Senad Avdić: "Gole godine" su panorama dojmova, a ne historijska literatura

U knjizi detektujete važne društvene i političke trenutke u dvije godine - 1987. i 1988. Riječ je o vrlo indikativnom periodu za ono što je uslijedilo devedesetih, ali kako je došlo do odluke da se baš na njima zadržite?

- Već sam negdje rekao ili napisao da su ambicije “Golih godina” daleko (isp)od očekivanja onih koji su mislili da ću ponuditi neki sveobuhvatan, nov, svjež, ekskluzivan… uvid u događaje kojima svjedočim. Jedan kritičar, očio kompetentan, ali i zahtjevan prigovorio je ovih dana o knjizi i njenom autoru što nije produbio neke svoje teze. On je knjigu svrstao u nišu historiografske literature, što ona nije, niti može biti, niti sam u njoj baratao tezama. “Gole godine” nisu ni historijska literatura, ni sociološka studija, već, kako je ocijenio moj poznanik, neka vrsta panorame dojmova. Riječ je, dakle, o ličnom, proživljenom iskustvu i mom pokušaju da ga na korektan i čitljiv način podijelim sa čitateljem kojeg to eventualno interesira.

Pouzdan svjedok

Posebno sam vodio računa, trudio se da na upadnem u zamku koju je Danilo Kiš nazvao zloupotrebom sjećanja. Izbjegavao sam govoriti o događajima od prije skoro četrdeset godina iz sadašnje pozicije, što za sobom nužno povlači retuširanje, ili fotošopiranje, slavljenje vlastite pameti, morala, intuicije… Postoji, srećom, dosta ljudi koji pamte događaje o kojima pišem i koji mogu kredibilno procijeniti koliko sam bio vjerodostojan, pouzdan svjedok.

Prije nego krenemo detaljnije o svemu, znajući vašu reputaciju i status koji uživate na bosansko-hercegovačkoj novinarskoj sceni – o Vašoj se knjizi pisalo više i detaljnije nego o mnogim drugima, što ističem kao vlastito opažanje koje također dosta govori i o knjigama i o ljudima. Da li ste bili oprezni koga i šta ćete u “Golim godinama” spomenuti i kakav ste čitalački feedback dobili do sada?

- Može izgledati smiješno, ali zaista sam se u pojedinim momentima pisanja knjige osjećao kao Forest Grump iz istoimenog filma dok sjedi na klupi i nepoznatoj djevojci priča svoj život. I meni se kao tom genijalnom tragikomičnom junaku kojeg glumi Tom Hanks koji je svjedočio najbitnijim događajima svoga vremena, od rata u Vijetnamu do ubistva Johna Lenona, desilo da sam neki sticajem okolnosti bio u prilici da u jednom periodu iz prvog reda neposredno svjedočim o događajima koji će promijeniti povijest zemlje u kojoj sam živio i budem blizu ličnosti koje su upravljale tim događajima. Nisam o tome pisao ni sa kakvom zadrškom niti autocenzurom ni prema sebi, a ni u odnosu na druge ljude koji su prošli kroz moj život. Kada pitate o povratnim reakcijama na knjigu, zbog objektivnih okolnosti nisam u prilici da imam pred sobom cijelu sliku kritičkih osvrta rasutu po novinama, portalima, društvenim mrežama, ali mi je neki generalni dojam o recepciji knjige prilično pozitivan. Posebno mi je drago što, kako čujem i povremeno registriram, da je knjiga pronašla put do mlađih čitatelja. I što preovladavaju dva najvažnija dojma; da knjiga nije dosadna, i da je korektno, iskreno napisana. Ništa više nisam ni tražio, niti očekivao!

Knjiga "Gole godine" Senada Avdića/

“Gole godine” počinju aferom Agrokomerc, a završavaju posljednjim vozom iz Beograda, kada ste odlučili napustiti Mladost. Šta je sve stalo između i kako ste se nosili sa svime čemu ste tih godina svjedočili?

