Drugo lice bola

Slavenka Drakulić jeste snažan glas na čijim knjigama su odrastale, obrazovale se i osnaživale generacije žene. Ona u svojim romanima i kratkim pričama istražuje ženu i njen život, piše o marginalizaciji, o nedovoljnom vrednovanju njihovog posla, piše o ženi i bolu (i fizičkom i psihičkom), o promjenama na tijelu, o nasilju prema ženama, o silovanju, o ratu, istražuje sva ljudska stanja koja čine, odnosno koja ne mogu da čine život, istražuje identitete, sjećanje, svijest i podsvijest – sve to jeste prisutno u njenoj književnosti i sve to duboko odjekuje i utiče na čitatelja/icu da propita svoju ulogu u društvu.

Bez dubljih promišljanja

Otuda su radovi ove autorice osnažili žene (ne samo druge književnice) i pomogli im da javno progovore o svim tabu-temama današnjice. I taman kad pomislimo da takvih tema više nemamo, objavljena je knjiga kratkih priča Slavenke Drakulić “O čemu ne govorimo” (Fraktura, 2024). Odmah se nameće niz pitanja: šta je to o čemu ne govorimo? Koje su to teme pred kojim uzmičemo? I kako promijeniti pristup temama poput boli, bolesti, smrti, gubitka, starosti, kajanja, griže savjesti i komplikovanih (ljubavnih, porodičnih, prijateljskih) odnosa? Upravo se o tome govori u 16 priča iz ove knjige, teme o kojima ne govorimo “čak ni s prijateljima. Smrt, bolest, nesreća, bol, gubitak, prevara, izdaja, poniženje, promašaj, sramota, neuspjeh...” (Drakulić 2024: 145) Ono što povezuje priče jesu navedene teme, percepcija vremena i naglasak na osobama i dešavanjima u njihovoj kasnijoj životnoj dobi.

S jedne strane, knjigom se izdvajaju teme koje u savremenom svijetu ne dobijaju pažnju, posebno jer je riječ o problemima s kojima se susreću osobe u trećoj životnoj dobi, u ovom slučaju najčešće je riječ o ženama, dok je, s druge strane, riječ o kritici društva koje zatvara oči pred čovjekovim potrebama i problemima, o lošem institucionalnom upravljanju, lošem zdravstvenom sistemu i načinu na koji moć, moćnici, pojedinci upravljaju nama. Priče su, između ostalog, kritika sistemu oblikovanom tako da ne štiti prava bolesnog i nemoćnog, marginaliziranog čovjeka. I tu se možemo zadržati, na tom sloju, temama koje su sasvim sigurno novina na našoj književnoj sceni, jer nedostaje djela koja tematiziraju starost, bolest i bol, ali i knjiga u kojima se otvoreno kritikuje savremeno društvo. Međutim, uprkos dobrim idejama i postavkama takoreći sižeja za priče, ova knjiga nije do kraja uspjela u namjeri i nije ostvarila cilj. Kritiku društva i neke od najznačajnijih tema današnjice najednom, tokom priča, zamijenili su neriješeni (najčešće ljubavni) odnosi, koji su dati u naznakama i, također, do kraja nisu realizirani. Takoreći, knjiga je rasprsnuta na dvije strane, otvorene su mnoge teme, ali nijedna nije dovedena ni ispričana do kraja niti je umnogome uspješno transformirala u književni diskurs. Napisana površno, bez dubljih analiza odnosa, razvoja i karakterizacije protagonista/ica gdje je od “susretanja sa sobom” važnije prikazati ljubavne odnose iz prošlosti, sjećanja koja ništa ne pokreće, nego samo bljesnu pred očima, a protagonistice su nemoćne nešto promijeniti u svom životu, čak su nemoćne do kraja govoriti o svojim željama, tjeskobama, strastima. Ne bi ni to bio problem, ali i on ostaje na površini, jer nema nikakvog prelaza između situacija, protagonista/ica, pa ponekad ostajemo tako zbunjeni da ne znamo šta se događa. Radnja se završava naglo i čitatelj/ica ostaje na prvoj razini teksta, pitajući se šta su to protagonisti/ice propustili uraditi i sebi i bliskim ljudima. Riječ je o pričama koje nastoje tematizirati psihološko-emocionalni prostor privlačnosti, odbojnosti, želje, čežnje, čekanja, straha i bola kao dominantnog motiva koji se provlači nekada direktno, nekada indirektno, ali iscrpljuje tijelo protagonista/ica, ali i psihu čitatelja/ica. Nažalost, odlična ideja da se književno tematizira strah, odnosno nekoliko vrsta straha, strah od bola, strah da se on ne ponovi kada jednom prođe, strah od sebe u bolu i drugog koji ne prihvata naš bol, strah od smrti, umiranja, strah od ljubavi, posvećenosti... nije urodila plodom. Sve je ostalo na prvoj razini bez dubljih promišljanja i ulaska u psihologizaciju protagonista/ica i teksta koji bi nas naveo da promišljamo, da mijenjamo svijet i u sebi i oko sebe, kako smo navikli od ove autorice. U pojedinim pričama nije jasno šta se nastojalo prikazati, da li je to sada riješen neriješeni ljubavni odnos iz prošlosti, prihvatanje grešaka, suočavanje sa propuštenim iz mladosti ili je to monolog u kojem učestvuje samo autorica, pa je njoj samoj i poznato šta je (sebi) nastojala kazati.

