Tito je snažan simbol klasne borbe

Na početku knjige piše: “A moj život obilježen je druženjem s jednim čovjekom, jednom posve iznimnom i jedinstvenom individuom, mojim djedom Sulejmenom kojeg sam upoznao u životnoj dobi kada je njegovo ponašanje poprimilo karakter ekscentričnosti, a iz njegovih, ponekad potpuno nesuvislih, pričanja nastojao sam doznati kakav je bio život čovjeka kojega je, u velikoj mjeri, odredilo poznanstvo s jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom.” Naglašavaš i da se djed, u jednom trenutku, svojevoljno pristao okliznuti u blagu ludost i da je sve ono što je pripovijedao trijezan bilo suprotno onome što je govorio kada bi ga obuzeli nevidljivi duhovi šljivovice. Šta je Sulejmenu predstavljao Josip Broz i koliko mu možemo vjerovati o bilo čemu što je pripovijedao?

- Ne možemo mu ništa vjerovati. Djed nije nepouzdan pripovjedač svoga života, on o svome životu uglavnom šuti, on uskraćuje informacije, tajnovit je makar je u ponašanju veoma otvoren i razgovorljiv. Na toj napetosti između istinitosti i neistinitosti gradim “smisao” romana. Ključno je pokušati dešifrovati šta je ono što do pripovjedača, kroz razne priče, uopšte dopire i šta on uključuje u priču o djedu Sulejmenu. Sve je to, kako i naslov jednog poglavlja sugeriše, nepouzdano, dakle neprovjerljivo, fiktivno i mitsko.

Manijakalna opčinjenost

Sulejmenov odnos prema Josipu Brozu Titu, s druge strane, veoma je stvaran makar mi do kraja knjige uopšte ne možemo utvrditi da li se i jedan put zaista, zbiljski, susreo sa čovjekom kojega opsesivno voli. Ta je opsesija, ta nerazumna, luđačka ljubav, sasvim stvarna i opipljiva i to je odnos neke vrste manijakalne opčinjenosti. Oni, koji su živjeli u bivšem sistemu i sjećaju se na koji je način izgrađivan Titov kult ličnosti, mogu naslutiti ako ne i potpuno razumjeti šta znači biti u tolikoj mjeri predan jednoj osobi koju, realno, i ne poznajete. Djed Sulejmen je žrtva vlastite opsesije kada njegov život posmatramo sa distance, ali za njega to je jedan mnogoznačan, dubok i odnos pun razumijevanja i bliskosti. Naravno, njegovim bližnjim, supruzi Zineti, sinovima i unuku/pripovjedaču taj je odnos neka vrsta duševnog poremećaja, benigan po svim svojim elementima, ali poremećaj koji ga drži gotovo ropski vezanim za fiksaciju vlastitog umišljanja. Šta je u svemu tome što čitalac svjedoči da je priča Sulejmenovog života istina, to je već pitanje na koje će svaki čitalac ponaosob morati pokušati pronaći odgovor.

Sulejmen u knjigu ulazi i kao odmetnik u partizane i to, između ostalog, zato što je vidio da tadašnje ustaštvo nije ideologija kojoj se treba prikloniti, ali mu zanimanje za Tita nije bilo blisko na početku tog odmetništva? Možemo li reći nešto više o njegovom ideološkom opredjeljenju? Je li on bio dobar i dosljedan marksist i komunist i šta je najviše kumovalo tim mimoilaženjima s endehazijskim intelektualcima?

