminama stvarnosti i zašlo sa one druge strane, da bi se vidjelo jasnije i razumnije. Preciznije, da bi se lakše podnosilo, osjećalo i zamišljalo da je nešto drugačije ipak moguće.

Iako se čini da egzistiramo u sterilnom ozračju besmisla u kojem se može činiti da pjevati znači pristati na poraz, važnost i vitalnost poetske vizije i pristupa nasušna su potreba ovog trenutka sada. Ma koliko to bili tek proplamsaji otpora, iz riječi sve potiče, riječju se obnavlja svijest i savjest, njome sagledavamo razmjere onoga što se stuštilo na nas i potiskuje nas, davi. Nekome se može doimati da ovdje predimenzioniram ulogu literature, njenu moć i dosege, ali bez toga, bez onih progresivnih vizija, opomena i otvaranja obzora percepcije, koju književnost nedvojbeno u sebi nosi, ne bi ostala ni mrva nade da je moguće mijenjati sumornu datost i razbijati nametnute determinističke okoštalosti.

Pjesničko ostvarenje “Krvava knjiga” autora Franje Nagulova zadire, čini mi se, u samu srž onoga što sam nastojao izraziti u prethodnom pasusu. Otuda i tako opširan uvod, jer mi se nametnulo da je nemoguće drugačije govoriti o ovom djelu a da se prevashodno ne istakne kakav utisak ono ostavlja na čitaoca. Radi se o osjećaju sveprisutne mučnosti i mraka, nečega zastrašujućeg i prijetećeg, iz čega se u potpunosti zrcali svagdašnja borba povijesnog momentuma kojem svjedočimo. Ova knjiga u svom središtu propituje bolest demonske povampirenosti društava, secirajući je jezički brutalno i direktno, bez bilo kakvih zadrški i eufemizacija.

"Krvava knjiga" u izdanju Durieuxa/

Cjelokupna “Krvava knjiga” je sva u uskličnicima, ali ne u smislu da uzvikuje puke političke parole nastojeći se plakatno angažirati, već je posrijedi pjesnički iskaz koji imanentno sadrži pobunu u svojoj suštini kao jedini mogući način osvještavanja i pokretanja iz somnabulne apatije. Otišao bih i korak dalje u tome, Nagulov gotovo propovjednički precizno nastoji rastjerati i rasplinuti magline pale po nama, osvjetljavajući neuralgične tačke nemira, nasilja i zločinstva kojima smo sa svih strana okruženi. Pjesnik ih bez zadrške imenuje, prokazuje i sukobljava se sa njima. Ne ostavljajući prostora za ravnodušnost i odbijanje da se suočimo sa demonologijom aktuelnog rasapa.

Polazeći od motiva majke, koji varira duž cijele knjige, pjesnik nas tim imaginarijem u čijem su pojmovnom okviru sadržana različita značenja suočava sa nizom identiteta koja se u majčinstvo učitavaju. Otuda, ono je najprije doista ona blaga ruka koja nas štiti, pod čijim se skutima krijemo, zatim je raspomamljena avet domovina koja proždire svoju djecu, da bi postala ona majka koja je u patrijarhatu obezvrijeđena i uprljana. Navešću stihove iz nekoliko pjesama koje to dojmljivo ilustriraju:

i može li, povrh boli, biti majka–zamjena: majka–marx, preživjela/stanovnica labinske republike, majka–isus ili/; dinamit u srcu sućuti; može li, kao što/joj ime kaže, očeve–muškarce zateći nespremne pred/; vrhunac gladi, u mitološkoj rezignaciji predsmrtnih/jurišnika; okrugla kakva jest, i krvavija od/; svih knjiga, tada bi kao pobunjeni subjekt poeziju/poniženja učinila revolveraškom poezijom:/; majka–obračun./majka–manifest./majka–ubijanje.;

moja majka nema zube. ugradila ih/je u kost da bih prohodao. hranu je zatim/žvakala dugo i strpljivo: biljojed/nečujnih ušiju.;

moja majka, zakonita kći/pogrešnog naroda, hiperbola/je urezana u par požutjelih očiju koje/me netremice promatraju dok/se pokušavam/prehraniti kipućim kokošjim/stopalom.;

njeni zubi, zato što ih nema, zatražili su/azil u ništavilu: tamo će se gostiti jestivošću/; posrnulih svetaca mladenačko/raslinje čuvajući za desert.

