Vagon pokretnih slika: Zajedno u svijetu koji ne poznajemo
”My friends mostly bring me the most joy. To me, home is everywhere, but it’s also nowhere.”
- “Gasoline Rainbow” (2023)
“Gasoline Rainbow”, u režiji braće Ross (Bill IV i Turner), film je koji uspijeva uhvatiti i sačuvati trajanje trenutka u kojem petero tinejdžera iz Oregona po završetku srednje škole odlučuju uzeti kombi i krenuti na obalu Pacifika kako bi prisustvovali zabavi kojom bi se oprostili od tog važnog perioda njihovih života. Njih pet - Micah, Makai, Nichole, Nathaly i Tony - mladi su ljudi koji potiču iz nesređenih i disfunkcionalnih porodica i jedni drugima u tom trenutku predstavljaju najveću podršku.
Tjeskoba stvarnog svijeta
Film nestvarno lijepo oslikava onaj trenutak u životu kada su ti prijatelji doista porodica i jedini na koje se možeš osloniti onda kada ne znaš kamo dalje jer tjeskoba stvarnog svijeta, na koju su adolescentski dani ipak ponekad pomalo imuni, prijeti da te zauvijek promijeni. Braća Ross pokazuju kako to za današnje generacije izgleda njihova slika putovanja u potrazi za smislom, a koje možda jeste pitomije nego ono predstavljeno u jednom od najboljih generacijskih “on the road” romana “Na putu” Jacka Kerouaca, ali sa njim svakako dijeli osjećaje napuštenosti, naivnosti i intenzivne melanholije.
NICOLE: Osjećam da su roditelji sada moja najmanja briga. Više je kao... Šta ću da radim sa svojim životom?
NATHALY: Znam. Isto.
NICOLE: To je ono što me plaši. Ja sam sada kao moji roditelji? Mislim, praktično smo svi odrasli, mogu li naši roditelji zaista biti najstrašnija stvar za nas sada? Ne znam. Samo se plašim.
“Gasoline Rainbow” svakako i sasvim sigurno moramo posmatrati kao jedan od važnijih filmskih trenutaka današnjice jer se temom odrastanja bavi bez pretjerane patetike. Na trenutke smo zaista uhvaćeni u gotovo meditativni karakter njihovog putovanja koje jeste na neki način i njihov simbolički put ka otkrivanju ili potvrdi sebe, prikazano bez suvišne pretencioznosti i sa jasnim ciljem.
Grupa mladih “misfitsa” želi provesti makar jedan dan bez da razmišljaju o podjelama, o porodičnim problemima, o ocjenama; žele se zabavljati sa strancima koje upoznaju na usputnim stanicama, osjećati se blaženo rasterećeno makar jednom, a možda i posljednji put u svojim životima. Film meandrira između bijesa, tuge i trenutaka iskrene sreće među prijateljima koji se žele nadati da će sve nekada biti drugačije i bolje. Na putovanju susreću dvoje mladih “crust punkera”, zatim par koji su očiti fanovi ekstremnog metala, a sa kojima provode noć. Postoji snažan momenat identifikacije u toj priči, trenutak u kojem se mogu prepoznati klinci koji su odrastali uz muzičke entuzijaste starije od njih samih, fanove različitih ekstremnih muzičkih žanrova, slušali i u sebe upijali njihove priče. Ovdje su stariji prikazani uglavnom kao dobri uzori, kao oni koji uspijevaju usmjeriti zbunjene tinejdžere koji ne znaju šta žele, ali znaju da ne žele živjeti u stalnoj tjeskobi zbog zahtjeva koje prema njima ima stvarnost. Značaj tranzicije - prelaska iz srednje škole na univerzitet i dalje - ovdje je u prvom planu u onom smislu u kojem je posmatran kao emotivni rastanak sa nečim što bismo mogli posmatrati kao djetinje, nevino i naivno doba, dok je sa druge strane nemilosrdni svijet odraslih.
