Kako krvni biomarkeri utiču na dugovječnost

Stogodišnjaci su već dugo predmet naučnih istraživanja jer mogu pomoći u razumijevanju kako živjeti duže i zdravije. Međutim, dosadašnje studije bile su malog obima i često su isključivale stogodišnjake koji žive u domovima za njegu. Najnovije istraživanje, provedeno na 44.000 Šveđana iz Amoris kohorte, najveće je do sada koje upoređuje biomarkere tokom života izuzetno dugovječnih osoba i onih s kraćim životnim vijekom. Učesnici su praćeni do 35 godina, a 1.224 osobe (2,7%) doživjele su 100 godina, od kojih je 85% bilo žena.

Istraživanje je analiziralo 12 biomarkera povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, te rizicima od neuhranjenosti i anemije. Uočeno je da su dugovječne osobe imale niže nivoe glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline još od šezdesetih godina života. Također, rijetko su imale ekstremno visoke ili niske vrijednosti biomarkera. Osobe s niskim nivoima holesterola i gvožđa imale su manju vjerovatnoću da dožive 100 godina, dok su povišeni nivoi glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i jetrenih enzima smanjivali šansu za dugovječnost. Na primjer, ljudi s najnižim nivoima mokraćne kiseline imali su 4% šanse da dožive 100 godina, dok je ta šansa kod onih s najvišim nivoima pala na 1,5%.

Iako razlike u biomarkerima nisu bile drastične, istraživanje sugeriše da metaboličko zdravlje i ishrana mogu igrati ulogu u izuzetnoj dugovječnosti. Studija ne donosi zaključke o tačnim uzrocima ovih razlika, ali ukazuje na to da su geni, ishrana i stil života vjerovatno važni faktori.