Uz odlazak Ervina Rustemagića: Kultna knjiga pravog vizionara

Odlaskom Ervina Rustemagića završava se jedno važno poglavlje u istoriji stripa na Balkanu i mnogo, mnogo šire. Kroz svoj rad na strip-reviji SAF (Strip Art Features) promovisao je kako lokalne, tako i međunarodne autore. Iako je danas interes za strip u našoj zemlji značajno oslabljen - gotovo da ga i nema, a razloge za to ostavljamo za neki drugi tekst - Rustemagić će zauvijek ostati upamćen kao jedna od ključnih ličnosti domaćeg stripa, čiji je uticaj daleko nadmašio granice regiona.

Njegova knjiga “Profesionalne tajne stripa”, prvi put objavljena 1974. u izdanju SAF-a u Sarajevu, i dalje predstavlja iznimno važan dio stripovske literature. Prerađeno i prošireno izdanje ove knjige objavljeno je 2011. povodom obilježavanja 40 godina postojanja Strip Art Featuresa i njegove revije Strip Art.

U dopunjenom izdanju čitaoci imaju priliku da kroz bogat sadržaj sagledaju četrdesetogodišnji put SAF-a i njenog magazina Strip Art, koji je 1984. dobio prestižno priznanje Yellow Kid za najbolju svjetsku strip-reviju. Knjiga donosi i originalnu verziju prvog izdanja, zajedno s tadašnjim autorovim promišljanjima i savjetima, te posebno poglavlje koje se bavi naprednim tehnikama izrade stripa, procesima pripreme za štampu i praktičnim smjernicama namijenjenim autorima i izdavačima.

Iz Sarajeva u svijet

Nadalje, kroz eseje i intervjue nekoliko vrhunskih strip-autora - među njima Joe Kubert, Alfonso Font, Eduardo Risso i drugi - otkriva svoje stvaralačke postupke i profesionalna iskustva. Knjigu svakako da zaokružuje ilustrativno poglavlje sa više od šezdeset fotografija i crteža, koje na vizuelno upečatljiv način prikazuje Rustemagićev rad kroz protekle decenije.

Krajem devedesetih Rustemagić je doznao da je Hugo Pratt, slavni italijanski crtač stripova, u razgovoru sa Sergiom Bonnelijem istakao kako je SAF najbolja strip-agencija na svijetu, a priče i anegdote vezane za Pratta nastavile su da se nižu.

“To je bilo nekoliko godina poslije Prattove smrti i meni je bilo jako žao što za to njegovo mišljenje nisam znao dok je on još bio živ. Hugo i ja smo se viđali često, ali je oko njega uvijek bilo jako mnogo ljudi, pa nismo baš imali prilika za privatne razgovore. On je u svakom pogledu bio poseban čovjek, a njegov duh je bio neponovljiv. Sjećam se jedne davne večere u kući našeg zajedničkog prijatelja Alvara Zerbonija (izdavač revije Etemauta) u Rimu, na kojoj je bio prisutan i Alvarov brat, izdavač knjiga u Južnoj Africi. Hugo ga je nagovarao da objavi ‘Corta Maltesea’ u Južnoj Africi, a ovaj se našao u neugodnoj situaciji pokušavajući da mu objasni da bi mogao imati velikih problema sa tamošnjim režimom, jer su u njegovom stripu crnci pozitivne ličnosti. Hugo mu je na to odgovorio: ‘Pa, onda ga štampaj u negativu’”, prisjetio se anegdote Rustemagić.

Agencija Strip Art Features je tokom svog djelovanja uživala jedinstvenu privilegiju - imala je priliku da sarađuje sa gotovo svim scenaristima i crtačima sa kojima je to priželjkivala. Zahvaljujući uglednom statusu i kvalitetu izdanja, vrata saradnje bila su širom otvorena, a interesovanje autora iz cijelog svijeta neprestano je raslo. Međutim, upravo ta otvorenost dovodila je do situacije u kojoj su se morali donositi teški izbori.

Brojni talentovani, pa čak i već afirmisani i svjetski poznati strip-autori, nudili su svoje projekte, ali nije bilo moguće prihvatiti sve. Stroga selekcija postala je nužnost - ne samo radi očuvanja kvaliteta i prepoznatljivog identiteta SAF-a već i da bi se izbjeglo preopterećenje koje bi ugrozilo cjelokupan proces rada.

“Sada mogu reći da sam stripu dao cijelog sebe i da sam zadovoljan do sada urađenim poslom. Možda bih, kada bih vrijeme mogao vratiti unatrag, neke stvari uradio drugačije i malo više razmislio o nekim odlukama. Ne vjerujem, međutim, da bih drugačije odlučivao u pogledu izbora autora i stripova koje je SAF predstavljao u cijelom svijetu i koje još predstavlja”, kazao je Rustemagić.

