Vagon pokretnih slika: Svijet formira sopstvo
Film "Poor Things"Atsushi Nishijima/Searchlight Pictures/
“I am finding being alive fascinating.”
- “Poor Things” (2023)
Bella Baxter (Emma Stone), odrasla djevojka koja ne zna komunicirati riječima, koristi svoje pokrete i tijelo kako bi iskazala potrebe i emocije. Ona je rezultat eksperimenta dr. Godwina Baxtera (Willem Dafoe) koji je uzeo tijelo žene koja je izvršila samoubistvo dok je bila trudna i oživio ga transplantacijom bebinog mozga u njen leš. Godwin nedugo zatim dovodi doktora Maxa McCandlesa (Ramy Youssef) kome povjerava Bellu i sa kojom Max ulazi u jedan poseban odnos.
Humor, seksualnost i zazor
Ovako počinje i razvija se posljedni film grčkog reditelja Yorgosa Lanthimosa, “Poor Things”, ovogodišnji veliki favorit za osvajanje nagrade Oskar. Bellina djetinja radoznalost i naivnost privlači Duncana Wedderburna (Mark Ruffalo) koji je odvodi na putovanje na kojem njih dvoje uživaju u neobuzdanom seksu i provodu. Kasnije, kako Bellina neutaživa želja za životom bude rasla i nadrastala njih dvoje, putevi će im se razići i ostaviti Duncana potpuno sluđenog onim što je sa njom doživio.
Radi se možda i o najjasnijem filmu Yorgosa Lanthimosa, uz svakako “The Favourite” iz 2018. godine. Misila sam upotrijebiti neki drugi epitet, ali sam shvatila da je ovaj dosta prikladan. Hermetičnost i tajanstvenost koji su odlikovali neke njegove prethodne filmove, ovdje su zamijenjeni širinom koju “Poor Things” ima zahvaliti, između ostalog, i književnom predlošku na osnovu kojeg je nastao. Riječ je o romanu Alasdaira Greya iz 1992. godine, u kojem radnja prati Bellu Baxter, mladu ženu u viktorijanskom Londonu koju naučnik vaskrsava nakon njenog samoubistva jer njen mrtvi mozak mijenja mozgom bebe. Dirljiv i višeslojan kao i roman, Lanthimosov film lukavo i precizno opisuje razvojni put erotomanice i svojevrsnog mutanta. U određenim trenucima nam se čini kao da Bella ima najbolje od oba svijeta – oba doba, preciznije. Djetinja naivnost joj omogućava iskrenu radost koju odrasli sa godinama sve češće susprežu ili ne uspijevaju iskusiti zbog različitih društvenih izazova, a odraslost koja se razvija ubrzano donosi joj svu širinu spoznaje.
Prvi dio filma je snimljen i predstavljen u crno-bijelom maniru u kojem vidimo prve trenutke Bellinog novog života, da bi se s Duncanovom pojavom i njihovim odlaskom u svijet prešlo na prodorne boje i Lanthimosovu prepoznatljivu “fish-eye” perspektivu. Bella prelazi sve granice i ne prati nikakva pravila. Nezasitno tragajući za zadovoljstvima, ona u vrlo kratkom vremenskom periodu doživljava i slobodu i ljubav i život i smrt.
