O knjizi "Gole godine" Senada Avdića: Odnarođeni i razgolićeni

Postoji jako malo književnosti za koju možemo reći da u njoj uživa najveći dio (strastvenih) čitatelja i uopšte onih knjiga oko kojih se možemo dogovoriti da su došle u pravom trenutku. “Gole godine” (Buybook, 2025) bosanskohercegovačkog novinara Senada Avdića je jedna od takvih. Malo prije njenog objavljivanja, i ne sasvim slučajno, takav efekat je imala knjiga “Pamtim to kao da je bilo danas” o pjesmama Seje Sexona i Sarajevu osamdesetih godina prošlog vijeka. Pišem “ne sasvim slučajno” jer je i Avdićeva knjiga još jedan zapis o osamdesetima, ali onim mračnijim i viđenim okom novinara, tadašnjeg urednika Mladosti koji je bio svjedokom značajnih događaja koji su se odigrali 1987. i 1988. godine. Riječ je o vrlo indikativnom periodu za ono što je uslijedilo devedesetih, kada je i formalno počeo rat na ovim prostorima. Avdić u knjizi opisuje susrete i događaje koji su tome prethodili i u njoj pozicionira sebe kao učesnika i hroničara.

Ubitačan pregled raspadanja

“Ova knjiga se ne bavi politikološko-sociološkim i etno-nacionalnim uzrocima koji su doveli do događaja o kojima u njoj pišem, ona je, prije svega, subjektivni pokušaj da se ponudi, iz ličnog ugla, vlastitom kožom stečen i plaćen uvid u najkrupnije političke, ekonomske i socijalne teme na kojima se raspadala jedna državna zajednica.”

Edo Popović u predgovoru ističe kako je riječ o uzbudljivom političkom i dokumentarnom trileru u kojem autor opisuje postepeni, ali brzo odigrani raspad svega u što se do tada vjerovalo. Ključna figura ove knjige je Slobodan Milošević, partijski čovjek koji je jednim telefonskim pozivom mogao uraditi ono što nije mogao Branko Mikulić kao nominalni šef jugoslovenske vlade, a čije je napredovanje na političkoj sceni došlo sa antialbanskom propagandom, srpskim antibirokratskim populizmom i vrlo snažnim manifestiranjem nacionalizma; političko djelovanje koje je dovelo do onoga što se dogodilo ulaskom u devedesete. U tematskom smislu, ovo je nesumnjivo autentičan pogled na poznato i dobro izgrađena knjiga, oslobođena viškova i sa akcentom na one ljude i događaje koje će sigurno zanimati čitatelja.

Dakle, okosnica i prelomna tačka “Golih godina” jesu dvije godine koje je Avdić proveo u Novom Beogradu kao urednik Mladosti i jedna vrsta egzistencijalne nesigurnosti s obzirom na sve (političke) promjene koje su se baš u tim godinama dešavale, a koje novinar poput Avdića nije mogao niti želio ignorisati. Ipak, autor na početku ističe da je sve u knjizi ispisano bez naknadne pameti i u to se možemo uvjeriti tokom čitanja; na svako nekoliko, opisujući politički proces, (političku) osobu ili anegdotu, autor naglasi “nisam tada znao” i nastavi dalje.

“Gole godine” počinju aferom Agrokomerc, jednom od najvećih političkih i ekonomskih korupcija na ovim prostorima, i završavaju “posljednjim vozom iz Beograda” kada se Avdić odlučio napustiti Mladost jer “to više nije ista zemlja od prije nepunih godinu dana, nije zemlja ravnopravnih republika i pokrajina, slobodnih ljudi i građana, nego zemlja zbratimljenih strahova od loše beskonačnosti”, i to je okvir u koji možemo smjestiti dvije godine koje autor u knjizi opisuje. Agrokomerc utire put shvatanju da se brojni projekti socijalističkog samoupravnog razvoja nisu propitivali i da ih je nebrojene mnogo prolazilo kao uobičajeno.

