Jezik i naša malograđanska savjest
“Obični jezik: voli ga.”
- Lingua vulgaris, Pier Paolo Pasolini
Kratka knjižica, transkript konferencije održane u Lecceu, a u kojoj je učestvovao italijanski književnik i filmski reditelj Pier Paolo Pasolini, naslovljena sa “Lingua vulgaris” (Sandorf, Zagreb; 2022), predstavlja svojevrsni pamflet u kojem su vidljive njegove preokupacije i opsesije tokom životnog i radnog vijeka. “Lingua vulgaris” je rasprava o jeziku, njegovoj sudbini i konfliktnoj vezi sa tadašnjim društvenim ustrojem, prije svega knjiga o važnosti dijalekta, u kojoj Pasolini izaziva slušatelje na raspravu i dijalog, a nas koji ćemo je čitati ova knjižica može podsjetiti kako su neke od spomenutih teza i ideja relevantne i danas.
Dijalekt i škola
U Lecceu, 21. 10. 1975, a nekoliko dana prije smrti, Pasolini je pozvan da održi predavanje o temi “Dijalekt i škola”, u okviru tečaja za nastavnike i u organizaciji ministarstva obrazovanja. Predavanje započinje čitanjem posljednje strofe svoje dramske pjesme Zvijer stila, koja je u jednom svom obliku imitat velike poeme Cantos Ezre Pounda, a u kojoj se glavni lirski junak obraća mladom fašisti i objašnjava mu da bi prava desnica (koju naziva sublimnom) bila ona koja obuhvata najširi raspon tema i interesa koji su nam svima zajednički. Pasolini sebe određuje kao progresivca, demokratu i marksistu koji želi da se kao društvo pozabavimo teretima koji su nam svima breme - ne samo desničarima ili isključvo ljevičarima. A način na koji će se to postići je osluškujući glasove sa margine i “pažljivo, čak i fonološkim uhom”, slušati svakodnevni, običan govor.
U tom trenutku Pasolini otvara prostor za raspravu i prvi mu se javlja profesor Gustavo Burrati, koji zaključuje da je školski sistem uvijek na određene načine pokušavao diskreditirati narodski, pučki govor jer je škola po njegovom sudu bila oruđem u rukama dijela društva kojem je u interesu promicati određene modele ponašanja i bivanja. Poznato nam je to i danas i ovdje kada svjedočimo strahovitom krahu obrazovnog sistema koji iznutra oblikuju pripadnici vladajućih nacionalnih partija i prodaju nam to pod lažno blagostanje i progres. O bijedi lažnog blagostanja govori i Pasolini kada se osvrće na društvene prilike u Italiji deset godina prije njegovog nastupa, dakle šezdesetih godina prošlog vijeka, i sadašnjeg njegovog vremena. Pasolini još tvrdi da su rasprave o nedostatku ili diskriminaciji dijalektalne kulture u školama zastarjele kao i mnoga druga društvena pitanja jer “pravi problem danas nije toliko činjenica postojanja jezičnog i kulturnog pluralizma; pravi problem danas jest to što je taj jezični i kulturni pluralizam u opasnosti da bude razoren i niveliran genocidom koji vrši konzumerističko društvo sa svojim velikim sredstvom difuzije koji je televizija, a u zadnje vrijeme i škola”. Tome u prilog, Pasolini predlaže da se za svaki problem pronađe konotacija koja mu u aktuelnom trenutku odgovara jer je središnji problem našeg života kontinuirano iznalaženje novih načina da budemo tolerantni i slobodni. I rekla bih da je ovo možda i najvažnija implikacija ove dragocjene knjižice jer uspijeva uhvatiti Pasolinijev genij, ostavljajući nam ga kao predavača i polemičara koji kad-kad zazvuči kao pesimist, ali srećom najčešće kao vrlo suvisao progresivac svjestan da se jedino može djelovati u sadašnjem trenutku i da se neke stvari moraju ostaviti u ozračjima kulture i prošlosti u kojima su postojali.
“Lingua vulgaris” prokazuje ili pak potvrđuje Pasolinija kao strastvenog posvećenika jeziku i odnosu koji jezik ima sa pripadajućom mu društvenom stvarnosti. “Govornici”, mladići iz rimskih predgrađa, za njega predstavljaju antitezu buržoaziji - nastaloj kao proizvodu fašizma i koju on vidi kao društvenu bolest - zato što njeguju narodni govor i dijalekt, ali nekoliko puta podvlači da to nije dovoljno jer su proizvodnja i potrošnja nametnute kao jedine vrijednosti, a u takvom ozračju se i jezik osiromašuje i centralizuje. Nimalo slučajno da vrijeme o/u kojem govori Pasolini karakteriše postepeni otklon od poezije i sklonost ka drugim oblicima izražavanja - kino i televizija - a za njega jedna od važnijih posljedica toga jeste upravo izumiranje dijalekata.
