Otrovna mikroplastika u hrani koju jedemo svakodnevno: Evo šta su naučnici pronašli
Ovo istraživanje iz Oregona prvo je takve vrste u regiji i dodaje se na rastuću listu globalnih studija koje dokazuju rasprostranjenost mikroplastike.
Poput lososa koji se vraća na mjesto svoga rođenja, plastika iz oceana pronalazi svoj put natrag do svojih tvoraca – nas. Istraživanje provedeno uz obalu Oregona na sjeverozapadu Pacifika, regiji poznatoj po plodovima mora, otkrilo je prisutnost antropogenih čestica u jestivom tkivu gotovo svih ispitivanih riba i školjkaša.
Od 182 primjerka ulovljena na obali ili kupljena na tržnicama, samo su dvije ribe – molić i haringa – bile potpuno oslobođene sumnjivih čestica u jestivim uzorcima tkiva. Svi ostali, uključujući vrste poput crne ribe, lososa Chinooka, pacifičke haringe, lampuga i ružičastih škampa, sadržavali su mikroplastiku ili druge antropogene čestice poput vlakana od obojene vate, celuloze iz papira i kartona te mikroskopskih fragmenata plastike.
Zabrinjavajuće posljedice mikroplastike
"Zabrinjavajuće je što se mikrovlakana očito premještaju iz probavnog sustava u druga tkiva, poput mišića", istaknula je ekotoksikologinja Susanne Brander sa Sveučilišta Oregon State. "To ima široke implikacije za druge organizme, uključujući potencijalno i ljude."
Istraživanja su već pokazala da ljudi koji konzumiraju više plodova mora, osobito školjkaša poput kamenica i dagnji, imaju veću koncentraciju mikroplastike u svojim tijelima. Međutim, još nije poznato koliko dugo ta plastika ostaje u ljudskom organizmu i kakav učinak ima na zdravlje, što zahtijeva hitno istraživanje.
Brander i njezini kolege ne predlažu prestanak konzumacije plodova mora, ali upozoravaju na važnost razumijevanja razine izloženosti mikroplastici.
Škampi i mali organizmi najugroženiji
Analiza je pokazala da filtrirajući organizmi, poput škampa, imaju najviše koncentracije plastičnog otpada u tijelima. Škampi, koji obitavaju u gornjim slojevima vodenog stupca, susreću se s visokim razinama plutajuće plastike i zooplanktona, koji se često nakupljaju na istim mjestima.
"Manji organizmi koje smo ispitali češće unose antropogene čestice koje nemaju nutritivnu vrijednost", objasnila je ekologinja Elise Granek sa Sveučilišta Portland State. "Škampi i male ribe, poput haringe, hrane se zooplanktonom, a plastične čestice u vodi mogu nalikovati tim sićušnim organizmima, pa ih životinje nenamjerno progutaju."
Razlike između svježe ulovljenih i kupljenih primjeraka
Istraživanja su otkrila da uzorci škampa kupljeni u trgovinama sadrže više plastičnih vlakana, fragmenata i folija nego svježe ulovljeni primjerci. Stručnjaci vjeruju da je to djelomično posljedica plastične ambalaže u kojoj se prodaju plodovi mora.
Najniže razine antropogenih čestica pronađene su u lososu Chinooku, slijede crna riba i molić.
Zaustaviti proizvodnju plastike
Dok neki istraživači rade na načinima da spriječe otjecanje plastičnog otpada u more, većina se slaže da jedini učinkovit način zaustavljanja zagađenja mikroplastikom jest ograničenje same proizvodnje plastike.
"Kada koristimo i odlažemo proizvode koji ispuštaju mikroplastiku, ti fragmenti završavaju u okolišu i ulaze u naš lanac prehrane", naglasila je Granek. "Ono što izbacimo u okoliš na kraju se vraća na naše tanjure."
Ovo istraživanje iz Oregona prvo je takve vrste u regiji i dodaje se na rastuću listu globalnih studija koje dokazuju rasprostranjenost mikroplastike u morskoj hrani. S obzirom na sveprisutnost ovog zagađenja, suočavanje s posljedicama postaje nužnost za zdravlje ljudi i očuvanje ekosustava.
