ČITANJE (U)SEBI: Odbrana prava na melanholiju
Književnik Selvedin Avdić/Bookstan/
”Mali smakovi”, Selvedin Avdić, Buybook, 2022.
Knjiga “Mali smakovi” - u podnaslovu Kako se zaista desilo? - Selvedina Avdića, objavljena u ediciji Dnevnik, koju u izdavačkoj kući Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović, još jedna je mala magija iz Avdićevog opusa koja nenametljivo, iskreno i sa istinskom književnom filigranskošću pred čitaoca donosi jedan autentičan svijet, jednu perspektivu koja svakom rečenicom pokazuje da je posrijedi autor koji svoje knjige piše iz dubokih unutrašnjih potreba da se o nečemu progovori, a ne da bi se tek napisala još jedna knjiga.
Postapokaliptični pejzaži
Kada to kažem, mislim prije svega na činjenicu da ovaj pisac ostaje van onih ustaljenih spisateljskih šema kojima je postjugoslovenska književnost posljednju deceniju zatrpana, posebno autobiografskom fikcijom koja često banalizuje i pripovjedačku maštu zamjenjuje anegdotalnim zabilješkama. Avdićevi romani “Sedam strahova” i “Kap veselja”, monografija “Moja fabrika”, posvećena zeničkoj Željezari, kao i knjiga fragmentiranih zapisa “Autobuske bilješke”, rijetke su knjige po svom izrazu i stilskom postupku. Sve četiri su neraskidivo vezane za radnički identitet Zenice, koji je u postsocijalističkom vremenu u potpunosti obesmišljen i poražen. Tamo gdje je nekad zujalo kao u košnici, gdje je radništvo bilo uzoriti društveni simbol, danas imamo postapokaliptične pejzaže besmisla i tavorenje na margini egzistencije, uz kompradorsku pljačku koja je opustošila sve temeljne segmente identiteta radništva, poturajući mu etnonacionalne fantazme kao jedini mogući okvir postojanja. Međutim, u ovim knjigama Avdić nikad nije naturalistički doslovan, u svojim romanima on je opisanu posttranzicionu pustinju uzdigao u narativ koji svojom zaumnošću, nekom zlokobnom izmaglicom koja se nadvila nad cijeli ovaj prostor, stvara osjećaj melanholičnog poraza, u kojem smo svi zapeli već tri decenije.
Ono što jeste posebno dojmljivo odnosi se na imanentnu atmosferu njegovih knjiga, koja čitaoca potpuno zaokuplja, vodi ga kroz našu hororičnu stvarnost, ali potpuno pomjera granice i svaku lokalizaciju toposa uzdiže na nivo univerzalne nestalnosti svega u našem vremenu. Sa druge strane, postoji u Avdićevoj književnosti jedna tanka, pozlaćena nit topline i ljudskosti koja zavodi, radi koje se ono što je glib i krv posttraumatskog društva lakše probavljuje i podnosi. Dakako, to ni u kom smislu ne znači da nas autor nastoji odvesti u samozaborav, ali u tim česticama svjetla, koje se ipak probijaju kroz izmaglice sumornosti, provijava još uvijek nekakva nada, vjera da je ljudskost moguća i da ima smisla boriti se za nju.
Kada je posrijedi dnevnik “Mali smakovi”, Selvedin Avdić pred čitaoca često donosi nepatvorenu stvarnost u Bosni i Hercegovini, sa obiljem mikropriča koje izlaze iz okvira pukog dnevničkog bilježenja, odnosno nastoje otvoriti prostor da se u tamni spektar ovdašnjeg života unese i poneka sanjana vedrina. To kontrastiranje u kojem se grčevito otima zera smisla u opštem beznađu prisutno je cijelim tokom ovog rukopisa. Između onoga što jeste brutalnost naše šizofrene društveno-političke svakodnevice, autor ove knjige nastoji tragati za pukotinama koje daju smisao, koje jesu pokreti koji se još uvijek suprotstavljaju, uprkos svemu pružaju neki otpor.
Dnevnik počinje sljedećom bilješkom: “Danas je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Moja ambicija je da jednog dana budem potpuno nezavisan od ovakve nezavisne države. Lijepo bi bilo da moj vlastiti Dan nezavisnosti bude sunčan i da ga slavim uz roštilj i reggae.” Iz toga slijedi cijeli niz zapisa koji u sličnom tonu rezoniraju i suočavaju se sa danima koji se, u pandemijskom ozračju, odmotavaju na traci naše uskotračne pruge, sa čestim zastojima i odronima. Avdić ipak ni u kom smislu ne upada u defetističke dijagnoze pukog stanja stvari, on čitaocu nastoji dati tekst koji prije svega pretenduje da ispriča neku priču, da nas podsjeti i opomene na sve one sitne, ali krucijalne podražaje, koji u opštoj zaglušenosti crnilom oko nas ostaju nevidljivi, a koji su suštastveni i govore mnogo glasnije od dramatičnih novinskih naslova kojima smo zatrpavani.
