Vagon pokretnih slika: Smrt autora i trijumf stereotipa

- I don’t even really believe in race.

- Yeah. The problem is that everyone else does.

“American Fiction” (2023)

Aktuelni književni trendovi, nagrađivačke prakse, kontinuirano perpetuiranje klišeja u predstavljanju afroameričke zajednice, i pozicija koju autori i autorice zauzimaju u tom prostoru problematiziraju se u prvom rediteljskom osvarenju američkog televizijskog scenariste Corda Jeffersona, „American Fiction“, filmu koji je na ovogodišnjoj dodjeli Oscara osvojio nagradu za najbolji adaptirani scenario. Što je svakako lijepa potvrda Jeffersonove primarne preokupacije – pisanja scenarija. Riječ je o izuzetnoj satiri svijeta književnosti koji nije lišen lažnog glamura, neiskrenih recenzija i podilaženja širem čitateljstvu.

Zasnovan na romanu „Erasure“ (2001) Percivala Everette, „American Fiction“ je film o čovjeku koji se pokušava suočiti sa brojnim problemima u privatnom i profesionalnom životu. Njegov novi rukopis je odbijen jer ne uspijeva na poželjan način predstaviti život Afroamerikanaca u Sjedinjenim Američkim Državama. Pod poželjan stoji sljedeće: priča o nasilju u getu, različitim bandama i disfunkcionalnim obiteljima, i tako dalje – dopišite sve što mislite da doprinosi klišeiziranoj slici afroameričke zajednice.

Utaživanje krivnje

Upravo zbog toga, iz bijesa i u šali, Thelonious 'Monk' Ellison (Jeffrey Wright), univerzitetski profesor i književnik, odluči napisati knjigu „My Pafology“ i potpisati je vrlo znakovitim pseudonimom Stagg R. Leigh (pseudonim koji se referira na Staggera Lee-ja, crnačkog odmetnika koji je bio inspiracija za pjesme i različite mitove). Ništa neobično, ali zapravo vrlo eksperimentalno. Monk, zabrinut i ponajviše bijesan zbog načina na koji se eksploatiše afroameričko nasljeđe u književnosti krcatoj besmislenim pričama prepunim stereotipa o crnačkoj kulturi i narodu, piše knjigu koja na jedno mjesto sakuplja sve: repere, krek, i besposlenog oca kojeg na kraju ubije policajac.

„American Fiction“ pametno koristi humor i kao mjesto kritike i kao olakšavajuću okolnost. Kao mjesto kritike usmjeren je ka svijetu trendovske književnosti koju Monk prezire, dok je ovo drugo iskorišteno u situacijama iz njegovog života u kojem se suočava sa smrću sestre Lise (Tracee Ellis Ross) i progresivnim Alchajmerom kod majke Agnes (Leslie Uggams). Dakle, još jedan nivo na kojem ova priča dobro funkcioniše jeste Monkova lična porodična drama. Uporedo sa pažnjom koju njegova knjiga privlači, on pokušava izgladiti odnos sa bratom Cliffordom (Sterling K. Brown) koji stiže nakon Lisine smrti živjeti s njima. Između teških odluka o tome u koji je dom smjestiti i kako uopšte podnijeti sve nagomilano, Monk dobija bogate ponude izdavačkih kuća, holivudskih scenarista i to sve zato što je, ne samo napisao knjigu koja zadovoljava čitateljske porive i utažuje krivnju koju bijelci osjećaju zbog odnosa prema Afroamerikancima, nego je i stvorio lik pisca koji je odbjegli zatvorenik, gotovo idealno utjelovljenje svih stereotipa koje glasno prezire, a drugi podržavaju. Izrevoltiran uspjehom svog izmaštanog književnika, Monk odluči da promijeni naslov romana  u „Fuck“, ali ubrzo shvata da je to čini knjigom koja će se samo još više željeti. I da ništa što je prije toga napisao nije imalo ni približan interes.

Arthur: Tvoje su knjige dobre, kompleksne. Ali nisu popularne, jer većina ljudi želi nešto lagano. Sada si prvi put u životu napisao jednostavnu, lascivnu knjigu. Nije sjajno književno djelo, ali... zadovoljava porive. I to je korisno.

Monk: Što se gluplje ponašam, to sam bogatiji.

Kao epilog te šarade, roman ulazi u uži izbor za prestižnu „Književnu nagradu“ u kojoj je on jedan od članova žirija. I ne samo to – zahvaljujući preglasavanju od strane svojih kolega – bijelaca, važno je spomenuti – roman Stagg R. Leigh-a tu nagradu i osvaja. „Fuck“ tako postaje, ne samo bestseler i najbolja knjiga za ljeto, nego i filmska adaptacija, a ponude od velikih izdavačkih krenu pristizati jedna za drugom.