Iz krajnjih dubina bića

Iz pjesme u pjesmu stiče se dojam da se pjesnički subjekt, u jednom gotovo nadrealističkom demontiranju jezika, grčevito otima za svaku riječ, za svaki stih, kako bi posljednjom snagom vrisnuo, iz krajnjih dubina bića, istine svagdašnjih, opsjedajućih košmara i konvulzija. Drugim riječima, pjesnik se spušta u glib i kal stvarnosnog, razorno i beskompromisno dijagnosticirajući u bolest ogrezlo društvo, njegovu besprizornost i zlokobnost. Evo kako je to u samim pjesmama:

krv moje majke odaziva se na vrijeme. u bolničkoj sobi, u/samoći regrutiranoj za potrebu čudesnog ozdravljenja, iz/njene sljepoće potekla kao uspomena na ubijeno dijete. još/malo pa će biti puštena./hodat će držeći muškarca svog života za/ruku, iz bolesti u svinjac, iz mrtvačnice u nedjelju, pažljivo/noseći kilograme. krv moje majke, da se ne prospe uzalud, zima/poslužuje u čaši za šampanjac, pred praznik, držeći zrele/mravinjake, presvlačeći avangardu.

jednom je, kaže, rađala otkupitelja. grčevi su bili/nepodnošljivi. sati, statični kao stoljeća, krili su/; nepodopštinu od susjedstva. jednom je, zaboravivši kako/se zove, pobjegla u šumu umjesto imena otkrivši zmiju. zgnječila/; joj je glavu kamenom te od nje načinila bič kojim/je usmrtila poredak. idući će put, kaže, načiniti/vješalo, usniti djetelinu.

Koncepcijski vrlo jasno zaokružena poezija iz ove knjige bi se mogla pojmiti i kao poema opsesivnih slika mraka, ponora tranzicijskih i posttranzicijskih pustahija, potpune izgubljenosti i izglobljenosti, onkraj razuma i smisla. Još jednom pjesnikovim riječima:      

u filmu koji nikada neću snimiti ona je/bogorodica na kokainu, a ja borac za radnička/; prava čija glad odgađa štajkove. što/me ne sprečava sporedno marširati izvikujući/; parole budućih mučenika. prije nego/se polijem benzinom i zapalim./prije nego/se poskliznem na pucnjavu i postanem objekt.

”ova zemlja je logor”, kaže paleći cigaretu, “i zato/moraš pobjeći.” koju godinu nakon što sam odustao od/; bježanja, koju povijest, koji dan i koji put nakon što/sam samoubojstva preselio u nepokošeni voćnjak, prestala/; je s pokušajima da me otjera u slobodu koja ne/zatvara tvornice, u jezik građanskog neposluha i/; domovinu obustavljenih mitova. “ne/moraš vidjeti žicu da bi znao”, otpuhuje/; dim, “omeđeni smo vjerovanjem.” moja majka, piljaričina/kći škrta na riječima, potom pljune. u majčinim/psovkama, obično ujutro, pronalazim mahovinu:/krvavoj se knjizi bliži kraj.

“Krvava knjiga” Franje Nagulova, zaključiću, ma koliko pesimistična bila u svojim detekcijama, iznimno je vitalan glas pobune protiv postojećeg poretka stvari, ona je opiranje i nepristajanje na pokleknuće datosti takve kakve jesu, tačno onako kako to mora biti uspjela poezija.