O knjizi "Stripologija" Midhata Ajanovića Ajana: Strip kao umjetnost (ispred svog) vremena

Strip kao slagalica kutija napunjenih maštom, snovima i slikama iz povijesti ljudskih života.

- “Stripologija”,
Midhat Ajanović Ajan

Kada Midhat Ajanović Ajan u uvodu svoje “Stripologije” prizna da su mnoge njegove teme ostale nenapisane jer nije bilo koga da ih objavi, to na prvu zvuči kao ne tako rijetko akademsko kukanje. Ipak, nije riječ o tome, nego o jednom vrlo indikativnom simptomu. Strip gotovo od svojih početaka egzistira na marginama – dovoljno popularan da ga čita masa, ali ipak dovoljno trivijalan da ga kritičari često preziru.

Između margine i kanona

Ajanović, profesor filma, pisac i karikaturista, sebe pozicionira kao čovjeka koji zna da strip zaslužuje ozbiljan teorijski pristup jer je prebogato i plodno, ali i nedovoljno istraženo polje, i dovoljno je svjestan da zna kako do afirmacije stripovske literature ipak treba dosta (gerilskog) napora. Autor podsjeća da su prvi akademski radovi o stripu u Evropi došli tek 1960-ih i 1970-ih, kroz semiotičare poput Umberta Eca. Tek kasnije, zahvaljujući i autorima kao što su Will Eisner i Scott McCloud, strip je dobio ozbiljniji teorijski tretman. “Stripovi imaju dugu povijest zaboravljanja”, citira Ajanović Petera R. Sattlera, i dodaje: “ako nije shvaćen ozbiljno kao oblik umjetnosti prije 1980-ih, to bi moglo biti zato što je strip bio medij daleko ispred svog vremena”, i ta je zanimljiva misao jedan od dragocjenih jedinstvenih zaključaka što će ih Ajanović kroz ostatak ove knjige imati.

Da strip nije trivijalna razonoda, Ajanović već decenijama dokazuje, u svojoj dugoj profesionalnoj karijeri, uvijek i uporno prkoseći temeljnom problemu cijelog stripovskog područja: manjku institucionalne i izdavačke podrške stripu kao predmetu ozbiljnog proučavanja. “Stripologija”, kao završna knjiga trilogije teorijskih tekstova o stripu čija su prva dva dijela “Film i Strip” (2018) i “Slike koje pričaju” (2021), predstavlja svojevrsno i lično svjedočanstvo i teorijski bogatu knjigu, ali i kulturnu dijagnozu. “Film i strip” nam donosi eseje o odnosima stripa, filma i animacije kroz primjere od Vikinga Eggelinga i Luisa Buñuela do Huga Pratta i Federica Fellinija, uključujući i popularnost italijanskog stripa u Jugoslaviji te svakako nasljeđe Zagrebačke škole crtanog filma, dok se druga knjiga fokusira na strip kao vizuelni jezik, razmatra metafore, autobiografske narative i radove autora poput Jacquesa Tardija, Walta Disneyja, Vatroslava Mimice i mnogih drugih. Obje ove knjige akcentuju srodnost stripa i filma te povezuju umjetničke prakse s društvenim i političkim kontekstima, a spomenuto neće biti izuzetak ni u “Stripologiji”, koju uz uvod čini jedanaest različitih eseja.

Konačno, posvetila bih se kratko i naslovu – Stripologija. Da bi mogla biti naučna disciplina, Ajanović uvodi koncept tri temelja stripologije: autor – stripolog – nakladnik, posebno naglašavajući značaj nakladnika Vjekoslava Đaniša, čiji časopis “Kvadrat” decenijama pruža prostor za tekstove koji se stripom bave na različite načine, iz različitih uglova. Bez takvih izdavača, kaže autor, mnoge bi teme ostale nenapisane.

Glavna teza ove knjige nije nova, ali je svakako precizno artikulisana: strip nije tek kombinacija riječi i slika, nego, prije svega, umjetnost vremena. “Temeljno svojstvo stripa je grafičkim sredstvima predočen vremenski tijek”, piše Ajanović. U toj definiciji leži pokušaj da se stripu vrati dostojanstvo: ako je film sedma umjetnost jer montira vrijeme, zašto strip ne bi bio deveta jer ga crta? Ajanović u knjizi kroz serije analiza pokazuje da “kvadrat na papiru” nije samo slika nego mali stroj za hvatanje prolaznosti, jednako sposoban kao roman ili filmski kadar da nam prikaže tragediju predvidljivog života. Autor tu stripovsku ideju dobro opisuje u tekstu “Slika starosti u stripovima Paca Roce”, navodeći: “Predvorje smrti i nestanka čovjeka velik je izazov pripovjedačima što često rezultira izuzetno kreativnim ostvarenjima u području filma, književnosti, stripa”.

Vizuelni eksperimenti

Veliki adut “Stripologije” je svakako njena širina. Ajanović je enciklopedijski sklon tome da povezuje sve sa svime. Tako nakon što u prvom dijelu dokaže da strip ima pravo na teoriju, kreće u panoramsko razgledavanje. Posebno su upečatljiva poglavlja o montaži i “layoutu”, gdje uvodi distinkcije između mizanscenske, kronografske i kronotopske montaže, pa pokazuje kako strip-stranica rasporedom kadrova radi isto što film radi montažom: “Space does for comics what time does for film!” To je možda i najsavremeniji doprinos ove knjige, jer nas Ajanović kontinuirano podsjeća da je strip uvijek bio prostor u kojem su se dešavali raznorazni vizuelni eksperimenti, često ispred filma, a svakako ispred književne teorije.

