ČITANJE (U)SEBI: Periferijske kamikaze
Pjesnik Nikola Đurica/
”Klub slepih putnika”, Nikola Đurica, Enklava, 2024.
Knjiga “Klub slepih putnika” autora Nikole Đurice zanimljivo je koncipirano pjesničko ostvarenje koje u jednoj vrsti hibridnog teksta, na granici poetskog i proznog, istražuje mogućnosti fragmentiranog izraza, te u četiri različita glasa čitaoca provodi kroz niz tematskih okvira koji oslikavaju stanja melanholije, straha, nelagode i egzistencijalnih pitanja našeg vremena. Moglo bi se reći da je posrijedi knjiga koja uklapa četiri toka putem kojih se zrcali sva težina onog zbiljskog, sa često kafkijanskim dojmom izglobljenosti i nemogućnosti da se dođe do preciznog iskaza o sebi.
Nemir i nestalnost
Stvarnost, kao i ono unutar svjetova koji se knjigom obuhvaćaju neprestano izmiče svom uobličenju, otuda dojam redukcije i uskraćenosti za puninu doživljaja postaju jedna vrsta neprestane borbe da se pronađe način kako izgovoriti ono što se ima reći, što unosi šumove u samorazumijevanje vlastite pozicije unutra koordinata stvarnosnog. Drugim riječima, Đurica u ovoj knjizi različitim stanjima u kojima se nalaze protagonisti njegovih zapisa oslikava svojevrsni nemir i nestalnost svega oko nas, sa dubokim introspektivnim skeniranjima tih stanja kao prostora izgubljenosti i nesnalaženja pojedinca u haotičnom okruženju koje na različite načine biva prijeteće i neizdrživo. Otuda cijeli niz metamorfoza čine suštinsko težište ove knjige, njima se ono što je prvotno neizrazivo nastoji doslovice osjetiti golom kožom, nekad snom, nekad zastrašujućom paralizom neizraza. Evo kako je to u pjesmi “Kroz pretke”: Noćas se oslobađa kože bez bola i straha. Klizi po pesku nag. Navlači grudi gorile. Šare tigra. Potom je slon. Spor. Moćan. Medved u smrdljivoj pećini./; Probudi se, okrene u krevetu i nastavi sa evolucijom./; Oblači se u perje. Sa grane, strmoglavljuje se u dubine. Svetluca od krljušti. Preistorijska je neman, kojoj ne ume da odredi oblik. Konačno, oseti smirenost./; Pluta nepomično u vodi. Sunce ga greje. Niko mu ništa ne može: ljuske su mu tvrde, rep snažan, ugriz fatalan. Kroz mutnu vodu i snove oseća kako mu prija ta ustajalost./; Alarm zvoni. 05.45./; Napolju je mrak u kome brekću autobusi, promiču farovi automobila. Ustaje. Ima samo dve ruke i gomilu računa zbog kojih mora napolje, u maglu./ Dakle, jedna prvotno radnička perspektiva života, sa svim njegovim opterećenjima, doživljava se kao proces izlaska iz vlastitog bića, kao potreba da se mimikrira, sakrije, preobrati u nešto drugo, da bi nas iznova dočekala ona gotovo naturalistička magla radničkog svakodnevlja koje neumirno tjera da se preživljava. Jer, ukoliko ne ostvarimo svoju ulogu u neoliberalnom kotlu, mi bivamo u svakom smislu isključeni iz života, onemogućeni da opstanemo, da postojimo van proizvodnih traka koje nam kreiraju cijeli obzor bivanja čovjekom.
