Kad oživi bašča mrtvih

Džemaludin Latić: “Ako ja umrem, draga”, VKB, Sarajevo, 2023.

Poetski svijet Džemaludina Latića mala je historija prepoznatog identiteta, u vremenu koje, brišući ga, zapravo ispostavlja nalog njegovom novom pronalaženju. Posebni mikrosvjetovi, senzibilna unutarnja optika vjernika, nadnošenje subjekta “nad svojim bunarom”, bez obzira na jezike i granice koje ga privremeno na geopolitičkim kartama definiraju, ali i pripadnost svom jeziku, koliko i jeziku univerzalnog nasljeđa kulture, i posebno, poezije – čine da poetska riječ Džemaludina Latića nosi snažan naboj prihvaćanja iskustva, onoga što je u važnim djelima poetskog nasljeđa ili suvremenika već napisano, ali što se istovremeno iskazuje i kao neposredni ispis vlastitog trenutka u vremenu, a, između ostalog, i kao čvrsta nit vlastitog kontinuiteta pisanja.

Drevni san o lirskom biću

U isto vrijeme, njegov poetski glas nosi u sebi drevni san o lirskom biću, višestrukih i nesputanih mogućnosti, nepresušne energije arhetipa stvaranja, koji, usprkos svim frustracijama, putuje kroz vrijeme i prostor, podjednako drevan i nov, i koji uspijeva da se obnavlja, i da u različitim dimenzijama svoje naporedne jednostavne modernosti daje svoje odgovore trenutku zbilje, ali i vječnim pitanjima poezije. Ova crta stvaranja Džemaludina Latića čini da poređenja sa drugim pjesnicima, i određivanje njegovog mjesta u kontekstu bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije, shvaćamo u širem kontekstu, uvjetno, dok se u suštini to određenje može tražiti u savremenim poetičkim parametrima, među imenima i poetikama pjesnika koji mu u ovom poimanju i dosezima pjesničke stvarnosti, mogu biti bliski. Taj obuhvat je širok po mjeri njegovog poetičkog razvoja – od očaranosti poetskom pričom, melodijom koja traga za vlastitim muzičkim replikama kojima formulira odazive na bajkovitost tradicije upisane u sam korijen poetskog saopćavanja do složenih delti, koje grade slikovne i smisaone spone sa svijetom koji bilježi sveopće odbjeglosti – opće migracije, putovanja od jednog do drugog prihvatnog punkta, na nova ostrva značenja – kao uporišta egzistencije i stvaranja u knjigama nakon “Mejtaša i vodice”. Poetski govor Džemaludina Latića su, upravo stoga, male ode različitostima, izrečene mogućnostima uvida, nad šarenolikim razglednicama svijeta, mitopoetskim legendama, hićajama ili darovima onih koji joj takve darove pružaju, i čine tako jedan pripremni, bogati plan Latićevog samopokazivanja – koje će, svakom knjigom, ostati posvećeno odbrani doma i identiteta – drevne zemlje Bosne i poezije sazdane na trajnim privrženostima duhu istine, polovima različitosti, Čovjeka, Žene, Knjige i svijeta, danas na brzim tračnicama putovanja u neizvjesno, gdje je upravo Subjekt sâm otkrivalac i čuvar zaboravljenog blaga, ili zaboravljenog putnog prtljaga na nekoj od stanica stoljeća – čiji će kraj postati nova knjiga, novi izvor značenja. Prihvaćanje stvarnosti, života i svijeta kao knjige – nedovršenog i nesavršenog sadržaja – koja se neprekidno dopunjava, i transmituje, kao najličnije iskustvo, i ujedno “univerzalnost lokalnog” koja se, iz poetičke optike i stvaralačkih odlika modernosti poezije druge polovine prošlog vijeka, prenijela u putnu i književnu zbilju pjesnika novog milenija.

