ČITANJE (U)SEBI: Bili smo zimzeleno prepušteni vremenu

”Jasni izbori”, Nikola Mladenović, Partizanska knjiga, 2024.

Pjesnička knjiga “Jasni izbori” Nikole Mladenovića ostvarenje je iznimno urbanog senzibiliteta. Kada to kažem, mislim prije svega da je posrijedi poezija koja se bavi pitanjem grada u onom smislu gdje ulica određuje poetiku bivstva, a kolorit betonskih pejzaža ispostavlja se kao lavirint unutrašnjeg putovanja kroz odrastanje lirskog subjekta. U postjugoslovenskoj poeziji nema, bar prema mom uvidu, mnogo poetskih knjiga koje na taj način tematiziraju grad kao nukleus egzistencijalne drame.

Distorzija koja zbunjuje

Autori, kako oni srednje tako i mlađih generacija, obično bježe u eskapizam i naturalističko slikanje svijeta, ostavljajući grad iza sebe, kao nesnosnu buku i distorziju koja zbunjuje. I to samo po sebi nije pogrešno, ali ipak se čini evidentnim da nedostaje onih perspektiva putem kojih se u grotlo urbaniteta silazi kako bi se dokučila sva njegova hučanja i zakrivljenja. Drugim riječima, grad kao organizam unutar kojeg se događaju trenja, sudaranja i varničenja savremenosti kao da izmiče uobličenju, plaši i zbunjuje, pa stoga ostaje često van domašaja književnog oblikovanja. Dakako, ovdje se ne radi o gradu kao takvom, već o Beogradu, tačnije Novom Beogradu, njegovoj blokovskoj strukturi, povijesnom kontekstu, ali i refleksijama koje on ostavlja na ono o čemu Mladenović u svojoj poeziji pjeva.

Preciznije, sve što se događa unutar ove knjige jeste u najdoslovnijem smislu određeno, natkriljeno, topografijom haustora, surovostima i strahovima sa kojima se u djetinjstvu susretalo i saživljavalo. Iz takvog ozračja rađaju se stihovi putem kojih se mapira široki luk prošlog vremena, onoga inicijalnog, što je formativno uticalo na pogled i osjećanja lirskog subjekta ove knjige. U pjesmi “Na dan rođenja” to je ovako izvedeno: (...) prelistavam knjigu s tatinom posvetom/međuratna grafika i jugoslovenska levica/zamišljam kako govorim drugu no pasaran/na jednoj od madridskih barikada/; ukršteni kaiševi preko risa i potkolenica/broš na kragni haljine/pletenica uvijena u punđu/stopalima usidrena iznad virova/; čekam sunce na Brankovom mostu.

Sa jedne strane, tu je naslijeđe jugoslovenskog socijalizma, Novi Beograd kao utopijska vizija izgradnje boljeg društva, a sa druge je razmrljana mapa mraka devedesetih i tranzicije u novi milenij, u kojoj se gubi svaki oblik sigurnosti, a iz betona progovaraju nelagoda i sveprisutno nasilje. Istina, često provučeno kroz okular dječijeg viđenja, ali time biva naglašenije, jer se iz te nevinosti pogleda zahvata dublje, dalekosežnije se dotiču neuralgične tačke nemira i nenormalnosti. Međutim, nije u slučaju knjige “Jasni izbori” posrijedi još jedan spomenar trauma, niti pjesnik insistira na ispovjednom ja, prije bi se moglo kazati da Nikola Mladenović svojim pjesmama oživljava svojevrsnu panoramu grada, njegove sjene i mračne uglove. Magline što se navlače i što ih vjetar raspuhuje otvarajući prostranost horizonta. U višeglasju kroz ove stihove provijava cijeli niz urbanih mitova, jurodivih likova i zakrivljenja pred kojima se čitaoca uvodi u jedan zamršeni splet kontradikcija i lavirint topografije koja pulsira i rasipa se u fraktale.