“Lokalpatriotizam komunističkih političara nije doživljavan u današnjim kategorijama zloupotrebe, netransparentnosti, sukoba interesa i klijentelizma, već su mu, naprotiv, pripisivane vrline poput lojalnosti rodnoj grudi, brige za svoje ljude i zavičaj, kojima se pokazivalo da se izvjesni rukovodilac nije odnarodio, zaboravio svoje korijene i birokratski se distancirao od svojim početaka...”

Koliko je buđenje nacionalizma bilo snažno u tim godinama, Avdić opisuje jednom bizarnom, ali efektnom situacijom u kojoj je sa prijateljem M. otišao kod njega kući dok je trajalo rušenje crnogorske vlasti i u stanu zatekao baku koja u nacionalističkom bunilu zaboravlja i ne mari za bolesnu unuku. Scena je to koja jako dobro odražava svjetlo pod kojim će se godinama raspadati zajednička država. Nakon Agrokomerca, gomilaće se u knjizi druge afere poput Neuma i Moševca, “jogurt-revolucija, zatim će proći poznata imena poput Hamdije i Hakije Pozderca, Zvonimira Azdejkovića, Branka Mikulića, Stipe Šuvara, Nijaza Durakovića, Đorđa Martinovića, Milomira Marića, Bogića Bogićevića, Nenada Kecmanovića, Željka Radovića, Božidara Šujice, Dobrice Ćosića, Mihalja Kertesa, preko kosovskih političkih predstavnika, pa sve do ključnog čovjeka - Slobodana Miloševića, kojeg je šef Saveza komunista Sarajeva Ivan Brigić doživljavao kao “zanimljivog, šarmantnog, dobrog i pouzdanog”, a što će kasnije pokazati da čovjek može biti sve nabrojano, sa ogromnim primjesama ostrašćenog nacionalizma.

Knjiga "Gole godine" Senada Avdića/

Hronika naše propasti

A da ne bih upala u zamku prepričavanja svih događaja, navešću još nekoliko važnih odrednica/implikacija ove knjige. Avdić, dakle, pokazuje da su idejna podloga sukoba republičkih vlasti bili velikodržavni projekti i ističe da su najveću štetu u tome pretrpjele Bosna i Hercegovina i Crna Gora; ideja koja se i danas nije napustila već se pokušava ispuniti drugačijim sredstvima. Društvene, političke, sigurnosne i međunacionalne prilike na našim prostorima su uvijek kao prenapuhani balon kojeg čeka pucanje i Avdić dobro uočava da su se kobne devedesete itekako mogle naslutiti u ove dvije godine koje u knjizi opisuje. Indikativna situacija za slutnje, a navedena je u knjizi, jeste Avdićevo saznanje da se Radomir Konstantinović u ljeto 1988. bavio uporednom analizom Hitlera i Miloševića, a koji mu je na to kazao: Onaj ko na vrijeme ne prepozna čudovište, sam će postati čudovište. U takvom je epilogu sažeto finale ovog dokumentarnog trilera, a Avdić je svojim minucioznim analizama uspio na malo prostora sažeti sve bitno za taj period.

Važan dio knjige čine zapisi o kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine i bivše zajedničke države, sa najvećim akcentom na muzičku, gdje Avdić piše o (sudbinskim) susretima sa Emirom Kusturicom, Nenadom Jankovićem, Branimirom Štulićem i drugima koji su bitno odredili naše prostore. Ove dionice knjige su napisane nešto opuštenijim tonom - posve očekivano - i funkcionišu kao svojevrsni kontrapunkt ostatku knjige koji je fokusiran na politička previranja. Svakako ne u potpunosti jer Avdić bira događaje koji pokazuju početke cenzure i antikomunističke diktature koja se provodi na svim poljima, ali su za mene i dalje najbolji dijelovi knjige koji ne samo da funkcionišu kao svojevrsni fun fact nego i pokazuju širinu uticaja onih strana koje su željele raspad i nacionalnim mobilizacijama dozivale konačni trijumf nacionalizma. Pred nama nije istorijska knjiga i u njoj ne treba tražiti činjenice pod svaku cijenu - njeni najzanimljiviji dijelovi su oni anegdotalnog karaktera - iako joj činjenica ne manjka.