- Ovaj sam rukopis počeo pisati prije nekoliko godina i nakon svakog poglavlja sam pravio pauzu pitajući se: stani, čovječe, koga to uopće zanima? Kada sam dijelove teksta knjige objavio na portalu Slobodne Bosne, reakcije su bile pozitivne, a čitanost vrlo visoka. To me ohrabrivalo da nastavim bilježiti, u čemu me je bitno usporavala neugodna bolest sa kojom živim skoro čitavu deceniju. Književnik Edo Popović koji je napisao predgovor mi je za dosta razloga sugerirao da na kraju knjige sačinim kazalo imena, gdje bi čitatelju rečenicom-dvije približio ljude o kojima pišem. Jer, kako je rekao, kome danas išta predstavljaju imena partijskih glavešina iz vremena od prije skoro pola stoljeća?! Na kraju, u dogovoru sa urednikom i izdavačem, to nije učinjeno. Nedavno je ugledni zagrebački povjesničar, profesor Tvrtko Jakovina govorio o odnosu svojih studenata prema preddemokratskom dijelu prošlosti Hrvatske i ocijenio ga zabrinjavajućim. Ilustrirao je to upečatljivim primjerom. Studentima je čitao pjesmu Borisa Marune, značajnog hrvatskog pjesnika koji se devedesetih godina vratio iz emigracije. U pjesmi je Maruna pominjao političare i javne ličnosti iz sedamdesetih godina u Hrvatskoj. Po riječima Jakovine, njegovi studenti su od brojnih nekada zvučnih imena čuli samo za dvojicu: Josipa Broza, i čini mi se, Vladimira Bakarića. Bio sam svjestan rizika te vrste, ali sam s druge strane, koliko je to bilo moguće, vodio računa da pišući o ljudima iz tog perioda, govorim (i) o idejama koje su zastupali, procesima kojima su upravljali, ili čije su žrtve bili. Da se vratim na Vaše pitanje. Iako sam tri, četiri godine jeo hljeb u politici kao nižerangirani i omladinski aparatčik, moja percepcija politike i političara, a vjerujem i većine ljudi moje generacije je bila neodređena. Politika i političari su bili na periferiji naših interesiranja, nisam poznavao nikoga iz moga kruga ljudi koji je vidio svoju budućnost u politici. Niko, ili malo do objelodanjivanja afere Agrokomerc, nije imao ideju ili iluziju da je tadašnji režim moguće mijenjati, pa čak je dominantno raspoloženje govorilo da za tim ne postoji ni potreba. Nakon toga, pa i kasnijih afera koje su uslijedile, vladajuća komunistička nomenklatura je bila itekako ranjiva da se počela sama od sebe urušavati pod pritiskom javnosti, ali i vlastitih strahova i nemoći da se odbrane od optužbi…

Ključna figura knjige je Slobodan Milošević čiji uspon do vlasti pratimo do kraja i sve druge društvene promjene koje su se paralelno s tim dešavale. Na kraju parafrazirate mitološku priču o Dedalu, gdje navodite da se čovjek prema vlasti treba odnositi kao prema suncu: ni previše udaljen da bi se smrznuo, ali ni preblizu jer može izgorjeti. Šta ste još, osim ove lijepe rečenice, naučili kada je u pitanju odnos našeg naroda prema vlasti i šta je sve Miloševiću omogućilo da uradi sve ono što je uspio tih i kasnijih godina?

- Nedavno preminula historičarka Latinka Perović je mnogo godina nakon perioda o kojem sam ja svjedočio napisala da nije Slobodan Milošević stvorio srpski nacionalizam, nego da je bilo obrnuto, on je isplivao na valu tog nacionalizma”. Ona je kao posvećana naučnica, ali i kao bivša političarka, koja je sa svojim političkim srodnicima stradala u tragičnom obračunu režima sa srpskim liberalima početkom sedamdesetih godina to dobro znala. Latinka Perović koja je u knjizi “Dominantna i neželjena elita” neponovljivo portretirala centralne ličnosti srpske kulture, društva i politike dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, svjedočila je o genezi ideja i praksi koje će postati vladajuće krajem osamdesetih godina. U jednom intervjuu je svjedočila o svom razgovoru sa piscem i akademikom Antonijem Isakovićem koji joj je još sedamdesetih godina nagovijestio krvavi raspad Jugoslavije, čak i pominjao broj žrtava – sedamdeset, osamdeset hiljada – koje će budući rat odnijeti. Bilo je to mnogo prije fatalnog Memoranduma SANU u čijem je kreiranju i Isaković sudjelovao, i pogotovo prije Miloševićevog obračuna sa Ivanom Stambolićem.