Knjiga "Jasni izbori"/

Iza malih gesta, minijatura svakodnevnog, onoga što je prošlo i onoga što je još uvijek tu, naslućuje se mnogo dramatičniji rasap, promjena lica i naličja, prelazak iz dječačkog u zrelost koja se kruni, traži sagledavanje onoga što je nepovratno izgubljeno. Evo kako je to u pjesmi “Konačno rešenje”: obeleženi smolom/slobodno nikli u senci borova/između solitera zrelih šišarki/škrinja za note zrikavaca/melodije koja je razigravala iglice/na garažama/po livadama/u školskim dvorištima/bili smo zimzeleno prepušteni vremenu/godovi opisani pričama ortaka/kosa osmeh oči/ili struk dupe grudi/lišeni njenog ukusa i mirisa/navučeni na iščekivanje radosti./, ili u pjesmi: “Senke sa zavodljivim tenom”: (...) originalna kota Novog Beograda/otvorena naspram neba/prabakin jorgan ispod stopala/dočekivaće Ikaruse prebliske Suncu/poletelih s bulevarskih pisti/; sokovi divljih šljiva i jabuka/prenose sećanja podzemne vode/ritam dijaloga razigranih izgovora/puzanje građevinskih šina/do stanova kolektivne pobede./

Ako bismo u tom smislu tražili neku vrstu parnjaka, moglo bi se reći da prema svom unutrašnjem osjećanju grada, poglavito Beograda, knjiga “Jasni izbori” jeste na tragu onoga što autor Danilo Đoković postiže u svojoj knjizi “Zbogom, Dilane!” (Enklava, 2023). Oba autora rođena su sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, i u njihovoj se poeziji reflektira izvijesna melanholija, omeđena fraktalima prelaznih generacija. Onih koje su se rodile u jednom svijetu koji je, bar naizgled, djelovao bezbrižnije, da bi već na svojim prvim koracima bili izbačeni u surovu realnost nečega potpuno drugačijeg i uznemirujućeg. U toj džungli bez pravila, bez reda i poretka, ne preostaje ništa drugo nego tražiti utočišta u mikroprostorima, u igri i strip-junacima, preko kojih se ostvaruje i živi ono što u stvarnosti nedostaje. Ali to nije bijeg, odnosno ne radi se o poeziji prenebjegavanja traumatičnih razdoblja, i kod Đokovića, a posebno kod Mladenovića iz tih uličnih kolorita otvara se mnogo složenija struktura suočavanja sa onim što se nosi u sebi.

Pjesma “Na jedanaestom aprilu” to ovako sažima: skačem na glavu/menjam gravitaciju/u prenatalnu/; hlorna ljuljaška/oživljava predački/refleks peraja/; otvaram oči/tačke titravih boja/pastelna slika/; vodena čigra/u staništu pločica/plutam bez cilja./ Da bi se u pjesmi “Vidimo se sutra” poentiralo: (...) kamenčić nabačen na polje školica/ritam skokova ne sme da se prekida/; šut s trojke za dvadeset prvi poen/ispis je na nulu ako se promaši obruč/; pravila su nam pomagala da se igramo/niko se ne seća da smo ih ikada učili./ Upravo to odsustvo pravila, poredak ulice kao središta samoizgradnje, jeste suštinsko uporište knjige “Jasni izbori”.

Zera smisla

Pored toga, Nikola Mladenović ne ostaje isključivo u kategoriji djetinjih perspektiva, ta se granica u knjizi pomjera, dolazi se do prvih spoznaja tijela, koje pak ima svoje zakonitosti, koje vode u prostor ljubavi. Ali i to stupanje u odraslost, na njene početne koordinate, ne ostaje izglobljeno van zračenja onoga što jeste omeđeni prostor urbanog. On se pretače u svojoj silini i na ljubav, iako se ona otima svakom sputavanju, mi vidimo odjeke onog početnog impulsa knjige “Jasni izbori” i u tim kategorijama. Grad se natkriljuje i nad sve, on oslobađa, ali i guši. Stihovi pjesme “Mladi sisar” otkrivaju nam to: ležala je gola s rukama iznad glave/art brut slike na zidovima/omladinske brigade iza drveta života/; na klaviru mobilni telefon/lozinka Lorka/možda je primila novu poruku/; osetio sam tragove njenog znoja/telo je bilo spremno/; mačka je prva prišla krevetu/njuškala joj pazuh/; mrzeo sam ih zbog preljube./ Da bi se u pjesmi “Soba ogledala” došlo do istinske punine tog izraza: razmenili smo imena/zagrljeni/provozali gradom u svitanje/; od tada/sluzokoža je gutala vreme/lučila iznenađenja/; okretali smo se pripijeni/oko izmaštane ose/; i nikad posle te večeri/nismo ušli u baštu Sava centra./

“Jasni izbori” Nikole Mladenovića nude uglavnom ujednačeno literarno putovanje, otkrivaju nam prostor grada i uranjaju u njegova tektonska pomjeranja, lirski subjekt u tom vrtlogu traži mjesto za sebe, zeru smisla, kako opstati i sačuvati se, ali nas podsjeća i šta znači pasti te iznova pokušati ustati.