ČITANJE (U)SEBI: Mašne od riječi se teško prave

”Do pupka u predgrađu”, Mirko Kekić, Enklava, 2024.

Pjesnička knjiga “Do pupka u predgrađu” Mirka Kekića svojevrsni je poetski tobogan sa obiljem stihova koji čitaoca spuštaju u pijesak i bazene odrastanja, kroz ljubav i urbane kolorite mladosti duž cijelog tog putovanja sudaraju se i supostoje dvojaki vjetrovi izraza. Sa jedne strane Kekić na tragu nadrealističke jezičke igre infantilizira ono što njegov lirski subjekt sažima kao doživljaj vlastite stvarnosti, postižući time zauman ritmički efekat brzalica i bajalica, koje u svojim kaskadama padaju, propaduju, zakrivljuju se i nude nam maštovitu razglednicu sa britkim i zavodljivim konturama. Iz toga, sa druge strane, dolaze oni stihovi kojima se pjesnik “uozbiljuje” vodeći nas u prostore gdje stanjuju i neke rane i bolovi, sjećanja na propušteno, izgubljeno, ali i traumatični zasjeci djetinjstva koji straše.

Dvostrukost izražajnog

Međutim, to ni u kom smislu ne predstavlja neku sentimentalnu bolećivost, naprotiv, pjesnik ni u jednom trenutku ne odustaje od svog nauma da nas iznenađuje iz stiha u stih. Otuda je svaki horizont očekivanja ovdje već od početne pjesme iznevjeren, jer je posrijedi poezija koja iznenađuje, koja na trenutak uznemirava, a već u drugom trenutku nasmijava. Taj srast čistog pjesničkog jezika, sa žargonskim odjekom ulice i nesputane igre ostarajenja izraza, stvara efekat cijelog jednog vatrometa želje da se progovori unutrašnjim glasom, kako bi se pokazale sve njegove antinomije i neuhvatljivosti.

Taman kad pomislite da ste dokučili neku nit i pravac u kojem se kreće njegova poezija, Mirko Kekić će vas iznova demantovati, te pokazati da zapravo nema unaprijed prohodnih puteva, već da se svaki put iznova morate suočavati sa skliskom i neuhvatljivom ribom njegovih pjesničkih zarona i izranjanja. Već u početnoj pjesmi “žmurke” autor nas odmah uvodi u svoj svijet i pokazuje onu dvostrukost izražajnog, koje u početnim svojim koordinatama vodi ka zaključku da nas očekuje poezija poznatih horizonata, da bi nas do svog kraja odvela u nešto što neodoljivo bježi od svake vrste ukalupljivanja: tamo je grad/sa svim svojim rečima/trgovinama i šaržerima/ovamo horizont/šaka neimenovanog drveća/nekrštenih staza/; najlonski džak je odleteo na banderu/neka to bude anđeo/; nekom oči vire iz krošnje/nekom iza auta/; dokle ide ova igra/može li iko da istrči/i vikne/; pu spas za sve nas. Ili, slično tome u pjesmi: “31. 12. 2019.”: sve što smo voleli da kažemo/pucalo je poput petardi/ne stižući zvukom dalje od naših ušiju/noći su šuštale kao kese pune slatkiša/; dok nove senke padaju po starim/gomilaju se kao korišćeni peškiri/klikeri meseca novih noći/odgurnu stare da čuče u ostavi/subotnje avanture se tope/u nama kao šećer u čaju/i nedeljno sunce ih poruča/pre nego što prođe, preletevši koš.

Čestim promjenama registara, svaka pjesma unutar ove knjige zasebna je krhotina razbijenog ogledala, ali vještim korištenjem pjesničkog ljepila autor nam nudi kvalitetom cjelovitu i ujednačenu strukturu koja ima i svoj šarm, i svoju osobenost i prepoznatljiv ton. Sva tri ciklusa knjige osobena su u svom nemiru i zapravo ne postoje u njima dvije pjesme koje su izašle iz istog kalupa, koje sliče jedna drugoj. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da je ovdje posrijedi odsustvo koncepcijske vizije, naprotiv Kekićev koncept upravo jeste u toj raznorodnosti ponovnog traženja novih oblika za svaku od pjesama unutar knjige “Do pupka u predgrađu” ponaosob. Iako, uslovno rečeno, potpuno različite njegove pjesme sadrže u svojoj konstrukciji one niti poveznica koje to višeglasje, tu buku u glavi, to prštanje i odjeke, to obilje slika koje se potapaju u čajnike alegorija, jasno dovode u vezu, čime se postiže prepoznatljiva vrteška poezije sa pečatom remboovskog dječaštva zagrljenog sa brutalnošću svijeta koji poznajemo.