U ljeto 1992. Ervin Rustemagić doživio je jedan od najtežih trenutaka u svom životu i karijeri. Tokom opsade Sarajeva u požaru je uništen SAF-ov studio u naselju Dobrinja. Sa balkona svog stana, zajedno sa suprugom, Rustemagić je posmatrao kako plamen guta prostor u kojem je čuvao oko 14.000 originalnih strip crteža - neprocjenjivu zbirku koja je uključivala djela s ličnim posvetama od velikana poput Harolda Fostera, Charlesa Schulza, Dona Lawrencea, Andrea Franquina, Ala Williamsona, Morta Walkera, Mauricea Tillieuxa, Andrije Maurovića i mnogih drugih.

Profesionalne tajne stripa/

Slavni crtež

Gubitak te arhive bio je nenadoknadiv, a Rustemagić je nakon toga izgubio svaku želju za skupljanjem originala. Ipak, tokom godina ponovo je pronašao snagu i smisao u pojedinim dragocjenim poklonima. Na zidu svog doma s ponosom je čuvao original Dougovog “Ria”, kao i crtež koji mu je poslao njegov veliki prijatelj Will Eisner kada je saznao da je sa porodicom uspio napustiti ratom razoreno Sarajevo.

Eisner, čije je srednje ime takođe bilo Erwin - što je često bila tema njihovih šala - nacrtao je svog junaka Spirita kako izlazi iz ruševina Sarajeva i pozdravlja Rustemagića. Taj crtež, simbol prijateljstva i solidarnosti, postao je za Ervina više od uspomene: podsjetnik na to da strip može biti i izraz podrške, hrabrosti i nade u najtežim vremenima.

Rustemagić u dugom predgovoru ističe da je situacija na tržištu stripa postajala sve teža. Iako su analitičari iz godine u godinu proglašavali da je industrija dosegla dno, kriza se stalno produbljivala, a strip je uvijek pronalazio još niži nivo. Kao ilustraciju navodi kako je prije više od dvadeset godina u Italiji izlazilo 36 strip-revija, dok ih danas postoje samo dvije, i to sa alarmantno malim tiražima.

Autor pritom naglašava da mu nije cilj obeshrabriti mlade koji žele da se bave stripom. Naprotiv, nada se da će prošireno izdanje “Profesionalnih tajni stripa” pomoći talentovanim početnicima da savladaju tehničke aspekte ovog posla. Sve ostalo, kako je istakao, zavisi od talenta i upornog rada - crtanju i pripovijedanju crtežom teško je nekoga naučiti ako nema dara i volje.

Ipak, bilo bi neistinito tvrditi da je strip danas unosan posao. Zato autor ne preporučuje nikome da napusti sigurnu profesiju i oslanja se isključivo na prihode od stripa. No, ako postoji talenat i slobodno vrijeme, “bolje ga je uložiti u crtanje nego trošiti sate na internet ili videoigre.”

Veliki dio “Profesionalnih tajni stripa” je nevjerovatno ličan, pa su u njoj mnogobrojne anegdote, vezane sa različite ljude sa strip-scene i Rustemagićeve prijatelje. Tu dodaje i anegdotu o Sarajevu, “gradu specifičnog duha”. Sjeća se sedamdesetih godina prošlog vijeka i projekcija u kinu Dubrovnik, gdje je, umjesto tišine, publika komentarisala filmove uglas, stvarajući atmosferu urnebesne komedije.

U mraku sale, dok MGM-ov lav još nije ni zarežao, neko bi uzviknuo: “Joj, gled’o sam ovaj film!” Ili, u kulminaciji napetog trilera, glas iz prvog reda bi pitao: “Ima li doktora u sali?” - da bi se iz lože začuo odgovor: “Ja sam doktor!” nakon čega bi uslijedilo: “Doktore, kako ti se sviđa film?!”

Dragocjena knjiga

Takav humor, tvrdio je Rustemagić, ostao je dio njegovog karaktera i često ga je koristio u druženjima s autorima i izdavačima, što je gotovo uvijek izazivalo osmijehe. Tako se prisjetio i jedne večeri u Parizu, na raskošnoj zabavi koju je priredio Claude Moliterni. Tamo mu je Gordon Bess, autor poznatog humorističkog stripa “Redeye”, u šali savjetovao da zaboravi strip, preseli u Ameriku i piše sitcome - jer bi se tako, po njegovom mišljenju, najbrže obogatio.

“Drago mi je da ga nisam poslušao”, završiće predgovor knjizi Rustemagić, ohrabrujući neke buduće generacije stripadžija koji će svoj put tražiti u neizvjesnoj budućnosti devete umjetnosti.

Sve ono što čitaoca očekuje u “Profesionalnim tajnama stripa” - od prvih skica do gotovih crteža, razrade boja, stripovske montaže i perspektive, pa sve do uvida u distribuciju i tržište stripa - potvrđuje zašto je ova knjiga i danas dragocjena. Kroz konkretne primjere i analize rada velikana poput Roya Cranea, Charlesa Schulza, Alfreda Andriole, Miltona Caniffa, Morta Walkera i mnogih drugih, jasna je širina znanja i iskustva njenog autora.

Ipak i nažalost, Ervin Rustemagić je u domaćem kontekstu rijetko uživao onaj stepen priznanja i poštovanja koji mu je širom svijeta nesumnjivo pripadao.