O romanu "Vegetarijanka" autorice Han Kan: Šutnja ili o svim oblicima otpora

Han Kang, “Vegetarijanka”, Čarobna knjiga, 2025.

Koliko bismo znali o južnokorejskoj književnosti ili da budem preciznija: koliko bismo znali o Han Kang da nema književnih nagrada? Han Kang 2016. dobila je The Man Booker International Prize, a 2024. i Nobelovu nagradu za književnost kao prva azijska autorica i to zbog toga što “poetskom prozom koja se suočava s povijesnim traumama razotkriva krhkost ljudskog života”, kako stoji u obrazloženju Nobelovog komiteta.

Kontrola i dominacija

Ne znam za druge njene romane, čekamo prijevode, ali roman “Vegetarijanka”, po kojem je planetarno poznata i o kojem se ne prestaje pričati, upravo jeste o krhkosti ljudskog života. Roman donosi značajne teme današnjice: hrana, mentalno zdravlje, represivni sistem, nasilje, nekomunikacija. Ovim temama, koje ne samo da troše nego razaraju ljudski život, Han Kang pristupa na inovativan, začudan način miješajući snove i stvarnost, riječ je o društveno-porodičnoj ispovijesti prikazanoj kroz nasilje i patrijarhata. Nekoliko je ključnih tema koje donosi “Vegetarijanka”: pitanje kontrole i dominacije nad drugim, očuvanje tradicionalnih vrijednosti, (ne)razumijevanje drugog, odsustvo empatije, dok je osnovna radnja prikaz intimnih (ne)odnosa između partnera, preko porodice, društva do prikaza rodnih uloga i bezglasne žene, zatim nasilja, patrijarhata, socijalnog i statusa umjetnika - sve su ovo teme koje nam raskrinkavaju savremeno južnokorejsko društvo daleko od raskošnog sjaja kakvim nam se prikazuje u nekim drugim medijima.

Protagonistica romana je Yeong-hye, “potpuno obična žena” (kako za nju kaže suprug koji će tu rečenicu sa manjim varijacijama ponavljati tokom cijelog prvog dijela romana), žena u tridesetim godinama, koja nakon snova u kojima grize životinje, pri buđenju, jedno jutro odluči napraviti dvostruki iskorak: prvo iz svog bića, mijenjajući prehrambene navike, ona odlučuje postati vegetarijanka, a drugo pravi iskorak iz represivnog patrijarhalnog južnokorejskog društva, koje je ovim romanom prikazano u svoj svojoj “raskoši” bolje od bilo kakvih socioloških i kulturoloških studija. Njena promjena stila i načina života počinje onog jutra kada iz hladnjaka, iz kuhinje i iz svog života izbacuje sve stvari životinjskog porijekla, ali ne i onog životinjskog što ostaje u ljudima (prikazano likovima supruga, roditelja, sestre i zeta). Roman je, s jedne strane, nastojanje da se potisne zvjersko u čovjeku, da se oslobodimo životinjskih nagona koji su sveprisutni u snovima protagonistice, a s druge strane, odnosom porodice prema njenoj odluci da temeljno promijeni stil života, prikazuje se čovjek-zvijer u punoj svojoj raskoši. Dva su radikalna primjera za to: suprug je siluje i otac je nasilno pokušava nahraniti mesom, nakon čega Yeong-hye pokušava samoubistvo. Romanom je u prvom planu prikazano nasilje u porodici, prvo u braku od partnera (nasilno je čak samo i ono što suprug misli o njoj), zatim se nasilje proširuje na bližu porodicu i prikazuje se dominacija oca kao simbola patrijarhalnog društva, koji je uvjeren da mu se svi moraju pokoriti, a onda i nasilje sestre koja je prisilno hospitalizuje.

Naglo i radikalno vegetarijanstvo protagonistice apsolutno nije samo i jedino uvođenje novog tipa prehrane, brige za zdraviji i kvalitetniji život nego je vegetarijanstvo metafora otpora nasilju koje dominira južnokorejskim društvom i koje je prisutno od rođenja djeteta i njegovih ispunjavanja očekivanja (npr. strašno potresna epizoda u kojoj je djevojčica prisiljena jesti meso psa koji ju je ugrizao), a svako iznevjeravanje očekivanja smatra se radikalnim iskorakom i nepoštivanjem tradicije, stoga se takvi iskoraci ne čine, ne smiju se činiti, ali ako se ipak istupi, kazna je radikalna i neminovna: odbacivanje. To se događa Vegetarijanki: suprug je ostavlja, roditelji je se odriču, a sestra je prisilno hospitalizira u psihijatrijsku kliniku - time su svi “oslobođeni” sramote koja ovdje ima ime: Yeong-hye.

