ČITANJE (U)SEBI: Ne mogu, a hoću

”Tihe kuće”, Goran Glamuzina, Ljevak, 2024.

Knjiga priča “Tihe kuće” Gorana Glamuzine, iako se radi o autorovom prvijencu, iznimno je pripovjedačko ostvarenje koje registrima, kompozicionom organizacijom i postupcima pokazuje da je posrijedi pisac iznimnog talenata da detalj, gradnju priče i njen razvoj uspostavi dosljedno i bez bilo kakvih padova. Glamuzina u svakoj od šest priča koliko sadrži ova knjiga stvara autentičnu jezičku kreaciju, polazeći ne od onog tako uobičajenog generacijskog ispovjednog pisma, već producirajući uvjerljive narative koji preciznošću i vještinom izvođenja čitaoca iz stranice u stranicu iznenađuju i uvode u svijet u kojem ništa nije unaprijed određeno ni predviđeno.

Suštinski izazov pričanja

Kada to kažem, mislim prije svega da ovaj autor u svojem tekstu odgovara na onaj suštinski izazov pričanja, kako na suženom prostoru pripovijedanja bez velikih zamaha dati što veći napon i intenzitet događaja, koji će slijediti jednostavne principe malih pomjeranja, iza kojih se pak otvaraju cijeli ponori ljudske egizistencijalne drame. Moglo bi se dakle reći da su priče iz knjige “Tihe kuće” organizovane najprije kao blago sjenčenje, bez bilo kakvih uopštavanja, bez velikih riječi, jednostavnim i preciznim iskazom, one prate situacije kroz koje prolaze njihovi protagonisti i u svojoj nepredvidivosti i otvorenosti do samog kraja drže pažnju i ne ostavljaju mogućnost da unaprijed zaključimo kada i kako će se desiti njihov rasplet. Pa i kada se desi rasplet, on nije grubo zasijecanje u tkivo priče, niti izenadni obrat kojim se stvari tek tako izvrću naopačke samog efekta radi.

Umjesto toga, Goran Glamuzina postupno gradi atmosferu priče i laganim pomacima, bez dociranja, dopušta narativu da se prirodno razvija, pa stoga i dođe do svog završetka klizeći ka razrješenju. Svaki put se pri tome ostavlja jedna vrsta otvorenog kraja, on je samo još jedan stepenik koji vodi ka prikazivanju sve dramatike ljudskog koje se neprestano bori za dah i susreće sa demonima života kao takvog. Čime se postiže ona pomenuta jednostavnost koja jeste suštinska odlika uspješne priče. Budući da priča kao žanr operiše sa suženim razvojnim prostorom, vještina postavljanja nje kao isječka vremena, kao one krhotine u kojoj se treba sažeti što veći napon emocije, izazovan je proces gdje se mora voditi računa o mnogo toga. Zapravo, svaka rečenica viška može dovesti u pitanje stabilnost cjelokupne konstrukcije, pa otuda ukoliko autor dovoljno vješto ne vodi računa o svakom njenom segmentu, lako se može skliznuti u banalnost i neuvjerljivost.

Glamuzina izbjegava svaku linearnost i doslovičnost unutar svojih priča, one počinju direktno, u prvom licu, bez prethodnih uvoda ili omeđivanja okvira kojim se kreću, da bi se unutar samog tkiva i razvoja priče ocrtavale konture onoga što nas očekuje ka njihovom svršetku. Time postiže onaj stepen uvjerljivosti koji mu otvara prostor da postupnim manevrisanjem postigne efekat prirodnosti, da ništa unutar njegovih priča ne štrči i nije viška. Drugim riječima, autor ne insistira na tome da u priču uđe sav svijet i sve što zna, već se usredsređuje na vrlo konkretne situacije u kojima se nalaze njegovi junaci, ostavlja nam naznake mogućih ishoda, ali nas od početka do kraja svake priče drži u stalnom naponu pažnje.