Osjećaj za oluju

Ja sam u knjizi nastojao opisati strahove, zebnju, dileme, ličnu zatečenost tim procesima. Moj poznanik, književnik iz Zagreba Goran Babić je dvije-tri godine nakon smrti Josipa Broza pominjao nešto što je nazvao osjećaj za oluju, čega sam se često kasnije sjećao. Kroz svjedočanstva važnih ljudi srpske i jugoslovenske kulture koji su također odlazili iz Beograda u to vrijeme pod pritiskom nacionalističkog populizma i u atmosferi ratnohuškačkog narativa. Svoje dileme, strahove i tjeskobu prepoznavao sam kasnije u svjedočenjima Mirka Kovača, Vidosava Stevanovića, Slobodana Blagojevića, Bogdana Bogdanovića, Radeta Konstantinovića, pominjem samo onu neželjenu elitu koja je otišla u izgnanstvo. Mirko Kovač je pisao da je u vrijeme kada sam ja napuštao Beograd, marta 1989. godine tokom usvajanja novog Ustava Srbije, na ulicama Beograda vladalo masovno slavlje. Među ostalima, sreo je i velikog pisca Dragoslava Mihajlovića koga je pitao kako može slaviti dok u isto vrijeme policija u Prištini ubija desetine ljudi. Mihajlović mu je odgovorio: “To nisu ljudi, nego Albanci”. To je strašno čuti čak i da nije izgovorio pisac čije smo knjige čitali i filmove po njegovim scenarijima gledali…

Radomir Konstantinović se u ljeto 1988. bavio uporednom analizom Hitlera i Miloševića, ističući: “Onaj ko na vrijeme ne prepozna čudovište, sam će postati čudovište”. I Filip David je pisao o tome kako naizgled sasvim obični ljudi postaju patološke moralne konstitucije, u studiji “Ljudi bez savesti”, ističući da kada takvi dođu na vlast, čitav sistem postane zaražen njihovom patologijom. Koliko u svakom od nas živi pritajeno zlo i kako ga prepoznati i spriječiti?

- Nedavno sam čitao veliki intervju koji je pokojni Filip David dao novinarki Tamari Nikčević prije sedam, osam godina i ponovo ostao zadivljen mudrošću, skromnošću i dobrotom tog velikog čovjeka i pisca. Filipa Davida sam upoznao neposredno nakon rata kada je zajedno sa Mirkom Kovačem posjetio Abdulaha Sidrana u njegovom stanu, gdje sam se zatekao. Bila je gotovo dirljiva potreba Davidova prožeta vlastitim osjećajem stida da se izvini Sarajevu i ljudima koji su u njemu preživjeli ratni pakao, mada je on posljednji čovjek u Beogradu koji je imao razloga za takvo nešto. Jer je i on bio žrtva istog mahnitog nacionalističkog režima. Meni koji sam bio ovisnik o kulturno-umjetničkom programu Televizije Beograd, filmovima, serijama, dramama.., bilo je nestvarno da je Filip David koji je bio tvorac toga medijskog čuda, kao uljez najuren sa posla i izbačen na ulicu. Taj politički banditizam, bolje rečeno barbarizam obavio je u ime Miloševićevog režima direktor te kuće Milorad Vučelić, čovjek koji se godinama prije toga predstavljao kao kritički intelektualac, ljevičar, šezdesetosmaš…U memoarima Milovana Đilasa objavljenim prije koju godinu, taj najpoznatiji komunistički disident svjedoči da mu je 1987/88. Vučelić najavio raspad Jugoslavije nakon kojeg, prognozirao je, Bosna i Hercegovina ne može opstati. Mirko Kovač je napisao da je elita gora od rulje, što i ovi primjeri potvrđuju…

U kojem se trenutku takva patologija spusti sa vlasti među narod? Jesu li narodi sa ovih prostora plodno tlo za to?