Ono što bi se mogla uzeti kao generalna odrednica svih glasova koji se pojavljuju unutar knjige “Klub slepih putnika” jeste osjećaj usamljenosti, koji ontološki napada sa svih strana, dovodeći protagoniste ove knjige u specifične situacije isključenosti iz društvenosti, kao razlog bijega od opterećavajućih i nerazumljivih procesa koje ona sa sobom nosi. Bilo da se radi o već naznačenoj perspektivi radnika ili o pitanjima vezanim za iskustvo emigracije, usamljenost i nemogućnost uspostavljanja onog stvarnog kontakta sa drugim duboko je uznemirujuća posljedica jednog stanja u kojem bivaju zarobljeno biće izbačeno iz težišta samokontrole, prepušteno opštem dojmu nesigurnosti i pritisaka koji dolaze kao posljedica udaljavanja onog ljudskog od njegove suštine. Evo kako je to u pjesmi “Trondhajm”: (...) Sve više izbegava da čita vesti na internetu ili da se nalazi sa našima kojih ima dosta. Uglavnom ćuti. Ima svoju sobu. Najčešće šeta oko jezera i na trgu. Setio se anegdote iz jedne knjige, zaboravio je koje: slikar posmatra čoveka kako trči trenirajući i pomisli kako ovaj greši jer nam je bog dao samo određen broj koraka. Otuda, jedino što ostaje jeste potraga unutar sebe, unutar bića, nastojanje da se odsustvo vanjskih podražaja zamijeni i preduprijedi zaronima u nutrinu, u sebstvo koje ostaje kao posljednje utočište postaje jedina moguća sigurnost. U pjesmi “Važne vesti” to se na ovaj način izražava: Izgubila je kontakna sočiva. Kuća joj je izgledala kao novo, nepoznato mesto. Bilo je neobično opipavati senke hodnika, osetiti ubod malog sunca na kuhinjskim pločicama. Ptice na prozoru postale su pevajuće mrlje, a nered iza njih nevidljiv. Muziku je čula jasnije. Napetost i strah se nisu pojavili, iako je očekivala da će se desiti suprotno. Pustila je Moonshine Got Me i nastavila da kopa put ka sebi.
Pejzaž usamljenika
Nikola Đurica u svojoj knjizi navedeni osjećaj produbljuje do krajnjih granica, izmještenost protagonista njegovih pjesama dramatičan je pejzaž usamljenika, osoba sa rubnih područja života, koji u vlastitim potragama bježe pred žrvnjem neumitnog, tražeći pri tome onaj mali kutak za sebe, kako bi osjetili autonomnost svoje ličnosti, ma koliko ona bila nedovoljna, ona je ipak jedino stvarno utočište u koje se mogu sakriti, dotaći sebe, doživjeti minimum svog integriteta. Dakako, to vodi u nove poraze, u jedno zatvaranje iz kojeg se možda ne nazire nikakva svjetlost izlaza, ali bez obzira na sve to odustajanje od svijeta ovakvog kakav on jeste doima se kao jedina mogućnost, kao spasonosno rješenje. Pjesma “Crvena desna ruka” to dojmljivo sažima: Ta stvar leži pored i ne sluša ga. Ne znaš šta može da uradi. Poslušno otvara vrata, pere zube. Ako sretne druge nalik sebi, pruža se u znak pomirenja. Kada su sami, ona pali cigaretu za cigaretom./; Ako se pobuni, širokom gestom pokaže mu ogromnu, praznu sobu. Pepeo više i ne trese u pepeljaru. Teška, a krhka, čini mu se opasnom. Ponekad zamahne ka stolu i flaši na njemu, ali je nađe na usnama. Ljube se sporo, dugo i krvavo, kao da se dave. On zna ishod te ljubavi. Doživjeti vlastitu ruku, prepustiti joj mogućnost odluke i kad vodi u destrukciju, znači osjetiti sebe vam programiranog okružja koje nameće pravila ponašanja i određuje granice mogućeg. Samo u samoći, u isključenosti iz svih gušećih tokova doima se mogućim uspostaviti kontrolu nad sobom, bez obzira što je ona iluzorna, nedovoljna, ona je ipak odluka koja je donesena u svijesti sebe. Ili, riječima pjesme: “Perpetuum mobile”: Kupatila ga podsećaju na održavanje odnosa./; Riba kamenac. Čisti slivnik. Ogledalo je prepeličje jaje, izmrljano pastom za zube i penom za brijanje. Očerupane četkice i prazne rolne mehanički zamenjuje novim. Na spisak kupovine dodaje sapune i žilete. Paučina prekriva uglove iako je svake nedelje uklanja. Čisti i trlja neprestano, uči se disciplini./; Mašta o samoodrživosti, perpetuum mobileu.
“Klub slepih putnika” knjiga je koja u svakom smislu pomjera granice onog što poezija jeste u našim aktuelnim obzorima, izbjegavajući svaku vrstu očekivanog rezultata Nikola Đurica otvara prostore za izraz koji nam svjedoči jedan gotovo postapokaliptični dojam ovog vremena u kojem živimo. Izbjegavajući ono doslovno lirsko ja, pjesnik nam ostavlja zapise koji jesu poruka u boci mnogih utopljenika oko nas i u nama samima