- Zamislio sam da Sulejmen bude prirodno partizan, da se iz neke unutrašnje pobune usprotivi režimu Nezavisne države Hrvatske. U trenutku kada on pristupa partizanima, djed Sulejmen ne zna ništa ni o svjetskoj revoluciji, ni o marksizmu, pa čak ni o Josipu Brozu Titu. Naravno, nakon pobjede partizana u revoluciji i NOB-u kao mnogi drugi i djed Sulejmen će početi revidirati vlastitu prošlost. Tek iz perspektive njegovo kasnijeg života on o događajima iz NOB-a govori kao iskusan marksist, ubijeđen komunist, navodno prekaljeni revolucionar. Njemu se sve to oprašta, jer je u tim ključnim trenucima historije ipak umio, nekim unutrašnjim okom, prepoznati na koju stranu treba da se okrene. Odbacio je zavodljivu ideologiju novih vlasti i, izlažući se velikoj žrtvi, počeo da se bori protiv zala okupacije. Do mimoilaženja je dakle, da budem konkretan u odgovoru, došlo odmah, i za djeda Sulejmena nije nikada bilo dileme o tome kakva je priroda NDH. Samo, on je, u tom ideološkom smislu, na početku svog revolucionarnog puta bio potpuno neinformiran o svim političkim zbivanjima u zemlji i svijetu. Pogotovu mu nije bilo jasno šta je marksizam, za šta se bori KPJ i ko je uopće Josip Broz Tito. Djed Sulejmen, jednostavno, nije želio da u njegovom selu neki nakazni i zli ljudi sprovode politiku sile i terora. Njegov motiv je, ako ćemo iskreno govoriti, sasvim lične prirode. Naravno, poslije se u romanu otkriva i da postoji još jedan, možda i važniji, lični motiv zbog kojega odlazi u partizane, ali taj detalj ostavljam čitaocima da ga otkriju čitajući roman.

U herojskom putu djeda Sulejmena znamo da je on bio čovjek seljak, nešto nalik onim ljudima koje je opisivao Branko Ćopić, samo musliman. Doduše, ne baš pretjerano religiozan niti svjestan svog “muslimanskog naslijeđa, ali, ipak, neka vrsta muslimana.” Na koji se način religioznost pojavljuje u njegovom romanu i u kakvoj je vezi sa tadašnjim društvenim uređenjima?

- Religioznost se u romanu, to mi je barem bila namjera, pojavljuje tek kao jedan usputan ukras, ako smijem tako da se izrazim. U romanu nema religioznosti u nekom strogom smislu riječi. Nego, baš kao i u ovom vješto postavljenom i ilustrativnom citatu, to je nešto što nas prati i sa čime živimo, ali čemu ne pridajemo neku preveliku važnost. Osjećaj religioznosti i odnos prema religiji u romanu mnogo se razlikuje od načinu na koji bosansko društvo danas doživljava te fenomene. Danas smo previše opterećeni religijskim puritanstvom, vjerskim fundamentalizmom i ideološkom isključivošću. Nije mi bila namjera da polemišem sa nekom vrstom religijske svijesti, junak moje knjige je sasvim običan čovjek koji nastoji da se nosi sa životnim izazovima. Muslimansko naslijeđe spominjem, jer je djed Sulejmen musliman i Musliman i Bošnjak i Bosanac – od toga ne treba bježati. On, u svom biću, nosi sve naslijeđe, sve dileme i sve drame tog kolektiva, ali na način kako to nosi jedan čovjek kako je i opisan u romanu, čovjek-seljak, sa nekim površnim znanjima o životu, pošten, ali ne i naivan. I odlučan da ne dozvoli da ono što bićem osjeća - da je zlo nadvladalo taj neki njegov prostodušni pogled na svijet i stvarnost.

Knjiga je objavljena u izdanju Buybook

Napisao si strukturiranu i dinamičnu knjigu sa detaljnim opisima ljudi i događaja, bez naročite upotrebe dijaloga. Je li to bilo teško i da li si razmišljao o formama u kojima bi mogao izraziti priču djeda Sulejmena? Je li od početka bila ideja da ovo bude hronika/roman?