Mladim i najmlađim čitateljima možda neće biti potrebno objašnjavati ko su bili Pankrti, Azra, Lačni Franz, Semezdin Mehmedinović, Abdulah Sidran i ostale ličnosti iz svijeta kulture tog perioda, ali će sigurno imati poteškoća sa nekim bitnim i manje bitnim imenima sa političke scene jer naprosto i nije za očekivati da mladi ljudi danas nešto znaju o slučaju Martinović, na primjer, osim ako to nije u domenu njihovih privatnih interesa, a uglavnom nije. I to je u redu, pa čak i poželjno.

Ali se nameće drugo pitanje, a ono je vezano za umjetničku vrijednost djela i tu žanrovska odrednica koju Edo Popović ističe na početku - dokumentarno-politički triler - dobro dođe. “Gole godine” je moguće čitati u tom ključu jer Avdić znalački gradi napetost oko dešavanja odigranih u dvije godine i knjigu zaista možemo posmatrati kao svojevrsni triler u tom smislu u kojem sve ispisano čitamo iščekujući što će naredno učiniti Slobodan Milošević. I u tom su smislu “Gole godine” skoro pa uzbudljiv triler, iako se ne bih pretjerano razbacivala tom odrednicom jer je pred nama radije i najtačnije ispovijest kojom njen autor opisuje kako se i zašto našao blizu spomenutih ljudi i sa njima razgovarao. Objašnjava to Avdić i na kraju knjige sa parafrazom mitološke priče o Dedalu, u kojoj se čovjek prema vlasti treba odnositi kao prema Suncu: ni previše udaljen da bi se smrznuo, ali ni preblizu jer može izgorjeti. “Gole godine” su tako izoštreniji pogled na tadašnje stvarnosne situacije, a nikako pokazatelj Avdićeve želje da se dodvori tadašnjoj vlasti jer je i sam “izgorio ni više ni manje od zemlje u kojoj se radnja ove ispovijesti odvijala i miliona ljudi u njoj”.

Oslobađanje od kontinuiranih trauma

Važno mi je naglasiti i da Avdić ovom knjigom - a to nije čest slučaj sa ovakvim štivom - ne zloupotrebljava teme u političke i druge svrhe, ne trudi se uvjeriti čitatelja u ispravnost tuđih ideologija niti njenih predstavnika i u tome se krije, po mom sudu, najveća vrijednost “Golih godina”, naročito u ovom vremenu sada. Rekla bih i da nas ovakve knjige mogu osloboditi kontinuiranih trauma koje i danas redom otvaraju i na njih nas podsjećaju oni koji od toga imaju uglavnom neke sitne interese. Moguće je to upravo zbog neostrašćenog jezika kojim Avdić piše, i novinarski, a bome i književno precizno, mapirajući važne tačke u jednom prekretničkom periodu.

Avdić je disciplinovan autor i to je pokazao u decenijama svoje profesionalne karijere i zamjerke na polju stila ili posvećenosti temi sigurno neće biti prisutne osim možda onih zlonamjernih, ali mislim da ni njih neće biti. Govoreći o tome, ono što mi se čini kao dosta upadljiv after-effect ove hronike propasti jeste to da sam, samo nekoliko dana nakon objavljivanja, na društvenim mrežama pročitala isključivo afirmativne reakcije na knjigu, od ljudi različitih interesa i profesija, što svakako dosta govori o dobrom glasu koji Avdića prati, čini mi se, oduvijek; novinar koji je na ovim prostorima prerastao skoro pa u mit. “Dakle, sve sam mogao zamisliti, osim da ću ikad, zaikad ispisati rukopis koji je pred vama, a iza mene”, piše u autorskoj bilješci na početku Avdić, a zašto je odlučio objaviti ovu knjigu baš danas je pitanje na koje bih iscrpniji odgovor voljela dobiti nekada jer nimalo ne sumnjam da bi on bio duhovit, promišljen i efektan. Uostalom, kao i “Gole godine”.