Kada se govori o modernoj bošnjačkoj poeziji, mora se naglasiti da joj je Džemaludin Latić – pored svih modernih ambicija dodao još jednu - voluntarističku, koja se ostvaruje senzibilitetom još neodređenog ali pobunjenog, novog čovjeka i koja, čak i kada se služi vitalističkom islamskom i praslovenskom potkom, ne dozvoljava da takav i tako nađeni, hiljadu puta gubljeni pa nađeni čovjek, bude pervertan, zaboravljen, potučen. Međutim, ne tražimo li suviše od pjesnika, ne sprječavamo li njegove verse da budu i nemilosrdne borbe sa samim sobom, da budu pomalo nesretni i neshvaćeni pored maženih pjesnika epohe.

Obimna knjiga izabranih pjesama “Ako ja umrem, draga” Džemaludina Latića (1957) koju je autor izdijelio u sedamnaest ciklusa (sedamnaesti ciklus završava pjesma po kojoj je naslovljen izbor), uglavnom, ukomponiranoj po sadržajnoj pa i vremenskoj bliskosti, mada je istovremeno, očito i izvjesno prelivanje pjesničkog postupka. Naime, pjesnik Džemaludin Latić je, sticajem okolnosti, bio jedan od osnivača i promotera (neo)simbolizma i nove duhovnosti u bošnjačkom pjesništvu i ostao mu dosljedan, naročito u apsolutnom vjerovanju u riječ i jezik. Kako je vrijeme činilo svoje, i Latićev pjesnički sadržaj se kretao od težnje ka nepoznatom do onog što ga okružuje, ka onom što pjesnik prepoznaje kao opasnost i za pojedinca i za kolektiv. I pjesnički postupak se mijenjao, sasvim očekivano i nužno. Spontane i neusiljene promjene od onog jezika uronjenog u metafizički diskurs, koji se odlikovao sugestivnošću, a ne neposrednom razumljivošću, te zvučnošću umjesto direktnog označavanja, kao i simbolikom, a ne ekfrazom, pa do poetike začudne i neusiljene asocijativnosti ispunjene simbolima. Kao motivska uporišta Latićevog pjesništva, očigledno je, izdvajaju se riječ i jezik, vjera i sloboda, Bosna i njezini ljudi, ljubav, porodica, nacionalno-historijsko osjećanje, prolaznost i smrt, pa i umjetnost i politika. U svojoj prvoj knjizi “Mejtaš i vodica” pjesnik Latić je poetsku magiju pronašao u revitaliziranju drevnosti bosanskog šćakavsko-ikavskog govora koji je u dosluhu s narodnim, muslimanskim osjećanjem života i svijeta: “Evo me, ležim ovdi dok sablja čuva kosti koje pišće// I nemoj da te njome opominjem,/veg ovim svetim spletovima:/ Fatihu za dušu išćem!”/(Bašluk: harfovi sablja).

Knjiga Ako ja umrem draga/

U pjesmi “Harf” Latić kazuje: “Pogledaj moje ispleteno tilo:/ nisam beskost guje veg sam tičje krilo!/ Hoće da me takvog na svom srcu sviješ,/ da ti tu ledenicu za ebeda zgrijem,/ da ti je otcipim od žalca Ahrimana/ dok ti se nisam skoturao iznad živih rana!”. Specifikum unutar navedenih stihova je subjektiviziranje identiteta kroz motiv slova (harfa) i davanje mu izuzetnog značenja koje ono ima i za kolektivitet i za pojedinca. Harfovi nalikuju na prirodu, na prekrasno isprepleteno mnoštvo geometrijskih oblika koji nalikuju flori, fauni, vasionskim tijelima i pojavama.

Uvođenje harfa (slova, znaka) kao jednog od središnjih motiva svog odnosa sa svijetom i životom, unosi izvjestan kontrapunkt, odnosno pojačava postojeću opreku u takvom poimanju svijeta. Slikama – “da ti ledenicu za edeba zagrijem” i “da ti je otcipim od žalca Ahrimana” pjesnik Latić uvodi paradoks, kao i inverziju stvarnog u nestvarno, nevidljivog u vidljivo.