- Da, od samog početka ideja je bila da pišem ovakvu vrstu priče. Formu sam istovremeno slutio od samog početka i postepeno otkrivao kako se pripovijest razvijala. Zašto u romanu nema mnogo dijaloga ili, još preciznije, zašto je, zapravo, u potpunosti izbačen dobro je pitanje i na njega imam decidiran odgovor. Meni se čini kako je ovakva vrsta književnosti, ova forma, bez dijaloga i sa puno neupravnog govora, i sa igranjem u pozicioniranju pripovjedačke instance mnogo literarnija, nego puko dijalogiziranje svake fabularne situacije. Pretpostavljam da je teže ispisivati književne situacije i slike bez upotrebe dijaloga, ali je, istovremeno, i mnogo izazovnije. Osim toga, kada se pokušavate poigrati sa predstavljanjem nekih događaja, kada želite da dovedete u sumnju njihovu književnu istinitost, onda je dijalog prevaziđena i potpuno neupotrebljiva tehnika. Vidite, kada koristite dijalog, lik koji govori - ili laže ili govori istinu, teško je tu dobiti efekat da čitalac neprekidno mora razmišljati o tome šta je stvarnost te književne situacije. Moji likovi u romanu “govore” istinu, a, istovremeno, stvarnost koju kreiraju svojim pričanjem uvijek je upitna. Forma je jako važna u književnosti i to je bio jedan od razloga zašto sam napisao roman koji je, ako ništa drugo, formalno malo drugačiji od ustaljenog u našoj književnosti. Vjerujem da je bitno donositi priče, bilo koje vrste, ali, ako ste pisac, onda je gotovo isto toliko važno i način na koji to radite. Forma je ogledalo piščeve imaginacije, mašte, kreativnosti, a, ako hoćete, i njegovog političkog i društvenog stava. Forma odražava unutrašnje stanje pisanja i to je jedan od razloga zašto sam eksperimentisao sa formom ispisujući “Djeda”.

Šta je sve ovdje autobiografsko i je li to, na kraju, uopšte važno?

- U ovom romanu ništa nije autobiografsko, a, opet, mogu reći sve je autobiografsko. Na početku i na kraju, to uopšte nije ni važno. Roman je fikcija pa čak i da sam ispripovijedao vlastiti život od A do Ž. Čim čitalac uzme čitati knjigu sa predubjeđenjem da je to fiktivno štivo, sve postaje puka izmišljotina. Autobiografsko u romanu mogu samo ja prepoznati, a i to autobigrafsko sjećanje na neke događaje obojeno je mojom vlastitom perspektivom pamćenja. Neki događaj, hipotetički, koji sam uvrstio u roman, a koji se stvarno i zbio, različito značenje ima za mene i nekog člana porodice koji ga isto tako pamti. Taj je događaj bio stvaran samo u trenutku kada se odigrao. Sada, kada se prisjećamo njegovog okvira, on je fikcija za mene, podjednako kao i za tog člana porodice s kojim imam neku vrstu zajedničkog pamćenja. Problem autobiografskog u književnosti davno je razriješen, takvo nešto uopće ne postoji, čak ni onda kada čitamo autobiografiju, memoare, uspomene, ispovijesti, romansiranu biografiju, dnevnik. Sve kvazistvarnosne forme s vremenom i gubitkom svjedoka diskursa istinitosti postaju fikcija. Takav je slučaj i sa historijom i historiografijom. Sve su to sada “priče za zabavu”.

Sve vrijeme vodiš izravnu komunikaciju sa čitateljem. Povijesnoj i intimnoj priči daješ jednu živost koja se, možda, ne bi u tolikoj mjeri osjetila da je u pitanju samo distancirana hronika nečijeg života. A, opet, često znaš naglasiti kako si vjerovatno loš narator sklon emotivnim eskapadama. Kako su ti ovakva pripovjedačka perspektiva i odsustvo distance pomogli da bolje ucjeloviš priču? Šta misliš da si dobio ovim načinom pripovijedanja, a šta, možda, izgubio?

- Mislim da sam dobio mogućnost da osviješteno obmanjujem i lažem čitaoca, da neprekidno stavljam na znanje kako je riječ o fikciji. Dakle, kao da svakog trenutka govorim, uredu, roman se bavi bosanskom i jugoslavenskom historijom, bavi se životom Josipa Broza Tita i poznatim događajima iz prošlosti, ali, uporkos tome, sve je ovo samo jedna obična izmišljotina. Poteniciranje činjenice da sam “loš narator sklon emotivnim eskapadama” pokušaj je da još više u čitaocu poljuljam moguće ubjeđenje kako će čitati neku vrstu historijske hronike.

