ČITANJE (U)SEBI: Šaka zemlje za šaku tišine

”Čovjek vuk”, Mihaela Šumić, Imprimatur, 2024.

U recentnoj domaćoj romanesknoj produkciji često nedostaje suštinski maštovitih narativa, onih kojima se ipak nastoji prevazići puka pojavnost društvene zbilje i anegdotalne refleksivnosti pod krinkom autobiografske fikcije. Odnosno, jako je malo autora danas spremno stvoriti autonomni fikcijski prostor, a da se neće doslovično referisati na svakodnevicu, već pokušati stvoriti kompozicioni okvir, pri čemu se nazire jedan izdvojen svijet, čime se na nivou same priče odražava ono što jesu značajke vremena i prostora naše egzistencije ovdje.

Gorak ukus

To dakako nije problem samo naše literarne stvarnosti, budući da živimo u razdoblju kada jedino ono što ima direktne natruhe zbiljskog biva smatrano relevantnim kao umjetnički iskaz. Sve danas jeste rijaliti, pa otuda i književnost nastoji da se približi savremenom čitaocu pozivajući ga da gotovo voajerski zaviri u intimu onoga “kako je stvarno bilo i kako se zaista desilo”. Jer se time, smatra se, postiže veći stepen uvjerljivosti i mogućnosti povezivanja sa onim što u romanu traži potvrdu vlastitog bivanja. Ne sporim time mogućnost postizanja iznimnih kvaliteta i na tom polju, napisani su briljantni romani bazirani na tim osnovama, ali suštinski, bar u našim okvirima, to se veoma često svodi na odsustvo svake vrste inovativnosti, na puko memoarsko prepričavanje doživljenog, bez onih suštinskih odlika kakve bi trebao imati jedan prosede što pretenduje da bude shvaćen kao književno-umjetnički tekst.

Ipak, književnost kojoj se otme ta mogućnost da stvara alternativne univerzume - čime će na jednom slojevitijem nivou, kroz alegorijska propitivanja i zakrivljenja, govoriti mnogo glasnije od svakog uopštavanja iz perspektive pukog ja – veoma često ostavlja gorak ukus, odnosno producira dosadu kao jedinu svoju kvalitetu, prije svega u onom utisku što nameće pitanje: zašto čitati ono što i sam u nepatvorenoj stvarnosti doživljavam. Govoreći krajnje subjektivno, od književnosti tražim da u meni producira određeno uzbuđenje što prevazilazi prostu detekciju sumornog stanja zbiljskog, da me izmjesti i izglobi iz njega, da pomjeri ono što i sam vidim, kako bih to što vidim doživio dublje, kako bi se ono u meni oživotvorilo snažnije i djelotvornije, rastačući svaku iluziju i svako unaprijed zadato očekivanje.

Roman “Čovjek vuk” književnice Mihaele Šumić jedan je od rijetkih romana autora rođenih devedesetih godina dvadesetog vijeka na prostoru postjugoslavije a da prenebjegava ono ispovjedno prvo lice pripovijedanja, tražeći u njemu potvrdu da se samo iz osobno doživljenog može napisati relevantan tekst o vlastitom poimanju stvarnosti i života, ali i o društvenoj neurasteniji. Drugim riječima, Šumić u svom romanu pokazuje iznimno znalački pristup oblikovanju književnog iskaza i stvaranju pripovijesti koja u svom zahvatu traga za drugačijim odgovorima i mogućnostima izraza onoga što jeste odlika vremena danas i ovdje. Kada to kažem, mislim prije svega na to da pripovijedanje ni u kom smislu ne slijedi uzuse vremena, već u suštinskom zamahu nastoji doseći puninu i složenost romanesknog pisma, zavesti, dotaći u onim zaumnijim predjelima, pozivajući čitaoca da iskorači iz zone komfornosti i suoči se sa pričom gdje sve djeluje naizgled poznato, a sa druge strane nas uznemirava i stvara neprestanu nelagodu iščekivanja nečega zlokobnog.

