Pogodi koliko te volimo

“On je mogao biti moj brat,

on je postao i moj brat.”

- Knjiga o Almiru, Adisa Bašić

Početni uron u ovaj tekst je bio oblikovan emocijom koja me savladala i držala dugo po završetku čitanja knjige jer sam se u jednom trenutku osjećala baš onako kako je autorica opisala svoj doživljaj dolaska u Bijeljinu, na obilježavanje godišnjice smrti Almira Smajića, brata njenog supruga Adnana i potporučnika JNA koji je poginuo na vukovarskom ratištu 7.11.1991, a o kome je ova knjiga: “Previše prošlosti, detalja, mjesta, previše imena ljudi koje ne poznajem. Previše smrti.” Nisam znala kako započeti tekst u stanju iscrpljenosti i misli o tome kako sigurno neću znati dobro ispisati sve ono što je u ovu knjigu sjećanja, ljubavi, života i smrti, stalo. Ipak, odlučila sam pokušati.

Čuvanje sjećanja

Korpus domaće književnosti koja se bavi mrtvim bližnjima je velik i u njemu možemo pronaći mnogo različitih djela, a “Knjiga o Almiru” na tom širem i opštijem planu nije izuzetak. Adisa Bašić je ispisala knjigu o žalovanju, uspomenama, pokušaju oživljavanja komunikacije između ljudi, povezujući svijet živih i mrtvih na jednom posebnom nivou. Knjiga ima puno dijaloga i unutrašnjih monologa, ispisanih u kratkim, ali potentnim rečenicama koje, uprkos teškoći teme, potpuno prirodnim i umirujućim tonom iznose važne detalje priče o jednom čovjeku - sinu, bratu, prijatelju, partneru i vojniku. “Knjiga o Almiru” uspijeva uhvatiti i bit rata, urezati ga u naše čitalačko iskustvo, ali ne biti mu mazohistički naklonjena u smislu uporne posvećenosti opisivanju stvarnih ratnih događaja. Bašić je okrenuta živim ljudima koji i dalje podnose teret Almirove smrti i sebe vidi kao figuru koja može pomoći čuvanju sjećanja na blisku osobu. Ona zna da književnost ne treba opterećivati suvišnostima, lamentima, patetikom i ideološkim (ne)korektnostima i da sve od navedenog može organski proizaći iz samog teksta bez da nas se vuče za rukav. “Knjiga o Almiru” je živa posveta, a ne spomenik.

Na početku uspostavljeni fabulativni kontinuitet prožet je sjećanjima onih koji Adisi Bašić pomažu da sklopi priču o Almiru Smajiću, kojeg ona zna samo sa porodičnih fotografija, dokumenata i uredno ispisanih rokovnika. Riječ je o pričama njegovih najbližih - Majke i Sestre koje ostaju neimenovane, brata Adnana - ali i ostalih, poznanika, prijatelja, saboraca - koje, pored njegove smrti, ističu Almirovu ugodnu narav, posvećenost poslu i veliku sklonost knjigama, što autoricu naročito iznenađuje i raduje. Pripovjedačka je perspektiva prilagođena onima koji su poznavali Almira i sa kojima Bašić razgovara, te tako poglavlja ispisana autorskim glasom presijecaju ona u koja je pripovijedanje prepušteno njenim sagovornicima. Lijepa je to gesta zahvalnosti onima koji su bili dio Almirovog života.

“On je mogao biti moj brat, on je postao i moj brat. Takvih mladića-utvara pune su naše zemlje. Mnoge porodice žive u sjeni njihovih velikih mrtvih fotografija. Djeca se rađaju, starci kopne, uspomene tinjaju dok se ne pogase. Moj brat je preživio, a borio se u bosanskoj armiji cijeli rat. Neki Srećko i neka trojica oficira bezbroj su puta mogli pokucati na naša vrata. Svi mrtvi dječaci za sobom su ostavili ucviljene majke i Anđe sa zlatnim minđušama koje su nosile iste džempere kao i njihov dragi.”

Bašić danima sjedi za računarom i ispisuje priču Almirovog života i Almirove smrti, pa iako je zna već petnaest godina, prvi put se pred njom ukazuju nepoznati detalji. Sekvence i poglavlja u kojima se opisuju svakodnevna opažanja su nepretenciozni i čine se s lakoćom ispisani, pokazujući autoricino umijeće da uhvati žive trenutke i da ih učini zanimljivim ma koliko banalni i obični bili. Rekla bih da je to i implikacija činjenice da je Adisa Bašić pjesnikinja koja nam je i prije svojom poezijom pokazala da umije uhvatiti srž važnih trenutaka, ne opterećujući čitatelja suvišnostima.

"Knjiga o Almiru" u izdanju Buybooka/

Bol koju Almirovi osjećaju, a ponajviše njegov brat Adnan, koji je kao dječak izgubio oca, zatim brata i posao ljekara kojem se nikada nije vratio, u knjizi se pojavljuje kao velika i nikad izgovorena, ali opipljiva i neizlječiva, a Bašić vodi računa o tome da se ne stekne dojam kako njegovu priču eksploatiše ili prebacuje u domen patetike iako se i sama pita da li i ona, poput drugih kojima je Almir dio sjećanja, od njega “pravi ono što joj treba.” U ovoj knjizi nema ničega fiktivnog iako su sjećanja nepouzdana i porozna u pokušaju da s njima dobijemo odgovor na pitanje ko je bio Almir; tuga i tjeskoba prožimaju cijeli tekst toliko da je i čitatelj svjestan da će u nekoj budućnosti svi ovi ljudi ostati jedni bez drugih, sami i da će se ugasiti dio porodice čije je članove u velikoj mjeri odredila jedna smrt.