- Teško mi je odgovoriti na to pitanje, možda bi u odgovoru pomoglo pozivanje na knjigu “Pobuna masa” filozofa Hosea Ortege i Gaseta, najčitanija knjiga na španskom jeziku nakon “Don Quijota” napisana prije skoro stotinu godina. U njoj autor koristi upravo termin barbarizacija masa kao jedno od ishodište i smjer u kojem može krenuti pobunjena masa ukoliko je predvođena neodgovornom, antidemokratskom elitom. Jugoslavija i sve njene republike pojedinačno su u drugoj polovini osamdesetih prolazile kroz ozbiljnu, prije svega ekonomsku i socijalnu krizu. Rješenja za izlazak iz nje jedni su tražili u promjeni ekonomske, vlasničke paradigme, njenoj liberalizaciji.

Tokom pisanja knjige osjećao sam se na momente kao Forest Grump

Mobilizacija naroda

Drugi su, a tu, prije svega, mislim na političku i naučnu elitu u Srbiji, krivce pronalazili u ustavnopravnim temeljima, jugoslovenskom federalizmu koji je tobože bazično bio antisrpski, identificirajući ga kao majku svih problema. Na toj su idejnoj platformi, temeljito i dugoročno, vršene homogenizacija i mobilizacija naroda, na kojoj je narod induciran netrpeljivošću, ksenofobijom… U knjizi sam pisao o jednom znakovitom primjeru kojem sam prisustvovao u ljeto 1988. godine. Hiljade radnika iz Rakovice došle su protestovati u centru Beograda, ispred Skupštine, iz socijalnih, egzistencijalnih razloga, tražile isplatu plaća, šta li već…Obratio im se Slobodan Milošević, održao vatren govor, pozvao na jedinstvo, slogu, odbranu Kosova… Radnici su zaoboravili prvobitne zahtjeve i mitng napustili skandiranjem “Ne damo Kosovo”.

Može li se sva krivica za događaje koji su uslijedili adresirati na Miloševićev režim i vlast Srbije?

- Naravno da Srbija i njeno rukovodstvo nisu bili jedini problem. Radilo se, međutim, o tome da su oni birali i nametali teme, nacionalne, odnosno nacionalističke, diktirali tempo, dinamiku, što je imalo željeni eho u svim drugim republikama i među svim drugim narodima. Vremenom su svi u Jugoslaviji postali ugroženi, iskorištavani, diskriminirani, na pravdi Boga ubijani, utamničeni... Kao sugovornike u drugim republikama, srpska akademska elita zaobilazi političke predstavnike ili antinacionalističke strukture i vodi dijalog ne samo sa liderima antikomunističkog, tobože demokratskog, a zapravo secesionističkog dijela javne scene. U Sloveniji je to grupa oko časopisa Nova revija, koja je čest gost u Beogradu, odnosno domaćin u Sloveniji kolegama iz Srbije. Ja tada nisam znao, saznat ću to mnogo godina kasnije, da je u vrijeme moga boravka u Beogradu, 1988. godine, boravila grupa osuđenika iz Sarajevskog procesa 1983. ili njihovih rođaka. Primio ih je i domaćinski “pripazio” Dobrica Ćosić. Nezavisni beogradski izdavač Slobodan Mašić te godine objavljuje u suradnji sa Bakirom Izetbegovićem “Islamsku deklaraciju” Alije Izetbegovića, zbog koje je on, pored ostalog, bio osuđen na višegodišnju robiju. Beogradski Odbor za slobodu misli i izražavanja koji je okuplja desetine akademika SANU biranim riječima hvali Izetbegovićevu “viziju humanističkog i tolerantnog islama”, dok istovremeno bosanskohercegovačko komunističko rukovodstvo optužuju za “panislamizam”. Miloševićevom režimu i njegovim intelektualnim pomagačima su trebali “nacionalno osviješteni” partneri u drugim republikama za projekat koji su spremali - razbijanje Jugoslavije. Kada, recimo, danas čitate pamflet profesora Darka Tanaskovića i Nenada Kecmanovića “Alija. Ulema ili balija”, prvo se upitate: zašto sve što su napisali o “Islamskoj deklaraciji” nisu učinili prije četrdeset godina. U to je vrijeme toj strukturi i u Beogradu i njenom “detašmanu” u Sarajevu bilo politički konjunkturno da se Izetbegovića prikaže kao žrtvu sarajevskog tamnog vilajeta, današnje su, pak, nacionalne potrebe da Srbe (i druge) u BiH predstave kao žrtve njegovog islamističkog projekta.

