ČITANJE (U)SEBI: Crni plašt nalik na vampirski

”Safari u Sarajevu”, Andrej Nikolaidis, Hena com, 2026.

Živimo u svijetu u kojem se mehanizam zla neprestano obnavlja i svojom prisutnošću, svojim sve radikalnijim manifestacijama, vraća nas iznova u grotlo pogubnosti, gdje ljudski život predstavlja suštinsko bescjenje. Pomnožava se sa nulom, iskopnjuje. Ako se okrenemo oko sebe, ako vidimo od čega je sazdana naša stvarnost danas, biće posve jasno da egzistiramo u jednom od najprljavijih, najradikalnijih, potpuno dehumaniziranih trenutaka pred kojim ne postoji nikakva brana. Drugim riječima, ništa nas ne može zaštititi.

Infernalni haos

Ostavljeni smo na ubitačnoj čistini bez mogućnosti zaklona, a okolo isijavaju sve umoblonije manifestacije infernalnog haosa. Moglo bi se reći da sve više tonemo, a dno se ne nazire, niko mu nije u stanju sada odrediti precizne koordinate. Opšti je rasap vrijednosti, tektonske ploče civilizacije se sudaraju, nagovještavajući da katastrofe tek slijede. Brutalno uništavanje stanovništva Gaze, genocid kojem svjedočimo u realnom vremenu, podivljali tehnofeudalizam koji dovodi do paroksizma sve ljudsko u nama, Epstein fajlovi kao pervertirana iskrivljena maska bešćutnosti, obnova fašizma kao datost pred kojom nemamo nikakvog konkretnog odgovora, sve je to slika našeg postojanja danas, onespokojavajuća, zastrašujuća i brutalna. Pred time sve što poznajemo djeluje kao opšte pojeftinjenje, ništa više nema utemeljenu vrijednost, a zlokobna sjena strovaljivanja u varvarizam sa predznakom kapitala i korporacijske gramzivosti zacrnila je horizont da se sunce jedva pomalja, te jedva sviće dan.

U svom romanu “Safari u Sarajevu – ili: kako ubiti vampira” književnik Andrej Nikolaidis suočava nas upravo sa takvom stvarnošću, koja ne ostavlja prostora da se pomisli kako je sve ovo ružan san. Naprotiv, egzistiramo u krvožednom hororu jave, postajući njegovi statisti, dok se okolo nas pletu bodljikave žice, a izvitoperene svijesti poput otrovnih pauka nas zapliću u mreže, sužavajući svaku mogućnost bijega. Jer nema se zapravo gdje više pobjeći, svi smo tu gdje jesmo, a ono što ostaje je bespoštedna borba da se otrgne minimum ljudskosti, da se sačuva nešto od humanosti na koju smo tako naivno računali.

Nikolaidis u svom romanu, kako je direktno jasno iz njegovog naslova, ide tragom jednog od najbrutalnijih saznanja posljednje decenije. O ratu u Bosni i Hercegovini čuli smo mnogo toga, sve sudske presude ratnim zločincima, ljudske lomače, gonocid, logori, kao da nisu bili dovoljni, a priča o lovu na ljude, o pucanju iz zabave, o ljudskom safariju tokom opsade Sarajeva, unosi u tu našu tragediju još jednu dodatnu dimenziju demonskog. Koja, iako smo mnogo toga znali, još jednom upućuje na činjenicu do koje mjere je ovaj svijet mjesto zastranjenja, potpunog izglobljenja iz svakog vida normalnosti.

Roman "Safari u Sarajevu"/

Postavljajući svoj roman u okvire trilera, sa detektivskom potragom kao svojim središtem, pisac nas vodi na jedno furizono putovanje kroz povijest i aktuelni trenutak, otključavajući na širem planu jednu mrežu povijesnih užasa dvadesetog vijeka, koji se svojim plimnim talasima još uvijek prosipa po našem trenutku sada. Počinjući roman “Safari u Sarajevu” pričom o putanji metka koji cijeli vijek fijuče oko naših glava, Nikolaidis nas podsjeća na krhkost svih postavki, razobličavajući u čitaocu svaki osjećaj lažne ugodnosti. Ne ostavlja se ovdje prilika da zastanemo, jer nas pisac vodi u samo srce zla. Ono ima svoje suštinsko težište u Sarajevu, a iz njega se kapilarno širi preko Rima, sve do Sudana, pokazujući da ono što jeste nama poznata ratna priča, zapravo postaje onaj univerzalno kružeći metak koji ubija na svim geografskim tačkama. Ili, riječima iz romana: “Neki kažu da luta i dalje, jer ispaljeni metak ne ubija jednom; ne ubija ni dva puta, već ne prestaje ubijati, jer meci kratko putuju kroz prostor, no nikad ne okončavaju svoj put kroz vrijeme. Tako kažu.”