Priču o Vegetarijanki pričaju drugi, dok je ona bezglasna, ali prkosna i ustrajna u svojoj odluci, s tek povremenim progovaranjem koje je u tekstu navedeno kurzivom i nije veće od jednog pasusa. I kada govori, ona govori haotično i emotivno, smjenjuje se stvarnost i snovi sa elementima horora. U prvom dijelu naslovljenom “Vegetarijanka” “pravo na priču” ima suprug, a čitatelju/ici odmah postaje jasno da nije riječ o ljubavnom odnosu, jer Cheng, suprug Yeong-hye, svoje kazivanje započinje prikazom dosadnog petogodišnjeg braka koji je omeđen zidovima stana u Seulu. Dosada ustupa mjesto uzrujanosti, kasnije i stidom pred drugima, onog trena kada supruga postaje vegetarijanka. U tom trenu počinje njegov strah od nepoznatog, novog, situacije s kojom ne zna kako da se izbori. Nerazumijevanje postaje sve veće.

Roman "Vegetarijanka"/

“Već je bilo dovoljno hladno, ali prizor moje žene bio je još hladniji. (...) Ona je stajala, nepomična, ispred frižidera. Lice joj se stopilo sa tamom tako da nisam mogao da razaznam njen izraz, ali me je plašilo ono što bih mogao da vidim. Gusta, prirodno crna kosa bila je razbarušena, a na sebi je imala svoju belu spavaćicu do članaka, kao i uvek, podvijenu na porubu.” (Kang 2025: 9)

U prvom dijelu radnje riječ je “poslušnosti” supruge u braku, u njemu supružnici ne vole jedno drugo, ne iskazuju bliskost jedno drugom, skoro čak da i ne razgovaraju, i takav brak bi trajao da se ona nije usudila rušiti zadane društvene norme. Prvo jer ne nosi grudnjak, a drugo jer ne jede meso - dvije “strašne” stvari zbog kojih je se suprug stidi u javnosti, a njeno ponašanje za večerom sa njegovim poslovnim kolegama za njega postaje ponižavajuće. Ona nije uradila ništa, samo nije jela meso. Tu sve eskalira, upliće se porodica i Yeong-hye prisiljena je presjeći vene, nakon čega je hospitalizirana. Jedna od najupečatljivijih, čak nadrealnih scena s elementima horora jeste posljednja scena ovog dijela romana u kojoj protagonistica, oslobođena odjeće (nagost kao sloboda) sjedi na klupi ispred bolnice i u rukama drži očerupanu pticu - nesvjesno aludirajući na sebe i prikazujući da njene noćne more postaju stvarnost.

U drugom dijelu naslovljenom “Mongolska fleka” govori sestrin suprug koji razmišlja o Yeong-hye dvije godine nakon što je isjekla vene tokom porodičnog ručka, zamišlja je nagu i masturbira. On je angažovani umjetnik koji koristi ljudsko tijelo kao materijal za svoje radove. Zet je opsjednut tijelom sestre svoje supruge zbog mongolske fleke, odnosno cvijeta, a njegov odnos prema njoj graniči između erotičnosti i agresije, ljepota cvijeća koje po njoj crta i koje iz nje metaforički raste protkana je surovošću pripadanja i uspostavljanja kontrole. S druge strane, (ne)svjesnim pristankom na sudjelovanje u umjetničkom činu Yeong-hye se oslobađa od konvencija i društvene kontrole ženskog tijela kao seksualnog objekta, ona zapravo uzima ono što želi, i cvijeće, i dodire, i muškarca. Yeong-hye naivno vjeruje da će nakon takvog čina (i crtanja i erotskog oslobođenja) i sama postati biljka, čemu teži i tako se osloboditi nepodnošljivih noćnih mora.