Kada se govori o jugoslovenskoj prošlosti, oni koji su je živjeli nerijetko spomenu kako su bili izgubljena generacija koja je vjerovala u socijalističku utopiju, a na kraju postala žrtva neuspješnog istorijskog poduhvata. Kako i zašto je ta generacija onda porušila baš te ideje u koje je vjerovala?

- Jedna od tragičnih nuspojava događaja koji su prethodili krvavom raspadu Jugoslavije jeste njihova ahistoričnost, odnosno to da ne samo što nisu korespondirali nego su bili u suprotnosti sa dominantnim, prevratničkim procesima i tendencijama u tadašnjom evropskoj geopolitičkoj arhitekturi. Dok se pola Evrope oslobađalo željezne komunističke zavjese, kod nas ne samo što se nije rušio dogmatski autoritarni režim nego je restauriran i dopunjen nacionalističkim “punjenjem”. Već pomenuti Danilo Kiš u jednom od posljednjih intervjua prije svoje smrti (1989) oporo konstatira da “više nije moguće individualizovati suštinske razlike između Jugoslavije i drugih zemalja istoka”. Profesor Dejan Jović je prije nekoliko godina napisao da Jugoslavija nije “doživjela svoju 1989. godinu”, kao druge komunističke, ili da kažemo jednopartijske države u Evropi. Pazite, to je vrijeme kada Fukujama piše o “kraju istorije”, što kod nas, osim u rijetkim primjerima, niko ne registrira niti problematizira. Moje je mišljenje da je Bosna i Hercegovina svoju “1989” godinu doživjela godinu-dvije ranije kada je, nakon niza afera, suštinski prestao funkcionirati idejno-politički sklop koji je vladao prethodnih decenija, a njegovi protagonisti napustili javnu scenu. Ispričat ću jedan događaj kojem sam svjedočio u Beogradu 1988. godine. Gledao sam kroz kafanski prozor u Knez Mihailovoj ulici dvojicu-trojicu dugogodišnjih visokih bosanskih funkcionera koji su prethodno podnijeli ostavke i krenuli u shopping u grad. Oni su se ponašali kao dječaci na đačkoj ekskurziji, neobuzdano, kao da im se prvi put dešava, što uopće nije isključeno, da sami, bez pratnje, šetaju, ulaze u trgovine, naručuju hranu i piće, plaćaju iz svog džepa. Sve im je to bilo novo i zabavno, jer su se prethodnih decenija potpuno odvojili od običnog života, od radničke klase čije su interese kao štitili. Kasnije otvaranje afere Neum pokazalo je da se ta birokratizirana politička klasa i fizički htjela drsko separirati od ljudi koje je predstavljala u vlasti.

Je li moguće, kada govorimo o našim prostorima, prevazići kontinuirane podjele i tu stagnaciju na gotovo svim poljima koju su prouzrokovali silni nacionalistički megafoni?

- Po povratku iz Beograda u Sarajevo početkom 1989. ja sam u brojnim tekstovima, pogotovo u razgovorima sa kolegama, prijateljima, nastojao približiti i upozoriti na zlo koje se iza brda valja i koje nosi sa sobom pogibelj, rasulo, ništavilo. Jedan meni i tada i kasnije jako važan čovjek je kazao otprilike: “Ako Milošević valja njima u Srbiji, onda valja i nama”, ne shvatajući da se ne radi o ličnosti, dopadljivoj ili antipatičnoj, nego o idejama koje su bile katastrofalne za sve. U ljeto 1989. nas desetak novinara, pisaca, po svakom osnovu šaroliko društvo, od kojih sam ja bio najstariji, neću pominjati imena jer to nekima ne bi danas konveniralo, pokrenuli smo peticiju za povratak policajaca iz BiH sa Kosova.