Knjiga "O čemu ne govorimo" u izdanju Frakture/

Svakako da se knjigom otvaraju mnoge teme, ali pitanje koliko uspješno. Tako autorica govori i o partnerskim odnosima, sve su protagonistice ovog romana u jednoj vrsti problema, u nemogućnosti komunikacije sa najbližim članovima porodice ili partnerom, prikazani su odnosni koji se gase, u kojima jedno drugom nemaju više šta kazati, prikazane su emocionalne prevare (priča “Snijeg, tako divno mekan”), riječ je o emocijama koje su izvan svake kontrole, naglašavajući da život jednako traje, da jednako volimo, da brinemo za izgled, pazimo šta jedemo i kad dođemo u treću životnu dob, i da te teme opterećuju nas sve, i muškarce i žene, s fokusom na strahu od smrti i nošenjem sa fizičkim znacima starosti, slabljenju tijela koga još samo koža drži na okupu.

“Prelazim prstom po zglobu, gdje je najtanja. Pipam izbočene plavičaste žile, kao da se želim uvjeriti da u meni još uvijek teče krv. Kako je moguće da me drži na okupu samo jedna, suha, naborana, gotovo prozirna opna – sve kosti i meso i živce i ono unutra, srce koje kuca, želudac, crijeva i lubanju s mozgom, i mislima u njemu... Samo ta opna sprečava da se skup tkiva zvanog tijelo raspadne, da se ne prospe po podu, ne razlije poput vlažne mrlje, da ga više ne bude... Bez kože ne bi bilo ni tijela ni mene.” (Drakulić 2024: 72)

S izuzetkom nekoliko priča u kojima je riječ o djevojčici koja je kratkovidna i koja se plaši ulaska u more (“Strah djeteta od ulaska u more” i “Djevojčica s naočalama” u kojoj je riječ o knjigama), priče u fokus postavljaju žene od njene najranije dobi do starosti u kojoj ona više ne može da se brine sama za sebe, a najčešće uzrok za to jeste bolest. Prikazane su žene svjesne starosti i prolaznosti, ali i iscrpljene nezdravim odnosima, svjesne blizine smrti i stvarnosti koja “oko mene se sužava, otpada i gubi se sloj po sloj, kao da je moj život glavica luka, govorila je. Pa i ja sam sve manja i izgužvanija”. (Drakulić 2024: 35)

Knjiga podsjeća da smo smrtni, govori o prolaznosti, odsustvu empatije prema starijim osobama i svojevrsni bijeg od njih, kao da su bolest i smrt prelazni, ljudi u trećoj životnoj dobi ne zauzimaju veću pažnju društva i o njima društvo prestaje brinuti – mogla bi biti uspjela poruka knjige. Niko ne voli ni govoriti, razmišljati o bolest i bolu koji je predstavljen kao onaj koji polako uzima život, bol se svodi na “nemušte krikove, na jezik zvukova prije jezika, kao kod tek rođenog djeteta”. (Drakulić 2024: 53) Također, u društvu se ne govori o napuštanju, izdaji, sramoti, životnim promašajima, depresiji, usamljenosti, tuzi, žalosti, jer društvo u kojem živimo preferira mladost, radost, uspjeh i nasmijana lica koja nas gledaju iz svih medija i sa svih društvenih mreža. Bez obzira što to nasmijano lice nije istinski pokazatelj sreće.

Lična drama

Slavenka Drakulić kroz nekoliko priča govori i o braku i bračnim odnosima, odnosno o tome koliko smo spremni da učinimo za sebe i za drugog. Jasno se pokazuju potrošeni odnosi, oni koji su se vremenom promijenili, u kojima više niko ne spominje ljubav, poštovanje i razumijevanje, od svega je ostao prostor u kojem su bivši partneri primorani zajedno živjeti u stalnom peckanju, predbacivanju i sitnim pakostima koje jedno drugom čine ljudi koji su vjerovali da će se do smrti voljeti. Ovdje je riječ o emocionalnom bolu, gdje su supružnici svjesni da ništa više ne mogu uraditi da sačuvaju sebe, ali i jedno drugo, odnos kao i život počinje da se urušava. Prikazan je jedan svijet koji možda malo manje poznajemo, prikazani su intimni svjetovi protagonistica u nekim od prijelomnih trenutaka njihovog života. U pričama ove teme sadržana je lična drama u kojoj autorica iznijansirano piše o ljudima, njihovim odnosima, (ne)razumijevanju i njihovim strahovima.

Svakako da treba napomenuti da ovo nije najbolja knjiga Slavenke Drakulić, iako sve vrijeme imamo osjećaj da pričama nešto nedostaje, da neki likovi nisu dovoljno razvijeni i da je često problem otvaranja dijaloga teksta i čitatelja, ali knjiga je interesantna barem zbog tema o kojima govori, dok ćemo Slavenu Drakulić pamtiti po drugim, ranije objavljenim romanima i knjigama kratkih priča.