Za Pasolinija pitanje odnosa prema italijanskim dijalektima - firentinskom, sicilijanskom, rimskom - jeste pitanje centralističkog razaranja pojedinačnih kultura, a koje sprovode masovni mediji. “Pojava masovne kulture, mass media, televizije, novog tipa škole, novog tipa informacije i prije svega novih infrastruktura, to jest konzumerizam, ostvarila je akulturaciju, centralizaciju kakvu nijedna vlast koja se proglašavala centralističkom nikad nije uspjela stvoriti. Konzumerizam, koji proglašava sebe tolerantnim, otvorenim prema mogućnostima decentralizacije, naprotiv je zastrašujuće centralistički.” Svjestan ogromnih mogućnosti televizije i govoreći o njoj s poštovanjem, Pasolini ipak upozorava da se problemu njenog uticaja mora pristupiti na novi način. Od njegovog predavanja do danas je prošlo gotovo pedeset godina i dramatični poziv na ažuriranje alata borbe protiv centralizacije je, čini mi se, i danas neophodan, upućen masi gotovo na isti način kao što je to 1975. učinio Pasolini, svjestan razarajuće snage konzumerizma i krivo usmjerenog uticaja masovne kulture. Zanimljivim mi se čini spomenuti i sljedeće zapažanje, a koje se tiče njegovog doživljaja samog čovjeka kojeg vidi kao “nesretnog neurotika”.
„U rimskim borgatama, koje su svijet koji poznajem i koji sam prikazao u svojim romanima otprije deset godina, mladi i obični ljudi općenito su bili kudikamo sretniji nego danas. Ne znam što je sreća; ali ako sreća znači smijati se i pjevati i svakog dana i riječima proizvesti kakvu dosjetku, onda su oni bili kudikamo sretniji nego danas. Danas, naprotiv, oni su blijedi, neurotični, ozbiljni, introvertirani. Ozbiljniji su, možda zato što imaju problema; ali ne vjerujem u to jer, odlazeći malo u dubinu, razgovarajući s njima, vidim da nisu zaokupljeni problemima; žive neku vrstu nesreće, neku vrstu nemoći...“
Neizvjesna budućnost
A što i danas nerijetko čitamo i čujemo o savremenom čovjeku, zagledanom u neizvjesnu budućnost i sa vrlo izraženim anksioznim simptomima. Nemoguće je ne uočiti vezu između napredne, hibridne konzumerističke kulture u kojoj svi bez izuzetka živimo i one od koje je tada strahovao Pasolini. Jedino su se razlozi za nezadovoljstvo udvostručili i postali nepodnošljiviji.
Iako u ovoj knjižici nema mnogo odgovora i svakako ima više pitanja, Pasolini nam ostavlja savjet i ideju kako se boriti sa posljedicama razarajućeg novog oblika potrošnje i moramo započeti reformu školstva koja neće biti čisto retorička. „Svjedočimo potpuno novom kapitalizmu, zato se treba boriti na nov način, biti progresivac na drukčiji način. (...) Riječ „emancipacija“ više se nikad neće moći upotrijebiti, jer je to požutjela, stara, iznemogla riječ. Mentalitet je ono što pretpostavlja upotrebu te riječi, očito zato što je jezik znak duha. (...) Razvijamo pravu obaveznu školu, koja je takva kakva jest, mučna, apsurdna, apsurdni reziduum humanizma. Ja bih reformirao srednju školu u duboko pragmatičnom smislu: to jest, uklopio bih autoškole u srednju školu. Ili bih podučavao kako plaćati porez, ili prehranu koja je loša za zdravlje, itd...“
Utopist, pesimist, optimist, marksist ili kako god opisali Pasolinija koji je u ovom transkriptu možda ponajviše paradoksalan i od toga ne bježi, velika vrijednost ove rasprave je upravo u pozivu na promjenu koja bi pomirila prošlost (nostalgiju?) i sadašnjost, i sa kojom bismo iznašli načine da podnesemo sveobuhvatni, prožimajući konzumerizam. Autoricu ovog teksta je “Lingua vulgaris” potaknula na povratak Pasolinijevim filmovima, ali i njegovim knjigama u kojima je njegovao gestualnost, žargon i dijalekt - povratak prvenstveno poeziji - jer je doprinos ovog autora zaista veliki, dalekosežan, ali nekada i zabrinjavajuće aktuelan. A na nama je da iznađemo način(e) na koje ćemo se baviti svojim sadašnjim trenutkom. Poslušati Pasolinija i dijeliti ovu knjižicu kao pamflet za nadolazeću revoluciju?