Ogorčeni građani

Podsjetio bih da je od početka osamdesetih na Kosovu bila stacionirana specijalna policijska jedinica sastavljena od policajaca iz svih republika i pokrajina. Ona je sudjelovala u nasilju na ulicama Prištine o kojem sam govorio. Nakon toga su Slovenija i Hrvatska povukle svoju miliciju sa Kosova. Dakle, postavili smo dva-tri stola u Titovoj ulici gdje su građani mogli potpisima podržati tu našu inicijativu. Momci i cure, volonteri koji su stajali pored stolova gdje su sakupljani potpisi, nisu izdržali ni sat-dva niti su mogli od uvreda, psovki, napada “ogorčenih građana” koji su smatrali da je sasvim u redu da se Albanci ubijaju, hapse, kao i onaj akademik iz Beograda. Tek mnogo kasnije sam pročitao knjige koje su mi pomogle da razumijem kako dolazi do nacizma i fašizma poput “Dnevnika Thomas Manna” iz tridesetih ili “Pisama njemačkom prijatelju” Alberta Camusa.

Od nacionalizma do fašizma je malo pređenih koraka, možda jedva i jedan cijeli. Jesu li ljudi tada zatvarali oči pred fašizmom i njega postali svjesni tek onda kada je sve krenulo da gori?

- Čini mi se da je ovdje važno napomenuti nešto što tek na prvi pogled nema veze sa vašim pitanjem. Važno je odbaciti kao netačan i manipulativan stereotip po kojem je krajem osamdesetih i početkom devedesetih u BiH, Sarajevu kao glavnom gradu, preispoljeno, formirano antijugoslovensko raspoloženje i javno mnjenje. Dapače, brojni primjeri iz tog perioda govore suprotno - kako su nacionalističke politike preovladavale u drugim dijelovima Jugoslavije, najprije Srbiji, pa Hrvatskoj, Sloveniji... duh jugoslovenskog (ne unitarističkog, nego federalističkog, otvorenog) zajedništva, otpora nacizmu, podjelama, preselio je u BiH. Kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, Jugoslavija se smanjivala da mi u Bosni možemo rasti. U Sarajevu je tih godina formirano alternativno, nezavisno udruženje književnika Jugoslavije, u Mostaru je rasprave organizirala Ujedinjena demokratska inicijativa (UJDI), samo u Sarajevu je mogla funkcionirati televizija Yutel kao medijska platforma reformatorske vlade Ante Markovića. Mnogi pisci (recimo, Koča Popović) su mogli objavljivati samo u Svjetlosti, neki muzičari samo u Diskotonu. Zoran Đinđić, recimo, nije mogao objavljivati tekstove u Srbiji, ali jeste u Našim Danima i tako dalje. Ja sam u ljeto 1990. boravio širom Jugoslavije i gledao utakmice Svjetskog prvenstva u Italiji. U Prištini u hotelskoj TV sali sam bio jedini koji je skočio kada je Davor Jozić dao gol protiv Kolumbije, u Beogradu su ljudi psovali selektora Ivicu Osima što je u ekipu “natrpao previše Bosanaca”, u Puli u turističkom kampu su uglavnom reagirali nezainteresirano na izvođenje penala protiv Argentine. Jedino su u Sarajevu desetine hiljada ljudi izašle na ulice da slave pobjedu protiv Španjolaca. Mnogi će danas reći da je takva otvorenost bila fatalna, da je paralizirala reflekse građana BiH pred dolazećom ratnom nesrećom, ja ne mislim tako. Može me se optužiti za jugonostalgiju, ali bih te kvazipatriotske krugove samo podsjetio na činjenicu da je Alija Izetbegović do posljednjeg dana mira tražio racionalan način da se sačuva jugoslovenska zajednica. Yutelov koncert za mir i prijedlog Izetbegovića i Kire Gligorova iz 1991. godine o budućnosti Jugoslavije bili su komplementarni.

Niste odgovorili na pitanje o kulturno-umjetničkoj sceni o kojoj ste pisali u knjizi.

