U povodu knjige "Štof za građansko odijelo": Glas antifašizma i razuma

Ako Bosnu i Hercegovinu i njen glavni grad, kao i njegovu društvenu sliku, još nastavimo promatrati kao cjelinu – neovisno o tome gdje Sarajlije danas žive i kako politički razmišljaju – doći ćemo samo do jedne stvari u kojoj se svi oni, tako posvađani oko pogleda na prošlost i na aktualnu stvarnost, slažu.

To je zaključak o tome kako Sarajevo više nije onaj grad kakav je do rata bio.

Dosljedne ideje

S tim da jedni to kažu da bi opravdali svoje nacionalističke političke izbore i odlaske, drugi možda da samo olakšaju samima sebi činjenicu da su na koncu ipak odlučili otići i ne vratiti se, a treći to konstatiraju s tugom i realnošću onih koji su ostali i kojima je jasno da nakon svega to i ne može biti isti grad. U najmanju ruku, zbog tolikog broja poginulih i stradalih, zbog višegodišnje opsade i zbog bitno drugačijeg sastava stanovništva – na što praktično nisu mogli utjecati, ni po jednoj osnovi.

No, ako bismo u tako promijenjenoj stvarnosti grada, njegovog društva, te medijske i kulturne scene pokušali pronaći neki kontinuitet, svakako bismo ga pronašli ne samo u činjenici da Oslobođenje još izlazi nego i u njegovoj uređivačkoj politici. Koja je još antifašistička, dosljedno je na liniji zavnobihovske Bosne i Hercegovine, jednako odbija sva tri nacionalizma i nastoji sadržajem, sugovornicima, kolumnistima i pristupom i dalje biti suštinski bosanskohercegovačka novina.

To što svi znamo da jeste najčitanija u Sarajevu i dijelovima BiH u kojima dominantno žive Bošnjaci, isto kao sa situacijom u Sarajevu – nije do Oslobođenja, nego do okolnosti na koje malo tko može presudno utjecati.

Jedan od ključnih razloga zašto Oslobođenje izgleda tako kako izgleda i piše tako kako piše, jeste njegova glavna urednica Vildana Selimbegović, čiji izbor iz kolumni možemo pronaći u ovoj knjizi.

Pri čemu Vildana ima tu nesreću ili izbor da piše političke kolumne ponedjeljkom, koje se bave gorućim, tj. aktualnim temama, i koje takve po logici stvari prestaju biti aktualne već do sljedeće sedmice. To bi tako trebalo biti u teoriji.

Knjiga "Štof za građansko odijelo"/

Ali u praksi, stvari su sasvim drugačije. Prvo, zato što je ovdje politička i društvena nepomičnost skoro pa zadana. Potom, zbog studioznosti njenog pisanja, a na koncu – i ništa manje bitno – zato što se, kad se taj izbor iz kolumni ovako posloži, lako da razumjeti kako je riječ o procesima dugog trajanja koje Vildana prepoznaje i prati.

Ne bi, stoga, bilo pretjerano reći da će onaj tko pročita ovu knjigu kolumni moći steći adekvatan uvid u stvarnost Bosne i Hercegovine tridesetak godina nakon rata, u momentu kad su se svi optimizmi i nadanja pokazali kao iluzija.

Nekoliko je dosljednih tematskih linija u Vildaninom pisanju.

Prva jeste antifašizam, naglašavanje važnosti partizanske baštine i obračun s politikama koje tu baštinu dovode u pitanje.

Drugi je dosljedni antinacionalizam prema svim trima stranama koji, naravno, ne izjednačava njihovu krivnju za rat i aktualni društveno-politički trenutak.

Treći se odnosi na pisanje o situaciji u regiji i susjedstvu, iz kojeg je vidljivo da su Sarajevo i Oslobođenje možda i jedini prostor i medij koji još razumije da ovaj postjugoslavenski prostor funkcionira na neki jedinstven način, i da ga je nemoguće razumjeti isključivo bavljenjem stvarima koje se događaju unutar vlastitih državnih granica.

Na kraju, četvrta linija je ono što bi se moglo nazvati zdravorazumskim pisanjem, zbog kojeg autorica nailazi na najveća osporavanja u vlastitoj sredini, a to je linija ukazivanja na logičke paradokse političkog populizma u Sarajevu i na tragikomičnost njegovih nositelja.

Kako bi moglo biti

Tematski, Vildana je, dakle, pokrila sve bitno što se događa – od rušenja Partizanskog groblja u Mostaru i ciničnog odnosa prema partizanskoj baštini, preko još ciničnijeg odnosa prema pitanju Kazana, kolektivnog odbacivanja odluka visokog predstavnika, neiskrenog nastojanja za ulaskom u Europsku uniju, raznih prozirnih igrica Milorada Dodika, neriješenih atentata poput onoga na Jozu Leutara, suštinskog antimodernizma vodeće bošnjačke stranke, lažnog zalaganja za građansku državu od mnogih političkih aktera u Sarajevu, simboličkih ratova oko kralja Tvrtka, pa sve do podsjećanja na brojne zaboravljene ljude kojima je zaboravom nanesena dodatna nepravda.

Važan element knjige je i položaj žena koji u Bosni i Hercegovini nikad nije bio na cijeni.

Izbor, pak, naslova “Štof za građansko odijelo”, koji proizlazi iz istoimene kolumne, možda i najbolje karakterizira Vildanin rukopis i čitavu knjigu. To je široki tematski zahvat koji vodi do jedinstvenog i teško osporivog zaključka teksta.

Nažalost, i oko toga se ne da ništa učiniti – utjecaj najstarijeg i najuglednijeg bosanskohercegovačkog dnevnog lista danas ni približno nije onakav kakav je bio predratnih i ratnih godina. Jer da jeste, živjeli bismo u puno pristojnijem i modernijem društvu koje nije posvađano s razumom i kojem nacionalizam nije temeljna vrijednost.

Kako to, nažalost, nije slučaj, ostaje nam samo da čitamo Vildanine kolumne i shvatimo kako bi, zapravo, moglo biti.