Nisu publika i pisci jedini koje Jefferson ovdje secira. Tu si i književni urednici, kritičari, holivudski producenti, i mediji koji uspijevaju nametnuti fabrikovane nagrade i knjige koje će postati popularne. „American Fiction“ je pametna kritika komercijalizacije književnosti i sve snažnijeg insistiranja na stereotipima o Afroamerikancima. Ovo potonje je objašnjeno u sceni u kojoj jedna od članica žirija ushićeno govori o romanu kao o pogledu u „otvorenu ranu“, gdje Monk zaključuje da je to zato što je „Fuck“ napisan da zadovolji ukus bijelih ljudi opterećenih krivicom. Isa Rae igra Sintaru Golden, afroameričku autoricu bestselera koja je na prvi Monkov pogled sve ono što prezire kod književnika. Njen se komercijalni uspjeh zasniva na pisanju autentičnih crnačkih priča kako bi pridobila što više pubilike. Monk se i sa njom nađe u žiriju za Književnu nagradu i, na njegovo iznenađenje, Sintarin se sud o knjizi „Fuck“ u mnogome poklapa sa njegovim.

„Ne mogu potpuno da objasnim, ali... ne razlikuje se mnogo od stvarnosti, ali mi je izgledalo... kao da je bez duše. Tako bih rekla. Knjiga koju kritičari nazivaju važnom i neophodnom, ali ne i dobro napisanom.“

Iznenađen, Monk je zatim upita zašto onda ona piše knjige koje su na neki način slične ovoj, u kontekstu klišejne reprezentacije crnačke zajednice.

Sintara: Ne moram da pišemo svom životu. Pišem o onome što ljude zanima.

Monk: Pišeš ono što interesuje bijele izdavače koji žele da eksploatišu crnačke traume.

Sintara: Oni su ti koji kupuju rukopise. Da li je loše udovoljiti njihovim ukusima?

Monk: Ako nemaš ništa protiv da flertuješ sa osnovnim potrebama ljudi zbog profita...

Sintara: Nemam ništa protiv da dam tržištu ono što želi.

Monk: To je opravdanje i dilera droge. Ali zar ti nije dosta toga? Siromašni crnci? Crnci reperi? Crnci robovi? Ubijeni crnci od strane policije? Stari uzvišeni narativi o crncima u teškim okolnostima koji su ipak uspjeli da zadrže dostojanstvo prije nego što umru? Ne kažem da ove stvari nisu stvarne, ali mi smo više od ovoga. A izgleda da mnogi pisci kao ti ne mogu da nas zamisle bez neke bijele čizme na našim vratovima.“

Stanje uma

Dijalozi su prikladni Monkovom sarkastičnom stanju uma i jako dobro izvedeni u relaciji sa drugim ljudima; što svakako za cilj ima pokazati koliko je intelektualni svijet zapravo licemjeran i u kojoj mjeri je Monk ogorčen na sve čemu svjedoči u njemu. Pokušaj provokacije sa knjigom koju je napisao u kratkom vremenskom periodu postaje njegov najveći profesionalni uspjeh. Zazor od klišea koji su inficirali književno polje – a koji nisu stigli preko noći – pada u drugi plan jer se sada Monk mora nositi sa slavom i ponudama o kojima je prije mogao samo sanjati. Smrt stvarnog autora ovdje funkcioniše u kontekstu stvaranja idealnog autora koji će zadovoljiti ukuse čitateljstva i koji sa stvarnom osobom ne mora uopšte imati veze. Stagg R. Leigh nije samo pseudonim već jedan daleko opasniji konstrukt koji sve više hrabri savremena književna scena.

Zaključno, Jeffersonov film je izvrsno orkestrirana drama-satira koja problematizira načine na koje se u medijima – knjigama, filmovima, televiziji uopšte – prikazuju i podržavaju stereotipne slike afroameričkog iskustva. Uviđamo i složene probleme današnjeg društva koje je udobno uljuljkano u ove predodžbe gotovo ih nikada i ne propitujući. „American Fiction“ je takođe i metafilmski određen u onom smislu ukazivanja na probleme sa isticanjem u prvi plan filmova koji se na gore spomenuti način bave crnačkim zajednicama. Vrlo pametno subverzivno izvedeno, sa potrebnom i sasvim dovoljnom dozom dobro osmišljenog humora, gdje smo u isto vrijeme i zabavljeni i sa snažnim prizivom svijesti o stvarima koje se dešavaju i sa kojih ne bismo smjeli skretati naš pogled.