- Da, pokušao sam vam približiti društveni kontekst unutar kojeg je funkcionirala kulturna scena u BiH, posebno Sarajevu. To je bio ambijent otvorenosti, osvojene slobode, umjetničke i društvene relevantnosti. Ja sam u novinarstvo ušao kao “pasivni” rocker, moj svjetonazor je formiran u okvirima novinarstva, ali i popularne kulture, muzike, filma, stripa, umjetničke fotografije i, naravno, sporta. Sa ljudima iz tog miljea sam se družio tokom studiranja, rada u omladinskoj štampi. Imao sam sreću da sam na svom prvom “pravom” poslu u omladinskoj organizaciji bio zadužen za medijsko-kulturni “resor” i bio upućen na suradnju sa brojnim umjetničkim stvaraocima ne samo iz Bosne i Hercegovine. Napisao sam u knjizi da su Lica, časopis koji je izdavala omladinska organizacija, u kojim sam ja imao samo tehnički doprinos u kratkom periodu od nepunu godinu okupila fantastičnu ekipu domaćih umjetničkih snaga, pisaca, dizajnera, prevoditelja, esejista... od kojih neki danas predstavljaju špic bosanske, postjugoslovenske i evropske umjetničke produkcije.

Ja sam u knjizi nastojao opisati strahove, zebnju, dileme, ličnu zatečenost...

Artikulacija kreativne energije

Tada je unutar sistema postojalo nešto što se zvalo društvene organizacije koje okupljaju mlade; aktivne su bile književna, muzička omladina, kino i fotoklubovi, udruženja informatičara, inovatora itd. Stvarana je široka baza unutar koje se mogla artikulirati kreativna energija koju je sistem na različite načine podsticao i ohrabrivao. To je bio jedan produktivan oblik socijalizacije mladih, koji jeste bio ideološko-politički profiliran, ali nije gušio individualizam, kreativnost. Kada čitate biografije dvojice možda naših najpoznatijih umjetnika u svijetu Gorana Bregovića i Aleksandra Hemona, vidite da su i jedan i drugi u ranoj mladosti bili članovi izviđača, da su na tim okupljanjima učili svirati, pisati, upoznavati svijet oko sebe u formativnim godinama. Nisam slučajno odabrao njih dvojicu, već da bih ilustrirao da je u “onom sistemu” postojala ambicija da u mladim ljudima probudi, oslobodi ono najbolje, najkreativnije u njima. Što u ovom u čemu danas živimo nije slučaj.

Na kraju, a govoreći upravo o tome u čemu živimo danas, “Gole godine” su i davanje dijagnoze ovom društvu. Kako misliti o sutrašnjici iz ove pozicije danas sa aktuelnim ratovima, genocidom, izbjegličkim krizama, kriminalom i siromaštvom? Je li Evropa pala na svim moralnim testovima?

- Nedavno je Miljenko Jergović u jednom intervjuu oporo konstatirao da je u današnjem svijetu pobijedio fašizam i teško da se toj konstataciji može išta prigovoriti. I on nije jedini koji ukazuje na distopijsku perspektivu čovječanstva. Ono što mi se čini nekako ohrabrujućim jeste utisak da je nakon povratka Donalda Trrumpa na vlast i prethodno početka dugogodišnjeg imperijalisitčkog divljanja Rusije u Ukrajini došlo do izvjesnog preispitivanja unutar evropskog političkog prostora, neke vrste samorefleksije unutar najmoćnijih evropskih država. Talas izbornih pobjeda populističko-autokratskih projekata u evropskim državama koji se donedavno činio neumitnim je donekle zaustavljen, najprije na izborima u Njemačkoj, kasnije i Rumuniji, gdje su ekstremistički desničari doživjeli relativno ozbiljan poraz uprkos neprikrivenoj podršci i Trumpa i Putina. Mislim da se klatno počelo okretati u suprotnom pravcu, da se Evropa trgnula iz političke letargije i da je to dobra vijest i za nas u Bosni i Hercegovini. Možda i naši filofašisti koji su integrirani u evropsku desničarsku internacionalu dokontaju da taj pokret izlazi iz mode i gubi na snazi.