O knjizi "Iz Belzena: 1944-1945" Hane Levi: Okean ljudske bijede

”Zar je toliko vredan ljudski život da je sve ovo dozvoljeno za njegovo očuvanje?”

- Iz Belzena: 1944-1945, Hana Levi

Predgovor dnevniku “Iz Belzena: 1944-1945” (Buybook, 2024) Hane Levi, konačno objavljenom u njenom rodnom gradu Sarajevu, započinje sljedećim riječima njene kćerke Amire Hass: “Moja majka Hana Levi rođena je u Sarajevu, 18. marta 1913. godine. Stoga i nije postojala opasnost da poživi do 2024. i da vidi pakao na Zemlji koji se odvija u palestinskoj Gazi. Pa ipak, u ovim užasnim danima nisam jedina koja sebi govori: Koja sreća da mama više nije živa, ovo bi je dokrajčilo!” Dnevnik iz Bergen-Belsena, pisan u periodu zarobljeništva od 1944. do 1945, predstavlja izuzetno značajno istorijsko svjedočanstvo nemjerljive patnje i tiranije, a sa kojima smo danas kontinuirano saživljeni dok gledamo smrt u Gazi i dok gledamo kako je drugi glasno odobravaju.

Suze bijesa i srama

Kada se Hana Levi vratila iz logora, ona kao Židovka i komunistkinja je emigrirala u Izrael, i prvo što je učinila jeste da je potražila podružnicu Komunističke partije. Ipak, tokom svog kasnijeg života nigdje nije uspijevala pronaći stalno utočište; svi su se njeni svjetovi postepeno raspadali - židovstvo, socijalizam, Jugoslavija, i posljednji - savremeni svijet koji brine za patnje drugih. Ponajviše o životu nakon logora u knjizi saznajemo upravo iz pogovora Amire Hass, kao i to da jedini svijet koji je uspješno izgrađen i koji je opstao u životu Hane Levi jeste onaj feministički.

“Tijekom pisanja sjetila sam se da ipak ne bi bilo pravedno reći da su svi njeni svjetovi doživjeli uništenje. U oktobru 2000. godine provela je nekoliko dana u bolnici u Jerusalemu. Bilo je vrijeme Druge intifade, palestinske pobune protiv izraelske okupacije. Svi su znali za Židove koje su ubili Palestinci, ali ne i za Palestince na koje je pucala izraelska vojska i kojih je bilo nekoliko puta više. Zapravo, jedina revolucija koja je uspjela u dvadesetom stoljeću bila je feministička revolucija. Bila je aktivistkinja feminističkog pokreta u Izraelu od početka sedamdesetih godina. Odvojila se od pokreta jer se protivila stavu liberalnih feministkinja da se ženama mora omogućiti služenje vojnog roka u borbenim jedinicama. Na ženama je da sudjeluju u borbi za mir, ne u ratovima - tako im je napisala.”

Dok Izrael skoro pune dvije godine kontinuirano provodi istrebljenje Palestinaca u Pojasu Gaze, ovaj se dnevnik Hane Levi iz jednog od najozloglašenijih nacističkih koncentracionih logora čini mučnim i neophodnim u isto vrijeme. Čitajući ga i sama sam se zapitala štošta o ljudima, njihovim porivima, sklonostima i vrijednostima za koje se kroz život bore i čini mi se da su se kroz povijest najčešće borili da smrću i masovnim pokoljima osiguraju život. Levi se i sama pita: “Zar je toliko vredan ljudski život da je sve ovo dozvoljeno za njegovo očuvanje?” U tom ozračju Amira predgovor završava rečenicom: “Sreća tvoja, majko, da te više nema” i u njoj, tako jednostavnoj i beskrajno bolnoj, sadržano je sve ono što je Hana Levi bila i za što se u svom životu zalagala.