Socijalizam je genijalna stvar

Pripovijest je samo, ako jeste, strukturirana kao hronika i to sa jasnom namjerom da zavede čitaoca na pogrešan trag. Ako se u jednom trenutku sam zapita, pa kakva je ovo hronika, ovo je nemoguće, ovdje je sve izmišljeno, na pravom je tragu. Šta sam izgubio ovakvim pristupom, ne bih znao reći. Isključivo je moja odluka bila da napišem roman sa ovakvom kompozicijom i za sada, možda je još rano reći, ne vidim ili ne uviđam šta je ovaj pristup romanu donio negativno ili kakav unutrašnji nedostatak ima. Nešto se izgubilo, toga sam svjestan, sada samo treba da osvijetlim šta je to.

Važnu ulogu u Sulejmenovom životu ima i njegova žena Zineta i roman se završava pismom njoj, napisanim rukom unuka Jasmina Agića u kojem je vidljiva ljubav i naklonost koju je imao prema njoj. Koliko je Sulejmenu Zineta pomagala i održavala ga u stabilnoj stvarnosti, nazovimo to tako?

- Ona je najstabilnija tačka njegovog života. Sve ostalo je veoma nestabilno – njegova partizanska borba, njegov komunistički staž, njegovo poznanstvom sa Titom, njegova opsesija Josipom Brozom, njegov odnos sa djecom i porodicom. Sve je to, kako to ja vidim, veoma fluidno i nestabilno, samo je jedna stvar temeljno važna u njegovom životu, a to je ljubav prema svojoj supruzi Zineti. Ta je ljubav,, kako je zamišlja unuk/pripovjedač konstantna i nepromjenjiva. To poglavlje, barem naslovom, direktna je referenca na roman Nedžada Ibrišimovića „Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem“, makar nikakve sličnosti nema između mog i njegovog romana. Ali, iskoristio sam priliku da se podsjetim na njegovo literarno djelo, što evo činim i sada u ovom intervjuu. To je pismo, kada čitalac na koncu dođe do njega, kako sam zamislio, jedan suštinski preokret u pripovijesti. U tom se pismu mnoge stvari konačno „razotkrivaju“, a zapravo se i ništa ne razotkrije. Čitalac će shvatiti ko je pravi autor tog pisma što će, kako ja to vidim, otvoriti nove dileme i nedoumice. Sada, odgovarajući na ova pitanja shvatam da bi jedan pošten bosanski čitalac romana s pravom mogao pomisliti 'pa ovaj pisac nas zajebava'. To mi je, odmah da kažem, od samog poočetka i bila namjera, da se malo poigram sa pažnjom i navikama čitalaca, da malo razdrmam njegov čitalački horizont očekivanja i da ga natjeram da počne razmišljati o stvarima o kojima, kada je književnost u pitanju, uobičajeno ne razmišlja.

Kako si ti shvatio djedovu ideološku opredijeljenost i Titovu ulogu u životu tadašnjeg društva? Jesi li sklon sebe posmatrati kao pobornika jugoslovenstva?

- Čim sam napisao roman o Jospi Brozu Titu znači da imam neki emotivni odnos ne samo prema ličnosti nego i prema njegovoj politici i svemu što je stvarao i stovrio. Jugoslavija je bila velika, važna i uspješna zemlja, o tome se ne treba uopće diskutovati. Tito je bio veliki lider, historijska ličnost par exelance, političar i državnik svjetskog kalibra. Jugoslavenstvo u nekom nacionalnom smislu je davno prevaziđena kategorija, o tome nikada ne razmišljam, to je stvar davne prošlosti. Ali ja kao autohtoni Bosanac, iz svog životnog iskustva, imam pravo razmišljati da bi možda bilo dobro, kažem možda i podcrtavam to, opet, u budućnosti, ako se za to stvore neke historijske prilike, stvarati zajednicu nalik Jugoslaviji. Samo, Tita više nikad neće biti, to je već stvar biologije. Socijalizam je genijalna stvar, to nije nikakva historijska babaroga. Socijalizam su radnička prava, zakoni o ravnopravnosti, zagarantovan minimalni prihod, besplatne javne usluge, dostojanstven život. Evo posljednjeg primjera, veoma aktuelnog. Pogledajte samo kako su se branioci divljeg kapitalizma mobilizirali da derogiraju odluku o 1.000 maraka minimalne radničke plaće. Ta plaća nije dovoljna čak ni za biološko – društveni minimum dostojan čovjeka, a opet se odluka proglašava najvećim zlom koje je ovu zemlju zadesilo u posljednjih 30 godina. Ranička klasa mora da ponovo osvijesti svoj klasni položaj i da se počne boriti za svoja prava. U toj borbi Tito je snažan simbol.