Seksualnost se u filmu koristi kao snažno izražajno sredstvo, dakle nikako nije sama sebi svrha; Bellino otvaranje ka drugim muškarcima je pokrenuto isključivo zbog njenog zadovoljstva, iako će se na početku zaista činiti kako Duncan beskrupulozno iskorištava njenu djetinju naivnost i nevinost. Sa druge strane, “Poor Things” vrlo lako može skliznuti na drugu stranu gdje se Bellin izražen interes za seks posmatra kao jedno vrlo prosto i jednostavno svođenje nju na tjelesno što je više unižava nego li pokazuje njen razvoj. Upravo je većina do sada objavljenih negativno konotiranih kritika usmjerena u ovom pravcu, često zanemarujući kako je Bellina pretjerana i prenaglašena sklonost seksu rezultat njenog drugačijeg mentalnog razvoja, a koji je takav u svrhu pokazivanja drugačije suštine. Film obiluje apsurdom i potpuno je pogrešno u njemu tražiti jasnu realističnu crtu na kakvu smo navikli u filmovima sa drugačijom postavkom. Stoga pitanje: zašto ljudi nisu zabrinuti jer muškarac ima seksualne odnose sa djetetom? – naprosto nije pitanje koje trebamo postaviti nakon gledanja ovog filma jer on uporno izmiče takvoj pojavnoj stvarnosti. Uz to, “Poor Things” je beskrajno duhovit gdje upravo taj komički impuls nudi katarzični smijeh koji ublažava složenost teme. Što i jeste način na koji se temi pristupa u filmovima satirične struje kojoj svakako i pripada priča o Belli Baxter.
Lanthimos gotovo da parodira ustaljene moralne i intelektualne načine na koje se dolazi(lo) do višeg stupnja u razvoju svijesti tako što Bellu baca u svijet stvoren od čulnosti i čudovišnosti. Čudovišno je ovdje predstavljeno u liku Godwina Baxtera i Bellinoj mutaciji, a razlog zašto je seksualnost/tjelesnost ključni aspekt njihove ličnosti je upravo zato što se kroz njega najbolje detektuju društveni problemi/pojave na koje je reditelj želio ukazati. A ovo nije neobična praksa kada je riječ o, na primjer, (tjelesnim) horor filmovima, gdje se opsceno i izraženo tjelesno često na ovaj način može objasniti i opravdati.
Uloga provokacije
Gotička estetika i priča o “modernom” doktoru Frankenštajnu i njegovom čedu sasvim sigurno dobrom dijelu publike neće biti ugodni. Nelagoda i stalni osjećaj srama jer smo izloženi scenama koje ne očekujemo ili jedostavno ne želimo vidjeti se ovdje čine kao neophodni dio cjeline. Svaka situacija je praćena posebnim vizualijama – bilo da je riječ o deformisanom licu Wiliema Dafoea ili nadrealnim pejzažima kojima Bella korača tokom svog puta.
Kako bilo, “Poor Things” je, uzevši sve u obzir, radije film o otkrivanju svijeta, a ne samo otkrivanju seksualnosti i zato je takav sud u najmanju ruku nepravedan, ali i površan. Dio publike će uvijek imati problem sa ekplicitnim scenama seksa u filmovima koji pretenduju ili već jesu dio nekakvog “mainstreama” što ne opravdava puko svođenje na taj njihov dio naročito kada je jasno da su mnogo više od toga. Ovaj nas film nas suočava sa mnogo drugih, važnijih tema – pitanje slobode, seksualnosti i hedonizma, muških i ženskih odnosa – a i da to ne radi – impresivne vizualije bi gotovo mogle biti dovoljne da se ocijeni iznadprosječno. Tako, umjetnički i zanatski, “Poor Things” potvrđuje umijeće svog reditelja koji ne samo da uspijeva proizvesti kontroverzu nego i pokazati koliko je važna uloga provokacije u savremenom svijetu koje nije stvoren od jednog mišljenja ili sloja, već od mnoštva njih koji se međusobno prepliću. Stoga sve ideje koje se ovdje pojavljuju mogu zapravo vrlo otriježnjujuće djelovati na pojedince.
Za razliku od Lanthimosovih prethodnika, “Poor Things” nije sav sadržan u okrutnom već se dio ljepote u njemu ipak uspijeva ispoljiti i daleko je lakše pronaći suosjećanje pa čak i identifikaciju sa nekim likovima nego li je to bio slučaj u njegovim drugim filmovima. Ipak, moguć je ovo razlog zbog kojeg će veliki ljubitelji njegove poetike biti razočarani, kao i zbog spomenutog prodora u “mainstream”, ali bih ostala pri tome da je ovakav iskorak ustvari dobra stvar a nikako loša.