Zabava na koju prijatelji odlaze se zove “Kraj svijeta” i taj naziv odlično odražava i njihove misli, osjećaje, ali i cjelokupnu ideju ovoga filma. Oni su ranjivi pred zrelošću, ali i vrlo svjesni da ih unutar nekoliko sati ili dana čeka kraj jedne ere, a niko od njih nije uistinu spreman za novi početak. Ima nešto izuzetno pesimistično u njihovim pogledima na svijet, a poznato i nostalgično što nam se čini da smo svi u jednom trenutku doživjeli. Generacija iz filma je neobjašnjivo sentimentalna prema generaciji koja je odrastala devedesetih godina prošlog vijeka, i u tom osjećaju braća Ross uspijevaju sačuvati trenutke vremena koje nije ono u kojem ovi mladi ljudi danas žive.
Takva perspektiva, između ostalog, doprinosi razumijevanju nostalgije za periodom koje grupa drži za bolji i prikladniji njihovim željama. Nisam posve sigurna da bi osjećaji marginaliziranosti, odbačenosti ili neshvaćenosti za njih nestali u devedesetima ili ranim dvijehiljaditima jer film na neki način pokazuje da su oni, na različite načine, ipak svojstveni svačijem periodu sazrijevanja, ali je njihova nostalgija svakako usmjerenija ka umjetnosti, muzici prije svega. U prvim kadrovima filma svira “Sweet Child O’ Mine”, Guns N’ Rosesa, a kasnije se u grupi spominju The Beatles, Bobby McFerrin, dalje vidimo kako oni koje sreću na svom putovanju nose majice bendova poput Misfitsa, Nausea, Chocking Victim, Spazz i Bathory. Istovremeno, postoje snažne reference na filmove “The Texas Chain Saw Massacre 2” (1986), “The Toxic Avenger” (1984) i trilogiju “The Lord of the Rings”.
Nenametljiv film
Grupa o kojoj braća Ross prave film nisu tipični predstavnici svoje generacije - oni žele biti dio analognog svijeta u digitalnoj eri kojoj pripadaju, žele putovati u iznajmljenom kombiju, spavati pod otvorenim nebom i, najvažnije što film potcrtava, ostati zauvijek zajedno. Svijest o tome da će to biti malo vjerovatno ih dodatno motiviše da preostale dane zvanične adolescencije provedu što intenzivinije i bez razmišljanja o budućnosti o kojoj svakako ne znaju ništa i iskreno je se plaše.
“Gasoline Rainbow” je u pogledu tehničke organizacije osmišljen i ostvaren dokumentaristički, sa nestabilnom “shaky” kamerom, likovima koji nose stvarna imena glumaca, sa umetnutim arhivskim fotografijama snimljenim mobilnim telefonom. Iako je ovdje doista sve u emociji, braća Ross veliku pažnju posvećuju dijalozima između članova grupe, ali i onih sa kojima provedu neko vrijeme na putu do “kraja svijeta” - bilo da je riječ o usputnim, blesavim komentarima ili ozbiljnim pričama o njihovim privatnim životima i kompleksnim odnosima sa roditeljima. Razgovori se tako ne čine umjetno umetnuti u situacije već vrlo nepretenciozno odražavaju stvarnost koju žele predstaviti - stvarnost zbunjenih i preplašenih mladih ljudi. Tako priča, iako nije omeđena klasičnom strukturom, ima svojevrsno pravolinijsko trajanje i bez, još jednom naglašavam, upliva generacijskih klišeja i drugih stereotipiziranosti.
Napose, pred nama je nenametljiv film u kojem nemamo dojam da gledamo u svijet mladih ljudi nepozvani i voajerski i ne možemo mu mnogo toga prigovoriti osim možda da nas ove teme ne zanimaju, ali to je opet stvar ličnih preferencija koje se ne dotiču kvalitete predstavljenog. Film ostavlja pomalo gorak okus u ustima jer nas na određeni način - ili svakog gledatelja na jedinstven način - suočava sa krhkosti naših sjećanja na godine koje su izgleda za veliki broj nas bile gotovo iste i sa sviješću o nemilosrdnoj nezaustavljivosti stvarnosti koju nije briga da li smo od nje uplašeni ili pred njom stojimo nespremni.