Agić: S Titom smo nešto značili, danas smo beznačajni/Armin Durgut

Govoreći o tome, na jednom mjestu u knjizi stoji: "ako su osamdesetih godina prošlog vijeka ljudi bili ogorčeni i ljuti na Titov komunizam, sada su postajali sve veći poštovaoci njegovog lika i djela." Nije ovo neobično mišljenje i danas. Šta je to za čime veliki broj ljudi koji su živjeli jugoslovensku stvarnost žali i određuju li se oni i danas u odnosu na državu koje više nema?

- Ne smijemo se zavaravati – ogorman je žal za Titom i onim što se kolokvijalno imenuje kao „Titovo vrijeme“. Ljudi pamte da je to bilo srećnije vrijeme, srećnije u svakom svom segmentu, a ta „priča“ s kraja 80-tih i početka 90-tih, kada je rušen komunizam, kako je to bio diktatorski režim sada je postala potpuno bezpredmetna. Čudno je da oni koji dobro pamte prošli sistem, a još su živi, tvrde kako je u toj Titovoj Jugoslaviji bilo više sloboda nego što ih imamo danas. To je paradoks u koji vjerujem, ali koji mi je teško racionalno objasniti.

Danas smo beznačajni

Mislim, trebalo bi mi da ispišem jednu knjigu od 800 stranica pa da objasnim taj fenomen, a ovdje tog prostora i vremena nemamo. Osim onog najočiglednijeg kao što su snažni elementi socijalne države i neko minimalno blagostanje ljudima mnogo nedostaje taj osjećaj samobitnosti. Danas smo samo još jedno od niza „kriznih područja“, neki „tamni vilajet“ smješten na granicu sa civilizacijom, što bi trebalo da je Evropska unija. Postali smo mali i beznačajni i ljudima to smeta. Ljudi imaju ponos, imaju samopoštovanje i zato sa čežnjom gledaju na Titovu Jugoslaviju. S Titom smo nešto značili, danas smo beznačajni, to je prosta činjenica.

Knjiga je imala zanimljiv put do svog izlaska. Naime, bila je jedna od onih čija je sudbina bila neizvjesna s obzirom na probleme sa kojima se Nacionalna i Univerzitetska biblioteka suočavala i, nažalost, još uvijek suočava. Kakve su dosadašnje reakcije na knjigu i šta misliš koliko će čitateljima biti zanimljiva i inspirativna s obzirom na njenu temu i sadržaj?

- Objavljivanje knjige je zbog problema s NUB-om bilo prolongirano nekoliko mjeseci. Taj problem se neće riješiti osim ako visoki predstavnik međunarodne zajendice u BiH Christian Schmidt ne nametne neku novu, dugotrajniju odluku. Eto, odličnog primjera koji ilustruje ono što sam govorio u prethodnom pitanju. Ne samo da smo postali beznačajni nego nismo u stanju upravljati sami sobom, zato obični čovjek zaziva Tita i njegovo „zlatno doba“. Reakcije na knjigu su uglavnom dobre. Naravno, ima i onih kojima se od samog početka nije svidjelo što je Josip Broz Tito glavni lik knjige, koja se objavljuje koncem 2024. u Sarajevu, ali šta im ja mogu. Neka pišu romane o liderima iz bosanske prošlosti za koje misle da trebaju biti predmet romantizacije. Ja sam svoj odabir napravio.