Taj put metka kroz vrijeme vodiće privatnog detektiva koji je noseći akter ovog romana u potragu za učesnicima Sarajevo safarija, ono što nam on otkriva u ovoj svojoj priči, i sam dobrano oštećen čovjek, susret je sa onim nevidljivim mehanizmima iživljavanja, sa svim onim poremećenim umovima koji svojim novcem, svojom aristokratskom perverzijom i sadističkim porivima za krvlju, mogu kupiti sve, pa i priliku da snajperom pucaju u dijete u majčinom naručju. Međutim, ono što jeste najvažnije u romanu “Safari u Sarajevu”, odnosi se prije svega na činjenicu da pisac ni u kom pogledu ne želi prikazati tu situaciju kao nekakvo onostrano zlo, nešto što se spustilo iz nepoznatih visina. Nema, dakle, transcendencije, nema sakrivanja, nema demonološkog izvan čovjeka samog. Nikolaidis nam svojom knjigom pokazuje da je sve čemu svjedočimo, ono što je svojstveno ljudima kao takvim. Tu ne postoji ništa što bi se uzelo kao alibi.

Istina, on daje pozadinsku priču ubice, izvjesnog italijanskog aristokratu, fašistu, ogrezlog u poremećenu svijest. Ali to slikanje njegovog psihološkog portreta, koji se iznosi kroz epistolarni postupak, postavljeno je ovdje kao jasna dijagnoza opšte fašizacije, koja izvore možda ima u traumatičnom odrastanju, ali koje postaje potpuno krvožedno pomućenje usmjereno u zadovoljavanje najnižih animalnih poriva. Potreba da se kroz patnju drugog zamrači vlastiti rasap infernalna je slika onoga što je postalo pravilo našeg vremena. Vladaju ludaci sa mnogo novca, a pred njima nema nedodirljivih. Dok se mi u vlastitoj slabosti krijemo iza traženja razloga za zlo oko nas, zlo je zapravo svuda u nama.

Nema nevinih

Evo kako se to, snažno, poentira u samom romanu: “Tragedija i surovost, od najmanje do najveće. Ono od čega je satkan svijet; njegov crni plašt nalik na vampirski. Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno, do krajnjih konsekvenci promisli. No, baš to je ono što obično ne činimo. Baš strah od toga je ono što nas tjera da se, umjesto u istinu, bacimo u zaštitnu mrežu; u meko, fino paukovo tkanje od političkih borbi, tradicije, istorije, ideologije, religije. A svijet je, kažem, vampir.”

Ono što jeste takođe važno u romanu “Safari u Sarajevu”, a čime se pogađa u središte, odnosi se na način na koji Nikolaidis prikazuje naše unutrašnje prilike. Slika Sarajeva, kako je pisac daje, pokazuje posttranzicijski neobegovat, koji u svojim malicioznostima jednako snosi odgovornost za sve ono loše što nam se događa. Potragu za ubicom nastoji upravo spriječiti jedan takav primjerak nove klase, jer činjenica da je njegovoj supruzi ubijeno dijete u naručju njega ne sprečava da privatnog detektiva, koji je nosilac ove priče, pokuša silom odgovoriti od te potrage. Andrej Nikolaidis napisao je sirov, brutalan roman, čije neravnine jesu odlika promptnosti trenutka, potrebe da se reaguje na zlo, bez obzira na bilo kakvu potrebu da se estetizuje jedna ovakva priča. Upravo iz te rudimentarnosti najbolje se vidi dubina ambisa u koji smo pali. Jer, očito je, ovdje nema nevinih.