Granično polje, koje sadrži svu težinu svijesti o izgubljenom, i nepokolebljivost onog što se čini pouzdanim, u poeziji Džemaludina Latića ispisuje mapu traganja za efektnim ali i otrežnjujućim viđenjem svega što se punim plućima doživljava – posvećenost trenutku saznanja i emocija, koji mora biti toliko opremljen pouzdanošću riječi, detalja, memorije, da može dostojanstveno pjevati o najvećoj nacionalnoj nesreći - genocidu. Efekti tog čudesnog nastojanja prepuni su iskri stvaralačkih i saznajnih poticaja, koji u istu ravan stavljaju važnost artefakta, životnog koliko i historiografski tačnog podatka, čak i ako se samo podrazumijeva, ili apostrofira. Poput Danteovog “Pakla” Latićev “Inferno” takav kakav jeste, ulovljen okom i poimanjem pjesnika, kompleksniji je upravo po uvidima koje pruža historijsko pamćenje i poetsko saznanje, a dalekosežniji i istrajniji po unutarnjoj i gotovo intuitivnoj volji da traje, upravo u takvoj kompleksnosti vizija i pretpostavki, kao i u prostom faktu da i ono što je neizrečeno postoji u realnom životu, ali i u svakom stihu ove potresne poeme. Što je, na kraju krajeva, čini velikim djelom svjetske poetske baštine.

Žudnja za ljubavlju

Život, koji pjesnik Latić, čak i ne izgovarajući ga doslovno, iznosi kao podrazumijevanu težinu i opsežnost nasljeđa stopljenog u zavodljivu suvremenost, u samoj suštini, žudnja je za ljubavlju... ljubljenoj (vjeri, domovini, ženi, poeziji, narodu...). Čini se, nigdje to rječitije nije izraženo nego u knjizi “Kćeri svoga porobljenog naroda”, po raskoši, širini i neobičnosti poetičkih koncepata koji trgaju od zaborava tragove upisane u bosanske gradove i kasabe, koji u ljudima vide ljude i njihove dramatične povijesti, bez obzira na vjerozakon. Stožerna pjesma ove knjige sažima iskustvo obezdomljenosti poezije i sumornost karaktera “porobljenog naroda koji gosti svoje osvajače”.

Impresionira način oživljavanja ovih motiva, kao poetske žudnje za očuvanjem izgubljenog, zaboravljenog, onog što se upisalo u negdašnje živote, onoga što je, zapravo, predstavljalo duh i atmosferu same životne suštine, u mikrookruženjima porodice, ambijentu susjedstva, pejzaža prepoznatljivih po bliskosti ljudi i gradova, istovjetnih, oplemenjenih detalja stvarnosti, čijem daljem opstanku, bar u memoriji, pjesnik ispisuje svoj omaž u ciklusu “Veslo lirsko”. Dirljivo je sa koliko oplemenjene snage i podsjećanja izranjaju iz ovih stranica, ulice, bašluci, porodični albumi i herbariji – u kojima se “banalnost” svakodnevice pretvara u zlatna slova memorije, novonastale spone među ljudima koji će se sa sjetom prisjetiti gotovo istovjetnog detalja – i koji će progovoriti o humaniziranoj i emotivnoj strani tih detalja, i gotovo zanemarenoj suštini življenja, ispunjenoj unutrašnjom stranom priče o vremenu. I kada se u ovim pjesmama prepozna jedan takav mauzolej različitosti svijeta, padaju u vodu sve pežorativne etikete koje su ovom pjesniku pripisivane. Poštovanje drugog i drukčijeg, melanholični žal za tom drukčijom etikom i estetikom iz ovih poetskih zapisa sa kraljevskom ljepotom nadvisuje sve srušeno i svelo, sve zlo aktualnog svakodnevlja bez budućnosti.

Dakle, Latić nas vodi na putovanje kroz vrijeme i prostor, otkrivajući blistavu paletu pjesničkih formi. Od klasičnih do suvremenih, postmodernih. Knjiga “Ako ja umrem, draga” obuhvata širok spektar stilova i tema koje su oblikovale poetiku ovog pjesnika. Ovo nije samo knjiga za ljubitelje poezije već i za sve one koji su zainteresirani za bošnjačku kulturu i njezinu književnu baštinu. Ova zbirka pjesama pruža priliku da uronite u svijet bosanskog duha i da osjetite snagu i ljepotu riječi koje su oblikovale našu duhovnost.