Otuda, moglo bi se reći da naziv edicije izdavačke kuće Enklava, u kojoj je objavljena ova knjiga, a koja glasi “Bandit ili pesnik”, u najboljem smislu odražava ono što jesu poetičke oznake poezije ovog autora. Evo kako je to u stihovima pjesme “da, pošao sam”: stiže leto/kazaljke, između naših reči, trome su taman dovoljno/sve plavo što sam i imao reći čula je poneka bivša/i samo su zore bolne i rumene/to tek devojčice, od lipa snene/ne znaju zašto ih mami/kiša./; (...)da, pošao sam – duše sažete/a gle: jedan predak, od nomadskih proleća drukčije rumen/i rutav, u mojoj krvi zaigrao je resko!/jedan predak, koji je još Nemanjiće psovao zbog nameta/paganski dirljiv, prepun klisura i sela/baš ništa, malograđanska sreća – ni žarka ni bela/al’ mi se uglovi usana odavno nisu tako željni neba/za pticama otimali (...) noć/je pala. zvezde se pale/po barama od katrana. jata. krovovi/kroz krošnje pokisle mesec se valja, plovi/vidiš, možda je i to nekakva renesansa/to što sam došao da/demontiram srednji vek u nama/aranžiram Sumrak idola/Hrist gine među zagušljivim voštanicama/nema tu: ili ili lama savahtani!/rumen i rutav, onaj predak uspinje se da ga rani/olistalom granum/gluposti!/kakva predstava za neke naivne nas/zvonim/otvaraš/al’ suviše je, suviše kasno/makovi kraj pruge u tvojim očima tako topli/tako slični…/nikako neću moći lako iskočiti iz voza/da, suviše lepo… suviše plavo/i sve ide niz tu reku. Kao i u pjesmi “proleće mesečara 3/3”: gledam da ne kažem ništa/što bi razbudilo sve te vrapce u stomaku/dok te gledam kako mirišeš na krevetu/iznad i oko njega/i razvlačiš se poput mekog kučeta/; klavir stoji nemo u uglu, navikao/direk dotičemo isključivo jedno po drugom/menjaš vremensku prognozu uglovima usana/trenutno svi imaju proleće u našoj ulici, pa i mi/napolju je tako zeleno da mi se jede spanać/zelenije od žmurki kraj silosa/i plivanje po zimzelenim rekama/pre nego misli skliznu/na američki zeleniš i smrače se (…).

Preoblikovanje i razgradnja jezika

Postoji u knjizi “Do pupka u predgrađu” i niz stihova koji su na tragu klasičnijeg poetskog izraza, ali oni ni u jednom trenutku nisu amnestirani od potrebe da se razbiju nekim neočekivanim obratom, koji će unijeti rasap, razigrati jezik, zamagliti i razmagliti svaki vid ukalupljenosti. Navešću još, kao ilustraciju, pjesmu “serenada”: ne znam/ako mi se pri noćnim šetnjama/nešto još lepo plaza iz grmlja/to je tvoje sećanje na mene/koje su svakako nagrizla nova sunca/sećanje taksista na naš smeh/- koje ne postoji/dok ti se kao i pre prakiraju/; pod tupim čelom terase/koja ne zna da želeo i želeo/ponovo stati pod nju/kukurikati zaspalim suncima/; i nikad nije.

Knjiga Mirka Kekića po svom je obliku jedinstvena u recentnoj pjesničkoj produkciji postjugoslovenskog prostora, oslobođena od svake vrste plakatnog govora i pretjeranog upliva stvarnosnog hroničarskog pogleda, ona kao takva jeste nesputana želja da se poezija vrati prije svega jeziku, njegovoj razgradnji i preoblikovanju, kako bi se došlo do onog književnog komposta koji nas može odvesti u neku drugačiju viziju egzistencije, a opet ostati duboko ukorijenjena u njoj samoj.