Plik na jeziku: Rane moje, teške rane
U svijetu ponosnih muškaraca bol je rijedak svat. O njemu se ne priča, ne šapuće i ne pripovijeda. Ne pominje se čak ni kad danima ne izlazi iz kuće. Objavljivanje boli je znak slabosti, nagovještaj nemoći, vjesnik malaksalosti i mlohavosti. Priznavanje boli je za slabiće, mekušce i ranjive. To je romantizam sa natruhama sentimentalizma. Prošlo je doba kada su dame ničice padale pred onima kojima se neprestano mantalo i koji su jednom mjesečno odlazili u sanatorijum na puštanje krvi. Danas je u prvom planu gladijatorsko trpljenje.
Drumski razbojnik
Bol smije da se prizna samo kada je konačna. Kada ni lijekovi ne pomažu. Kada je lopata neminovna. Kukanje zbog zubobolje? Mrljavljenje zbog upale srednjeg uha? Previjanje zbog stomačnih tegoba? To ne dolazi u obzir. Ko bi makar i pomislio da to uradi, sveo bi samoga sebe na prazan skup. Pa ipak, postoji jedan bol pred kojim se nijedan muškarac neće povući. Kojeg se nijedan muškarac ne stidi. I o kojem često čak s ponosom priča. To je za muškarce bol svih bolova. Taj bol je - mamurluk.
Nijedna muka ne može da se poredi s tom mukom. Nijedna tegoba nije ravna toj tegobi. Jedan dan osrednjeg mamurluka ravan je desetodnevnoj upali grla sa povišenom temperaturom. Dva dana teškog mamurluka gora su nego dvonedjeljno ležanje na ortopediji zbog slomljenog kuka. Mamurluk je bjelosvjetska pogan koja udara iz potaje i podmuklo. To je prvorazredna fukara koja ruku diže na slabijeg i nemoćnog. Sitna duša koja pored puta prodaje gnjile trešnje, sasušene bundeve i zašećerenu rakiju. Mamurluk je ništa drugo do drumski razbojnik željan krvi.
Do mamurluka vodi nekoliko puteva, ali dva su najsigurnija. Prvi podrazumijeva stalno mjesto boravka, dugo vrijeme i povelike količine istog pića. Za astal se sjedne u, recimo, pola četiri, taman poslije posla (ko ga ima), naruči se paketić (dva i po deci bijelog vina i kisela) i špricerâ se do fajronta. Bilo vino dobro ili loše, a najčešće je solidno, mezilo se ili ne, osam sati pijenja je osam sati pijenja. Mamurluk neće biti razarajući, neće tući sa svih strana aperkatima i krošeima, ali će plasirati nekoliko osrednje snažnih udaraca u bradu i potiljak.
Drugi put vodi pravo u trnje, u draču, u koprive. Taj put ima i svoje podizvođače radovâ. Jedan čovjeku ne dozvoljava da mrdne iz kafane u koju je ušao, ali mu na astal nakon tri litre špricera iznese rakiju. Drugi ga seli iz kafane u kafanu i to je zapravo najgora kombinacija koja nesrećnika može da potrefi. U jednoj je kafani rakija dobra, u drugoj može da se pije, u trećoj je k’o špiritus. Čovjek začas pomisli da se smiješane najlakše piju, a zapravo i ne zna u kakvo je kljuse upao. Znaće ujutro kad ga sa lijeve strane dočeka čekić, a sa desne macola. Ali tada će, dabome, za sve biti kasno.
Sitne duše će reći da je mamurluk kazna za pretjerivanje, ali sitnim dušama se može odgovoriti da nikakvog dobra nema bez bar truna zla. Ko u životu nije pretjerao bar stotinu puta, taj nije živio. Mamurluk i postoji samo da bi podsjetio veseljake, bonvivane i bekrije na cijenu koju moraju da plate ukoliko žele preko toga mosta. Svaki se dram veselja, veli Andrić, mamurlukom plaća. Opreznost tu ne pomaže mnogo, a i ona je svakako odlika onih koji bi lolali, ali da ih ujutro ništa ne svrbi. Ne biva. Mamurluk boli, ali je često znak da smo živi i da smo živjeli.
Ko ima dovoljno utakmica u nogama, u kafanu ulazi u petak ili u subotu. Eventualno u četvrtak. Moje kafansko društvance godinama se u kafani okupljalo ponedjeljkom. U inat svima. I kafani, i običajnom pravu, i poslu. Dok su noge mlade, one mogu uz svako brdo. Nema grčeva, koljena ne škripe, zglobovi ne pište. U utorak bismo ustajali u osam kao da u šest nismo legli. Bilo je i tada mamurluka, naravno da ih je bilo, ali smo ih mladalački drsko ignorisali. Nismo dali da nam pokvare dan ili sedmicu.
Sada je malkoc drugačije. Jutra su teška, naduvena, troma. Horizontala je jedini spas, ali cjelodnevno izležavanje i drijemanje uglavnom nije moguće. Moj pobratim po mamurluku veli kako može da radi nenaspavan, može da radi umoran, može da radi čak i pripit ili dobro pijan, ali mamuran ne može da radi nikako. Radije bi, kaže, sam zatvorio novine trijezan nego mamuran pripremio dvije vijesti na stubac i to bez fotografije! Mamurluk je, uz sve što jeste, i najgori poslovođa. Dere se, prijeti, izaziva, izmiče stolicu, tovari kamaru posla na brdo obaveza, neprijatan je, svadljiv i drzak.
Prirodni neprijatelj
Među najčitanijim tekstovima svih vremena na portalima su savjeti za borbu protiv mamurluka. Doktori, nutricionisti i ini drugi druidi pišu i pričaju kako treba jesti banane, paradajz-supu i bareno povrće, ali ništa od toga ne pije vode. Na istoj listi se nalaze i krompir, zobena kaša, orašasti plodovi, med, đumbir. I to može da se promućka i baci. Ublaživati mamurluk ječmom je isto što i vaditi vodu iz bunara kafenom kašičicom. Ne biva. Prirodni neprijatelj mamurluka je - san. Samo san i ništa osim sna. Ako nakresani mučenik odlomi šest sati bez pomjeranja i buđenja, to često može da bude dovoljno. Ukoliko ustaje da se napije vode ili da se olakša, onda mu ni dvije noći nisu dovoljne da povrati snagu, volju i jetrene enzime.
Mamuran čovjek je prazan čovjek. Tup. Drven. Mrzi svjetlo, prezire zvukove. Njegova porodica tada su mrak, mir i tišina. Veče prije on stvara svjetove, jutro poslije svaki se od tih svjetova lagano gasi i nestaje. Vatra na kojoj je gorio satima sada samo tinja i nanosi dim koji davi. Pod dekom i u okrepljujućoj pomrčini prevrće se s jedne strane na drugu i obećava samome sebi da mu nikada više neće pasti na pamet da se toliko opusti. Takvom čovjeku se u tim stvarima po pravilu ne treba vjerovati. Ne vjeruje ni on sebi, a i to obećanje nije pravo obećanje, nego tek mala, jedva dovoljna utjeha.