U drugom dijelu, Ajanović se fokusira na odnos filma i stripa i podsjeća nas da adaptacije nisu jednosmjerne. Piše o adaptacijama stripova u filmove (“Plava je najljepša boja”, “Approved for Adoption”, anime industrija u Japanu), ali i o obrnutom smjeru: “Vrhunski primjer adaptacije filma u strip radio je Jules Radilović prema filmu Žike Mitrovića Kapetan Leši (1960). Govoreći o razvoju adaptacija u stripu, Ajanović podsjeća na Norberta Neugebauera – danas gotovo zaboravljenog majstora adaptacije, koji je napisao scenarije za neke od najpoznatijih stripova Andrije Maurovića, poput “Bisera zla”, “Gričke vještice” i “Čuvaj se senjske ruke”. Ajanović na tom mjestu naglašava da strip ima vlastitu sposobnost da prenese filmsku atmosferu, ponekad čak i intenzivnije od samog filma – što potvrđuje i slučaj Radilovićeve adaptacije nesnimljenog filma Hajrudina Krvavca “Konvoj za El Šat”, objavljenog u stripu pod naslovom “Partizani”. Ovim dijelom čitatelju se približava bogatstvo domaće strip-tradicije, često zanemareno kada se govori o široj istoriji stripa.

Knjiga "Stripologija"/

Najdublja teorijska analiza u knjizi se odnosi na montažu i layout. Kroz primjere Rodolpfa Töpffera, Gustava Doréa, Wilhelma Buscha, Winsora McCaya, Georgea Herrimana, pa sve do savremenika poput Chrisa Warea i Jeana Girauda (Moebiusa), autor prati kako je layout prerastao u glavno izražajno sredstvo stripa. Ajanović razlikuje mizanscensku, kronografsku i kronotopsku montažu te pokazuje kako strip prostornim rješenjima (layoutom) ostvaruje ono što film postiže vremenom i ritmom. “Smisao montaže je da kod gledatelja kreira spoznaju o pripovjednoj cjelini time što će mu omogućiti da vidi i ono što nikad nije snimljeno, odnosno nacrtano”. Specifičnost stripa leži u layoutu – prostornoj organizaciji stranice: “Space does for comics what time does for film”! Upravo tu Ajanović pokazuje enciklopedijsko znanje i sposobnost da prati razvoj izražajnih sredstava u širokom rasponu autora.

Posebno su upečatljivi Ajanovićevi detaljni prikazi pojedinih autora. Za Alana Moorea ističe slojevitost naracije u njegovom stripu “Čuvari”: “Od samog početka imamo perspektivni izvor pripovijedanja: Rorschachov dnevnik... introspekcija samog pripovjedača... dijalog pratećih likova... i direktno vizualno pripovijedanje koje konzumiramo onim što vidimo u kadrovima”. Kod kanadskog autora Setha oduševljava ga sposobnost prikazivanja naizgled trivijalne svakodnevice: “Seth zna da se ništa ne događa nikad i da se, dok god život traje, uvijek događa nešto... cijelih desetak stranica su, zapravo, slobodna etida sastavljena od slabo povezanih kvadrata”. Kod Huga Pratta naglašava dramsku snagu uvođenja Corto Maltesea: “Pratt, taj sjajni majstor strip-izraza, personificirao je dvije ubojice dok čekaju svoju žrtvu u mraku tako što ih uopće nije pokazao... Cijelih prethodnih osam slika bilo je tu zbog tog dramskog trenutka i introdukcije glavnog lika”. Vrhunac je analiza Jeana Girauda (Moebiusa) koji je “izvršio najveću vizualnu i idejnu revoluciju u povijesti europskog stripa”.

Neusporedivi dar i energija

“Stripologiju” Ajanović završava sa dva teksta posvećena pitanju realizma u opusu Andrije Maurovića, umjetnika koji se neosporno smatra najvećim majstorom južnoslavenskog stripa. Ajanović ga pritom svrstava uz bok sa svjetskim velikanima, ne samo naglašavajući njegovu tehničku i narativnu virtuoznost nego i potvrđujući njegovu univerzalnu važnost u istoriji stripovne umjetnosti. Završna opaska ovog teksta - “Sve i da nikada nije uradio ni jedan kolorni strip, Maurović bi, po mom mišljenju, već po svom opusu crno-bijelih stripova bio ne samo gigant strip-medija već i jedan od uopće najvećih hrvatskih i južnoslavenskih umjetnika u povijesti. Nepriznatost stripa, a pogotovo njegovih stripova u našim žalosnim kulturicama gdje tradicionalno dominiraju pisci koji nerijetko ne vladaju ni osnovama dramaturgije, slikari oboljeli od daltonizma ili filmaši koji su jedino dobri u “snalaženju”, učinila je da maestro Maurović potone u rezignaciju i javno i nejavno prezre medij koji ga je učinio besmrtnim i u koji je ugradio sav svoj neusporedivi dar i energiju. (...) On je istinski veliki slikar stripa.” – usmjerava nas na naše uske, često ograničene kulturne okvire u kojima se veličina poput Maurovićeve otkriva tek s odmakom.

U konačnici, “Stripologija” objedinjuje teoriju, istoriju i lični glas njenog autora. Snaga ove knjige je nesumnjivo u njenoj širini, ali i strasti: ona pokazuje da je strip medij sposoban biti i filozofski dubok i društveno angažovan. “Stripologija” je knjiga koja se mora čitati, ali ne zato što će vas naučiti sve o stripu (za to uvijek postoje McCloud ili Groensteen), nego zato što je napisana s tvrdoglavošću čovjeka koji odbija priznati da strip pripada “dječijoj sobi”. I zato što Ajanović, za razliku od mnogih suhoparnih teoretičara, piše kao neko kome je stalo i to je vidljivo u svakom eseju (iz) ove knjige.