Priča je, dakle, ono što se u “Malim smakovima” otima od zaborava, autor spašava one marginalne, naizgled nebitne pokrete, iz kojih se iščitava cijela sudbina ove zemlje i ovog prostora. Evo jedne zabilješke koja u tom duhu progovara o tome kako Avdić doživljava našu stvarnost i sve podjele kojima smo izbrazdani: “Nekad sam ljude dijelio na one koji slušaju istu muziku kao ja i na one sa drugačijim izborom. Prvi su bili dobri, a drugi loši. Svijet mi se tada činio toliko širok i šaren, pa sam bio siguran da njegovom blještavilu ne može nauditi tako radikalna i nesuvisla podjela. U svijetu u kojem sam danas ne usuđujem se napraviti nikakvu podjelu. Jednostavno se radujem kada upoznam dobrog čovjeka. Smijem se i zagledam ga sa svih strana. Da bih ga dobro upamtio prije nego što nestane u sjenama.” Ili, sljedeći zapis, koji humorno prikazuje sav paradoks naše zbilje: “Starac koji izlazi iz džamije sa štapom, francuskom kapom i ‘Hello Kitty’ zaštitnom maskom je pretjerana pojava za literaturu. Ali, u stvarnost se odlično uklapa.”
Raskošne minijature
Generalna odlika “Malih smakova” jeste lakoća u pisanju, Avdić je iznimno senzibilan autor, koji blago, sa toplinom pristupa svakoj temi koje se dotakne, ne osuđujući, ne docirajući, već oštroumnošću svog zapisa gradeći slike što govore same za sebe. Nekad je to blagi dodir prijateljske ruke, nekad snažan udarac u pleksus koji vas pomjeri, dovede do suza. Naravno, dominantna je i ovdje stvarnost Zenice, traganje u njenoj geografiji za onim nestalim slojevima grada. Mapiranje urbane topografije, sjećanje na ono što je grad bio i na ono što on jeste danas. U tom smislu je, recimo, čudesna priča o potrazi za šahtovima u kojima je u svom beskućništvu spavao književnik Muhamed Kondžić, ili ona o majmunu Vejsilu koji doslovno postaje žrtva naše tranzicione propasti.
Budući da “Mali smakovi”, kako sam već naglasio, nastaju u vremenu pandemije, koju smo često poredili sa stanjem rata, jer naš mozak ovdje u svakom sadašnjem nemiru još traži usporedbu sa tim iskustvom kao nama bliskim, niz zapisa iz dnevnika referiše se i na prisustvo rata u nama i na ono što on još predstavlja. Avdić se često kritički odnosi prema toj sablasti koja nas ne napušta. “Rat najčešće pominju oni koji su iz njega izašli kao pobjednici. Sa svih strana. Koji su oteli što im ne pripada i postali što ne zaslužuju. Njima je rat lijepa uspomena, vrijeme čuda u kojem su nadrasli sebe. Kao nama, poraženima, sjećanje na ljeto tokom kojega smo pobijedili strah i naučili plivati”, zapisaće autor u “Malim smakovima”.
Ono što ipak ostaje kao najdojmljiviji segment ovog dnevnika odnosi se na ono najličnije, Avdićevi zapisi o roditeljima, o ocu koji odlazi, raskošne su minijature koje emotivno snažno potresaju i ulaze pod kožu. Navešću stoga dva takva fragmenta koja svojom preciznošću govore mnogo o tome kakav je pisac Selvedin Avdić: “Sjedim uz očev krevet. Šutim. Šapuće mi, pita zašto sam zabrinut. Lažem, kažem da nisam zabrinut, nego razmišljam o nekim problemima na poslu. Nisam ga uvjerio: ‘Ne smiješ šutiti dugo, možeš malo. Ja to najbolje znam.’” Ili: “Otac pripada generaciji željezarskih radnika koja je nekada vjerovala da se sve na svijetu može popraviti. Zaista, nekad su ljudi sami mogli izrađivati sve što im je potrebno – odjeću, namještaj, alat, mašine, kuće... a onda smo zaostali za tehnološkim napretkom, danas nam je teško i naslutiti kako zaista funkcionišu svakodnevni predmeti.” Slike su to koje sažimaju u sebi cijele svjetove, one koji nestaju, koji nam izmiču, koje bismo želili spasiti u nama.
“Mali smakovi” još jedna su iznimno autentična knjiga unutar edicije Dnevnik, koja nam jednog autora predstavlja u svoj slojevitosti njegovog pisanja, Selvedin Avdić se iznova ovdje predstavlja kao nenametljivi majstor čija spisateljska vještina iznova usrećuje i zavodi ljepotom izraza.