Knjiga "Tihe kuće" u izanju Ljevaka/

Upravo u tom intenzitetu nizanja emocija, njihovih promjena, određene stiješnjenosti u kojoj se nalaze svi junaci priča knjige “Tihe kuće” pronalazi se i ono što jeste najuspješnije unutar ovog pripovjedačkog postupka. A to je autorska svijest da pripovjedna književnost zahtijeva sposobnost da se iznova uranja u svaki karakter posebno, odnosno da nema modela, da je svaki protagonist jedan svemir sam za sebe. Otuda ono što jeste dojmljiva tačka ove knjige odnosi se prije svega na činjenicu da Goran Glamuzina u svakoj novoj priči izbjegava svaku vrstu ponavljanja onoga što je ranije dosegao, pronalazeći nove načine kako oblikovati svoje pričanje, bez da se iznova ulazi u jednom osvojen i okušan postupak. U tom smislu svjedočimo raznorodnim prosedeima, promjeni lica i spolova koji pričaju priču, a čitaoca očekuje putovanje koje ga ne ostavlja ravnodušnim. Svaka priča, rekao bih, nakon čitanja ostaje da odjekuje u nama dalekosežno. Najprije nas autor u potpunosti izglobi iz udodnosti, da bi nam u samom finišu priče dao povoda da se duboko zamislimo nad onim što smo pročitali.

Ono što je svim pričama unutar knjige “Tihe kuće” zajedničko ogleda se prije svega u svojevrsnoj nelagodi koju one produciraju, svaki od njihovih protagonista se na izvjestan način susreće sa nizom izazova koji ne ostavljaju prostora za dvojbe, živi su i neukrotivi protoci postojanja sa kojima se hrvu Glamuzinini junaci. Bilo da se radi o temi svešteničke pedofilije, kao što je to slučaj u naslovnoj priči, ili rasturenim porodicama, ili pak o dramama odrastanja, neprestano se ima dojam da nešto nepovratno nije kako bi trebalo biti. Vještina kojom autor postavlja svoje junake u vrtloge života dojmljiv je primjer kako se književnošću može tretirati stvarnost, a da se ne ide za njenim pukim podražavanjima.

Mrak ljudskog

Začudnost pojedinih dionica ove knjige upućuje nas na svu nepredvidivost postojanja, ali i snagu književnosti da iz obilja događaja izdvaja upravo one koji nas mogu pomjeriti u sfere neočekivanog i drugačijeg. Istražujući sav taj mrak ljudskog u nama, pogrešne odluke i izbore, autor pokazuje svu krhkost svake kolotečine i sigurnosti, tamo gdje se najmanje nadamo odjednom se stvaraju vrtlozi i hirovi koji prekidaju svaku olako shvaćenu udobnost. Ništa zapravo nije dato samo po sebi, sve u svakom trenutku može biti narušeno i ugroženo, iza najnevinijih dječijih igara može se skrivati cijela jedna demonologija i ogromno prostranstvo tuge. Pa i kad priče počinju nevinom tinejdžerskom radoznalošću, mogu se svršiti smrću koja pak, sasvim neočekivano, budi frenetični smijeh kojim se branimo od svih ponora i procijepa pred koje nas život dovodi.

Goran Glamuzina ispisao je vrlo vještu knjigu priča koja nam svjedoči izniman talenat i osjećaj za detalj, “Tihe kuće” u svakom smislu pomjeraju recentnu pripovjedačku književnost postjugoslovenskih prostora, pokazujući da se može pisati i van onog pukog iskustva autobiografskog ja, koje se toliko snažno ukotvilo kod brojnih autorica i autora mlađe generacije, a da se bude potpuno aktuelan i inventivan. Riječ je o knjizi koja se čita veoma lako, ali upravo u toj njenoj protočnosti i izbrušenosti kriju se njeni najuspješniji momenti. Jer, ne treba zaboraviti, da bi se došlo do jednostavnosti, potrebno je mnogo rada i znanja, a za samu pripovjedačku književnost to je siguran put da je zaista uspjela u najboljem smislu doseći puninu vlastitog izraza.