Roman "Čovjek vuk"/

“Čovjek vuk” je u pogledu hronotopa izmješten u imaginarni, fantazmogorični prostor sela Selvanto, ono na određen način podsjeća na jedan markezovski latinoamerički okvir, usljed turbulentnih povijesnih realija izbrazdan ratovima i nesrećama. Dajući u prvim poglavljima romana konture svijeta gdje pozicionira svoje junake, Mihaela Šumić razvija roman zahvatajući temeljno u pitanje zla u čovjeku, onog potisnutog i pritajenog demonskog, kao sveprisutnog označitelja svih događanja i graničnika prema čemu se sve ravna. U središtu ovog romana je priča o jednom ubistvu, zapravo nestanku djevojčice Sabine Ordonez, za čiju se sudbinu krivi demonoliko biće Čovjek vuk - prema predanjuto biće već generacijama opsjeda šume oko Selvanta. Sve što nakon toga slijedi, iznimno je slojevita priča, napisana bez i jedne riječi viška, čime se zadire u psihopatologiju jednog društva usmjerenog na prešućivanje i mistifikaciju onoga što jeste zlo u nama.

I tu dolazimo do onih ključnih elemenata ovog romana, ma koliko se činilo da priča zaobilazi ovdašnju stvarnost, Mihaela Šumić nas u ovoj alegoriji u svakom smislu usmjerava na nas same. Na ono što mi sada i ovdje živimo, na zajednicu gdje se bez ikakvog obzira usvaja šutnju i prešućivanje kao temeljne svoje odrednice. Bilo da se radi o zločinima iz prošlosti ili o aktuelnom nasilju, ono što se neprestano očituje kao fakat jeste nemogućnost našeg suočenja sa počinjenim zlodjelima. Odbijanje da se prihvate datosti zla u nama, traženje transcendentiranog objašnjenja van one stvarne potrebe za prihvatanjem odgovornosti. Prema svom unutrašnjem nemiru i odzvanjajućoj tišini, ova me priča neodoljivo podsjeća na roman “Brodekov izvještaj” Philippea Claudela, posebno na njegovu izvedbu u grafičkom romanu strip-autora Manua Lerceneta.

Glavni protagonist romana “Čovjek vuk” Alirio Ibarra, učitelj u penziji, krije mračnu tajnu vlastitog grijeha. Šumić pripovijedajući ovu priču pogađa u srž onoga što jeste suština našeg zanemarivanja zločina, bilo da se oni odnose na ratove ili na razdoblja mira. Iz svih slojeva ovog romana progovara nešto krajnje pomjereno i onespokojavajuće, u sumornim vizijama Alirija Ibarre ogleda se ljudska krhkost i nemoć, zastranjenje na tamne staze zlosutnosti. Autorica nas u refreničnim vraćanjima na njegove košmarne vizije opetovano podsjeća na nemogućnost da se pobjegne od sebe, Ibarra tako postaje junak razornih unutrašnjih konvulzija, zastrašujuće sudarajući cijelo naše biće sa naslagama onoga o čemu odbijamo jasno i iskreno govoriti.

Demonologija bivanja čovjekom

Roman “Čovjek vuk” od početka do kraja ispisan je bez i jednog pada, bez greške, te kao takav predstavlja rijedak primjer aktuelne književne produkcije. U njemu se narativne linije jasno razlikuju, a priča furiozno predočava, i ma koliko se činila udaljenom od sada i ovdje, onog što jesmo i onog na čemu počiva naša svakodnevica, ona u cjelini predstavlja naša ključna zastranjenja. Mihaela Šumić besprijekornim stilskim vođenjem kroz ovaj roman pokazuje sve ono što jesu najvažnije odlike uspješne romaneskne književnosti, njena mogućnost da nas i van svake doslovičnosti suoči sa najstrašnijim porivima u nama. Pored toga, posrijedi je knjiga pred čijim sadržajem ne možemo ostati ravnodušni, ona poziva da se u svakom smislu zamislimo nad sobom i vlastitim činjenjima, ona ne osuđuje, već iznimno vješto predočava sve ono u šta se čovjek može pretvoriti. Sva putovanja duše, sve ponore i sve uzlete do kojih se može doći u demonologiji bivanja čovjekom.

Moguće je da u obzorima književne produkcije uvriježene u našim okolnostima ovaj roman neće imati svoju suštinsku revalorizaciju, jer ne ide za trendovskim oblicima, ali bez obzira na to, dojma sam da je ova autorica u mnogome pomjerila granice pripovijedanja i ponudila nam svoj talenat kao nesputani prostor imaginacije. Ponoviću još jednom na kraju, koliko god se “Čovjek vuk” na prvu doimao kao nešto što je neutemeljeno u svakidašnjem, od njega dislocirano, radi se o ostvarenju sa dubinskim zahvatima u probleme straha, zla, sveopšteg nasilja i predrasuda svuda oko nas. Mihaela Šumić ih razobličava dosljedno, do krajnjih granica, anatomski precizno pokazujući sve licemjerje kojem jesmo skloni.