“Hoće li snovi sada prestati? (...) Svaki put je drugačije. Ponekad se čini vrlo poznatim, drugi put sam sigurna da ga nikad pre nisam videla. Nekada je potpuno krvavo... nekada izgleda kao lice natrulog leša. (...) ‘Mislila sam da je sve to zato što sam jela meso’, rekla je. ‘Mislila sam da je potrebno samo da prestanem da jedem meso i da se onda lica neće vraćati. Ali nije uspelo. (...) I tako... sada znam. Lice je u mom stomaku. Izraslo je iz mog stomaka.’” (Kang 20025: 111)

Idealna sloboda

Treći dio “Drveće u plamenu” priča je sestre Im-hy. Sestra nastoji vratiti kontrolu i odrediti dalji tok života Yeong-hye, nasilno je hospitalizira, duboko zanemarujući pitanje “da li je smrt toliko loša stvar?” (Kang 2025: 146) Gubljenje kontrole nad drugim, gubljenje kontrole nad sopstvenim životom u kojem Im-hy nije uspjela da se suprotstavi društvu, suprugu, porodici, kako je to učinila njena sestra, pa makar i šutnjom kao najradikalnijim vidom otpora. Ona je njihov odraz, ogledalo, i sve ono što bi svako od likova ovog romana htio biti, a ne mogu jer imaju strah od nemogućnosti suočavanja sa vlastitim (ne)uspjehom. Vegetarijanka Yeong-hye svojom odlukom pomjera ne samo sebe nego i živote ljudi oko sebe, ali nju se to mnogo ne dotiče, ne zanima je šta na to ima kazati okolina, suprug, roditelji, sestra, na koncu i zet, ona je odlučna u svojoj namjeri: pomoći sebi. Kako? Prvo, odlukom o nejedenju mesa vjeruje da će zaustaviti noćne more u kojima vidi krv i životinje koje je proganjaju, a kako se radnja odvija i kako ona postaje sve odlučnija, pa i cijenom života nastoji odbraniti svoju odluku, sve prelazi na jedan viši nivo u kojem dolazi do faze kada više ne jede ništa želeći postati biljka. I u romanu je mnogo važniji psihički prikaz protagonistice i njenog oslobađanja iz tijela, društva, na koncu i stvarnog života. Treći dio, a ujedno roman, završava riječima glavne protagonistice koje još dugo odzvanjaju u čitateljima, kao ona idealna sloboda i mogućnost mira sa sobom.

“’Nisam više životinja, sestro’, rekla je (...) ‘Ne moram da jedem, znaš. Mogu da živim bez toga. Sve što mi je potrebno je sunčeva svetlost’”. (Kang 2025: 143)

Nerazumijevanje najužih članova porodice, nemogućnost ostvarivanja dublje povezanosti i komunikacije jer niko je ne pita zašto je donijela takvu odluku, niko je ne pokušava razumjeti, niko ne ulazi u njenu svijest i njene motive, nego se okreću nasilju kojim žele ponovno uspostaviti kontrolu, suprug silovanjem, otac nasiljem i fizičkim i psihičkim terorom, zet iskorištavajući psihičku labilnost da bi ostvario svoje i umjetničke i seksualne fantazije, a sestra zatvaranjem u psihijatrijsku kliniku u kojoj je njen kraj sve izvjesniji. Njen pasivni otpor uporan, a raspad ionako disfunkcionalne porodice neminovan. Yeon-hye svojim odlukama i stilom života odgovara na ključno pitanje romana: je li moguće prevladati represivne društvene uloge i živjeti mimo pravila čak iako je krajnji rezultat smrt? Jeste, za nju jeste, bez obzira na cijenu, ona na kraju romana biva oslobođena hrane kao snažne metafore društva.

Nasilje, erotika, elementi horora, bizarnost, psihički lomovi, osnovni su elementi potresne priče u “Vegetarijanki”, koja na trenutke postaje i perverzna i dirljiva, duboko zadire u odnose erosa i thanatosa, postavljajući pitanje: kako se mijenjamo, kako snovi mijenjaju način na koji razmišljamo, na koji doživljavamo sebe i druge? Smjenjuju se u ovom romanu i nježnost i surovost, napisana u tri glasa o bezglasnoj ženi, “Vegetarijanka” postavlja neka od najtežih pitanja i odnosa: porodičnih, partnerskih, roditeljskih ili jednom riječju: ljudskih.