U tom smislu, “Knjiga o Almiru” ipak nije važna samo za autoricu i njenu porodicu nego je i značajna za našu savremenu književnost jer na jedan pitom način govori o važnim temama koje često umijemo prešutjeti. Adisa Bašić se ne boji tih tema i jasno piše o smrti, starosti, sjećanjima, ranjivosti i dalekosežnim posljedicama rata na pojedinačne živote. Govoreći o tome, čitatelj se nekada može osjećati prezasićen detaljima i imenima, ali Bašić uglavnom uspijeva napraviti zdravi balans između glavnog junaka ove knjige i svih drugih, ostalih. Osjeti se u rečenicama unutrašnji nemir koji se provlači između susreta i priča, kao i strah da će iznevjeriti sve te ljude i da neće uspjeti napisati posvetu Almiru Smajiću kojom će ga zauvijek sačuvati u sadašnjosti. A s druge strane, sa odmakom čitanja vidljivo je da ona u toj svojoj namjeri ipak vidi svojevrsno ispunjenje i sreću, uprkos tome što povod u njoj kontinuirano izaziva tjeskobu jer sa svakim susretom sa sobom nosi sve više smrti: “Ova knjiga mi je teška, njihove priče su mi preteške, slušam o Almirovoj smrti uvijek iznova. Htjela sam da mi pričaju o životu, a svi oni su najbolje zapamtili smrt.”

Da nisu u ovoj knjizi samo tragovi smrti već i titraji života, pokazuju nam i lijepe uspomene Almirovih prijatelja, priča žene koja ih dočekuje u svom stanu u Bijeljini; priča Milice, nekada Melihe, koja je promijenila svoje ime da bi ostala u rodnom gradu, a zbog čega su je svi protjerali iz svojih života i svog pamćenja. “Ado nije i u tome je usamljen. Odluka da u Bijeljini bude s njom i njenim sinom u meni istovremeno izaziva i snažnu nelagodu i neobični ponos. U ratu je ime značilo razliku između života i smrti. Bošnjaci su protjerivani zbog imena. Njena pretjerana potreba da nam ugađa, da nas hrani i da nam boravak čini što ugodnijim, mene opterećava. (...) Razmišljam o tome šta sve ona pokušava popraviti na ovom svijetu time što drugima neprekidno nudi hranu koju sama jedva da i dotakne. Njena želja da nas sve nahrani djeluje mi kao njena sopstvena borba za toplinu, bliskost i smisao na ovoj užurbanoj i ledenoj vjetrometini života.” Tu je i susret sa Almirovom djevojkom Anđom, a koja Bašić predaje priču o velikoj i posebnoj mladalačkoj ljubavi koju je brižno čuvala sve te godine.

Prodori najživlje stvarnosti se ovdje ipak dešavaju u trenucima kada u priču odraslih dođe dijete, Adisin i Adnanov sin Rejhan, koji nas odvaja od te stravične prošlosti.

Tragovi života i divljenja

“Jednom smo se, kad mu je bilo pet-šest mjeseci, našalili na račun toga kako zubi nikako da mu niknu, a neko od gostiju je rekao da će valjda porasti dok ne krene u vojsku. U govoru starijih ljudi to je granica zrelosti, trenutak kad dječak prelazi u mladića. I kad ne misle na služenje vojske ili na ratovanje, ljudi to govore da bi označili stupanje u svijet odraslih, ali mene pomen vojske ledi. Kažem mu - Ti nećeš nikad nigdje ići ni u kakvu vojsku, je li ti jasno? Ni na paintball, a kamoli na pucanje, zapamti! Ko god te pozove reci: “Ne da mi stara.” Koliko god da ti bude godina. Ne da ti stara. Jesi li čuo? Ni kad ja umrem. Nikad. Tamo nemaš šta da radiš... On već jurca po podu s plastičnim vagonom nekog vozića i smije se jer čuje da govorim povišenim glasom i pravim čudne izraze lica pa misli da izvodim nešto da ga zabavim. Onda se i ja počnem smijati.”

Tako, dok pratimo porodični odlazak na Almirov grob i kasnije susrete, Bašić sve vrijeme nastoji igrati i ulogu majke Rejhanu, supruge Adnanu i spisateljice koja prikuplja materijal za svoju knjigu. Taj mi se element ove knjige čini važnim jer dobro oslikava njenu raspolućenost između najmanje dva svijeta koja treba zgrabiti pod ruku i ići naprijed.

Narativni dio “Knjige o Almiru” se završava glasom supruga Adnana, koji govori o uspomenama na brata, svojoj traumi i osjećajima krivnje, govoreći da će sasvim sigurno svom sinu pričati o Almiru i da će mu reći “da je stvarno bio dobar dječak”. Na kraju knjige nas čeka i album fotografija sa Almirovim stvarima i album fotografija iz Bijeljine, 2024. godine kada su se opisani susreti i razgovori dogodili. Put se, u ovom slučaju, isplatio. Adisa Bašić je napisala emotivnu knjigu, opis koji može zazvučati isprano i lijeno s moje strane, ali je istinit jer je to ono prvo što pomislimo nakon što sklopimo njene korice. U nanosima raznih emocija, a najviše tuge, autorica se izborila sa svojim ciljem i u gomili sjećanja o (njegovoj) smrti otkrila tragove života i divljenja, što je možda najbolja posveta Almiru Smajiću, njenom bratu.