ČITANJE (U)SEBI: Ne očekujte ništa od mene

”Sve dobre barbike”, Katarina Mitrović, Enklava, 2024.

Roman “Sve dobre barbike” književnice Katarine Mitrović svojom se sižejnom i fabularnom linijom u najvećoj mjeri uklapa u ono što jeste opšti trend recentne prozne produkcije postjugoslovenske literature. Dakle, autorice i autori na pragu tridesetih godina života, ali i oni nešto mlađi i nešto stariji, generacijski uglavnom pišu knjige koje polaze od osobnog egzistencijalnog iskustva kao primarnog, nastojeći u onome što im je najbliže, onome što vide, čuju i osjećaju, čega se sjećaju, pronaći relevantan način da progovore kroz književni tekst o svojim nedaćama i dilemama sa kojima se susreću.

Linearna struktura

Uobičajeno su otuda posrijedi narativi koji u smislu prosedea idu za linearnom strukturom koja u maniru autobiografske fikcije iznosi pojedinosti svakodnevice, bez konkretne radnje i događaja, gotovo se dnevnički krećući kroz ono što im na putu dolazi. Najčešći mi je utisak kada su takve knjige preda mnom to što nisam posve siguran zašto je nečiji život kao takav sam po sebi zanimljiv za čitanje u kontekstu književnosti, te u većini slučajeva imam dilemu kako da se odnosim prema takvim rukopisima. Oni često jesu u smislu nekih osnovnih postulata pismenosti i forme dobro izvedeni, ali u pogledu stila, postupka, same kompozicione organizacije, imam utisak da iz knjige u knjigu čitam permanentno isti tekst.

Možda je do mene, odnosno možda sam baždaren na književnost koja priređuje iznenađenja, koja me, ma koliko u meni budila neposrednu mogućnost povezivanja sa onim što i sam doživljavam, izvodi iz ustaljenog ritma i toka svakodnevnog koje mi je poznato, koje i ja nosim kao teret i ono sa čime se borim. Posebno mi je u tome problematičan pristup knjigama autora koje lično poznajem, pa se u njihovom tekstu obično susrećem sa doslovnom nemogućnošću da odvojim pisca od pripovjedača. I kako god želim zanemariti ko je autor i bazirati se na ono što piše, pred oči mi izlazi ona stvarna osoba koju poznajem, jer sama priča ne nudi drugačiju mogućnost. Čime po pravilu dolazim do zaključka, na osnovu onoga što knjiga donosi, da zapravo pisac jeste jednako pripovjedač, odnosno da je junak nestao, zapravo, nije ni izgrađen kao karakter, te da se kroz romanesknu književnost ispisuju one autobiografske datosti i pogledi koje znam iz nepatvorenih životnih okolnosti samih autora.

Mnogo puta sam ponovio, ni u kom pogledu ne smatram da je toliko obilno prisustvo pukog stvarnosnog u književnosti problematično samo po sebi, jasno je da živimo u vremenu kada je teško izmišljati, fikcionalizacija se doima u mnogim slučajevima nemoćna pred svim užasima našeg svijeta, ali bez obzira na to, bez obzira koliko svako pojedinačno iskustvo bilo po sebi jedinstveno kao takvo, ono samo po sebi nije dovoljno za književnost. Književni tekst jeste jedinstvena forma čovjekovog izražavanja, bar ja tako mislim, prije svega zbog toga što uspijeva izgraditi autonoman prostor priče, koji nas, bez obzira što može biti poznat i blizak, izvodi u iskustvo druge vrste, nešto čime zatreperimo, pomjerimo se iz ležišta i zakoračimo u neočekivano.