Nakon dužeg uvoda, riječ-dvije o samom dnevniku. Zapisi počinju u ljeto 1944. sa prvim, šturim crticama iz logora gdje Levi sebi želi objasniti - jer jedino tako može sačuvati zdravi razum - da krivicu za trenutno stanje ne treba tražiti u svom istorijatu, nego u spoljašnjem svijetu. Ipak, u trenucima slabosti ona kao zarobljenica se pita gdje su nestale sva ljepota i ljubav. U logoru su sa njom uglavnom “malograđani” i nekoliko “krutih kapitalista”, a ono što na samom početku i u svom boravku tamo zaključuje jeste da su muškarci daleko neotporniji od žena - kako tjelesno tako i moralno. “Ne umeju da se prilagode, da se održe na visini. Neki od njih su pri tome toliko bedni da mi je prosto mučno gledati ih.” Levi je u logoru dodijeljeno da se bavi djecom i raspodjelom hrane; ubrzo zaključuje kako su odrasli uglavnom vrlo nervozni i kivni na djecu za čije ispade traže najoštrije kazne. Očekivano, u toj situaciji čovjeka sve ozlovoljuje, ali Levi ističe da mnogi ni u mirno doba nisu mogli biti baš dobar primjer djeci. Nasilje i udarci ne mogu iskorijeniti loše ponašanje, već se na drugom mjestu moraju tražiti njegovi uzroci. Ona to jako dobro zna s obzirom na to da je odrasla u domovini u kojoj su prilike nastave i odgoja za djecu isto tako bile defektne, apsurdne i nerijetko nasilne. Rad na podjeli hrane u njoj takođe izaziva mučninu i bijes, ponajviše zbog spoznaje da su ljudi spremni na tako puno beskrupuloznosti i ordinarnih niskosti kako bi uspjeli od drugog ukrasti ono malo hrane koju dobijaju.

Preživljavanje u logoru, kako će nam to pokazati Levi, znači zatiranje svakog traga ljudskosti - ako je ona u nekima uopšte i postojala - i borbu za svoje mjesto u prljavoj baraci, ležeći na malo slame ili na goloj, mokroj zemlji. “Ovo što se ovde vidi... ovo što se ovde dešava primorava da počinješ sumnjati u ljudske kvalitete našeg bića... Rađa se sumnja u čoveka, jednom rečju... I počinješ postavljati čudna pitanja... Pitam se je li moguće verovati u normalan život posle ovoga ovde...”. Oni koji se, poput nje, nisu predali bezumlju podnose sav teret poniženja, pokazujući kako se ljudski stvor svemu privikava - i poniženju i sramnoj gladi i zagađenom vazduhu i stalnim infekcijama i grupnom pranju u ledenoj vodi dok ga okružuje izmet.

Hronika patnje

U cijelom logoru vlada nepovjerenje među logorašima jer je na snazi borba za goli život i sve je dopušteno. Najmanja sitnica je povod za svađu, psovke, prijetnje i uvrede i svi su na sve osjetljivi. “Prestrašiš se ljudi pred tom ljudskom bedom, pred tim strašnim licima u kojim je unezverenost, živčana izmučenost, glad, glad i neki životinjski strah.” Uništena ljudska svijest - ako je ikad i bilo u pojedincima -okeani ljudske bijede, poniženje koje dovodi do ludila su ono što određuje logorsko iskustvo Hane Levi. Život u stočnim vagonima, gdje je u svakom bilo nabijeno po šezdeset osoba, bez zraka, vode, hrane i svjetla. U takvim se uslovima ona pozicionira kao svojevrsna hroničarka jednog vremena i patnje, ona koja će uspjeti sačuvati makar mrvu dostojanstva - i svog i za svoje sapatnike. U dostojanstvu iščekivanja vlastite smrti, Levi osjeća sram što proživljava taj užas i što mora gledati kako drugi puštaju ljude da se raspadaju u sopstvenom blatu. Zato bilježi sve ono što se tada dešavalo i što je za nju značilo logorsko iskustvo - a to je konačni poraz čovjeka, sa obje strane žice. Je li u pitanju iskušenje, borba za samoodržanje, instinkt i da li čovjek mora postati zvijer da bi ostao živ - pitamo se i danas kada gledamo u Gazu i čini nam se da je odgovor na to pitanje jasan - ne samo da mora nego to i želi jer je osjećaj (nad)moći snažniji poriv od bilo kakve ljudskosti.

Završavajući dnevnik, nemoguće je ne pomisliti isto što je Amira Hass napisala na kraju pogovora; sreća da Hana Levi nije živa jer bi je ove suze nepravde i nesreće danas sigurno dokrajčile; svoju snagu i borbu je gotovo iscrpila u barakama Bergen-Belsena. Za razliku od Ane Frank i njenog nadaleko poznatog dnevnika, Levi je svoj zapisivala neredovno, šturo, na čemu god je stizala i evo, toliko decenija kasnije, stigao je do nas kao poruka u boci - dragocjeni zapis ljudske patnje i granica ljudske izdržljivosti, ali i podsjetnik da se u svijetu nikada nisu prestala provoditi ovakva poniženja koja pokazuju bezumnost rata i mržnje.