Roman "Sve dobre barbike" u izdanju Enklave/

No, da se vratim sada na početak, odnosno na roman “Sve dobre barbike” Katarine Mitrović. Ma koliko on bio uklopiv u ono što sam nastojao opisati u ranijem izlaganju, ne mogu se oteti utisku da ovaj roman ima u sebi nešto od generacijske tuge i nemoći koja mi je potpuno i najličnije poznata. I to je ono što me u najvećoj mjeri sprječava da se oduprem i uspostavim onu nužnu distancu spram teksta. Preciznije, da budem kritičan na način na koji bi to zahtijevao jedan potpuniji uvid. Možda je upravo to suština ove knjige, ta poznatost i saživljavanje sa samom pričom, bez obzira na očekivanja koja kao čitalac imam. Ne sporim pri tome ni mogućnost da je ovo vrijeme samo po sebi beznadno, pa se iz tog razloga doima da je nemoguće uspostaviti priču koja će otvoriti podzemlja magije pripovijedanja. Ono što bez dileme mogu reći jeste da se radi o romanu koji ima svoj ritam, koji je dobro izbrušen i izveden bez padova, a da to što je iz njega poznato, sve te anksioznosti i sumnje kao odlika naše svagdašnje borbe, jeste pitanje svojevrsne nemoći da se zamisli nešto što nije ukorijenjeno u onom ja koje se konvulzijski opire cunamijima beznadne stvarnosti.

“Sve dobre barbike” kroz pripovjedačicu Vanju, scenaristkinju koja ne uspijeva da nađe vlastiti put i utemeljenje, suočavaju nas sa obiljem nelagoda, strahova i destrukcija, nesnalaženja koja dolaze na pragu tridesetih godina života danas i ovdje. Vanja se suočava sa beznađem vlastitog bivanja, paranojom, sklona je alkoholu i lakim drogama, te nikako ne nalazi načina da uhvati ritam iz kojeg bi se porodila neka nada. Ono što dolazi kao dodatna otežavajuća okolnost jesu depresija, apatija, želja da se odustane od svega. Sa te strane ovo jeste jedan prilično mračan roman koji nam daje psihološki presjek stanja cijele generacije izgubljene u diskrepanciji želje da se nešto postigne i izmicanja mogućnosti da se dosegne potpuno ostvarenje. Potreba da se pobjegne od sebe, da se odgodi odrastanje i sudaranje sa svim izazovima stvarnosti, nameću se tako kao centralna nit ovog romana. Pored toga, dolaze i naslage transgeneracijskih trauma, Vanja se nakon raspada njenog života u Beogradu vraća u roditeljski stan u Obrenovcu.

Smisao bivanja

Povratak, međutim, ne donosi olakšanje, on predstavlja potrebu za suočavanjem sa vlastitim djetinjstvom, smrću oca, te cijelim spektrom malih padova koji se prijeteći obrušavaju sa svih strana. Evo jednog primjera iz samog romana: “Otišla sam u kupatilo i stala pred ogledalo. Kada bih bila barbika koja treba da se trampi, sada zaista ne bih imala nikakvu vrednost. Šiške su mi upadale u oči, lice mi je posivelo, podočnjaci se usekli, stajala sam čudno i pokrivljeno zbog zavoja na nozi. Ako još dodam da nemam posao, lovu, ni Kena i da živim kod mame za koju nisam bila sigurna koliko razume da će me izdržavati, budućnost nije obećavala.” Ili još preciznije: “Bilo mi je smešno što sam kao mala zamišljala da ću u ovim godinama već imati kuću sa bazenom, muža, troje dece, kabriolet, sluge i uspešnu karijeru. Kako to da ja imam trideset? Niko me nije upozorio da dvadesete tako brzo prođu. Niko me nije upozorio da neću znati šta da radim kada napunim trideset. Nisam spremna. Ne očekujte ništa od mene.”

Iako se ovim mojim izlaganjem može doimati da ništa konkretno nije rečeno o samom romanu “Sve dobre barbike” Katarine Mitrović, nastojao sam, usljed nemogućnosti da se drugačije izrazim, predstaviti vlastitu dilemu kada je posrijedi jedan ovakav tekst. A često se u čitanju generacijskih romana susrećem sa istim osjećajem. Sa jedne strane bliskost prema onome što je napisano, a sa druge pitanje da li je moguće ipak priču izvesti na način da ona ne govori ono što mi je tako dobro poznato. Bilo bi pogrešno i nepravedno reći da ovaj roman nije uspio u svojoj početnoj namjeri, on u onome što nudi nema ništa sporno. Katarina Mitrović napisala je knjigu koja će po liniji prepoznavanja svakako imati svoje mjesto među čitaocima. Drugim riječima, “Sve dobre barbike” zahvataju dubinski u jedan generacijski neuralgični momenat, koji bi nas sve trebao zapitati gdje jesmo i šta jeste naš smisao bivanja.