ČITANJE (U)SEBI: Kuća uzima olovku i piše

”Temeljenje kuće”, Marija Andrijašević, Fraktura, 2023.

Na početku bješe riječ, potom zemlja i napose kuća. Tako bi se u tri pojma mogla označiti knjiga pjesama u prozi autorice Marije Andrijašević “Temeljenje kuće”. Posrijedi je koncepcijski zaokružen književni tekst koji polazeći od simbola kuće, njenog utemeljenja i podizanja, te razgradnje, izmicanja, nestajanja, stvara jedan zaumni svijet gdje se stapaju preci, strahovi, snovi, ljubavi i nadanja.

Nepovratno osipanje

Andrijašević svojom knjigom u reduciranom jeziku, što se često lomi i prekida u neizgovorljivosti, nastoji naći oblike i načine kako se može sazdati dom, ali taj dom se pojavljuje, prije svega, kao vizija jedne potrage za sebstvom kroz koju se prelama cijeli niz nemira, opsesivnih varijacija, surovosti, izdaja, napuštanja i smrti. U dubini zarona i svojevrsnom meditativnom zanosu ova knjiga podsjeća na kratke proze književnice Tatjane Gromača, jednako kao i ova autorica Marija Andrijašević traži načina kako izraziti onaj najintimniji predio duše, prije svega kako bi se pojmila i prihvatila zakrivljenja egzistencije u nepovratnom osipanju od nas, za kojima se čezne i čiji pritisak snažno boli.

Kao u nekoj repetitivnoj bajci, u ovoj knjizi kuća se neprestano zida i ruši, ona postoji i ne postoji, a između te dvije krajnosti dešava se dramatičan splet suočavanja i sudaranja sa sobom, sa svime što nas čini takvima kakvi jesmo. Navešću jedan od zapisa kako bih to ilustrovao: “Sanjam oca. S gomile uzimamo kamenje i gradimo suhozid. Svaki komad zoblje martelinom. Ima za to i ruku i oko i koljeno. Kamen tuče na uzdignutoj nozi. Kad udari, ja u svojoj preponi osjetim da je žilom krv pošla brže. Suhozid niče na mjestu gdje je nekad bila žičana ograda. Raščišćavamo gomilu koja pod pojatom leži najmanje stotinu godina. Iz nje se ogradio jedan krčić, njiva, iz nje se i šuma omeđila. Otac u snu ne govori, tek daje prvi znak, kreće s radovima. Zimski je san, pa mi je nečitak. Zimi mi je čitav svijet nečitak, a bez tog umijeća ugibam. Žila u preponi prska, krv ne dolazi do želuca i pluća, ali ja živim. Vraćaju se čitkost i neke želje. Želim da je ograda niz niskih pravokutnih kolonada od karare. Želim i da je puna žila, nije sve uvijek bilo čisto. Želim i da posiječemo stablo pod kojim je otac pao i od njega napravimo okvir za prozor u luminaru. On će isto živjeti u mojoj kući.”

Dakle, potraga za kućom ovdje nije neki arhitektonski stabilan oblik, kuća nije nešto što se može izgraditi kako bi se u njoj našlo nužno sklonište na vjetrometini postojanja, ona je sa jedne strane košmarna vizija vlastite neukorijenjenosti, sa druge strane snažan poriv da se ipak pronađe sigurnost, ma koliko ona bila iluzorna i nedohvatljiva. Ne može se oteti htijenju da se kroz to zidanje u riječima pokuša sebi objasniti sva ona tušta i tma transgeneracijskih neuralgičnih treperenja, sva ona nelagoda imanja i nemanja kuće. Jer kad se kuća ima, postavlja se pitanje da li je ona stvarno dom, a kad se kuća nema, otvaraju se procjepi čežnje da se bar u slovima, u uzemljenju stihova i njihovom prekopavanju u crnici i crvenici imaginacije, iscrtaju njeni tlocrti i zamisli mogućnost da ona postoji.

Knjiga "Temeljenje kuće" u izdanju Frakture/

Ipak, ma koliko se na tome insistiralo u “Temeljenju kuće” sveopšta praznina je ono što često nagriza svaku vrstu smisla, svaku zamisao da se može doći do kraja, do krova kao pokrivala kojim se ukroćuje prostor vlastitog bivanja i mapira ma kakva stabilnost. Evo kako je to u samoj knjizi izraženo: “U meni ničega. U meni kao pod zemljom u koju prvi put uđeš rukom i nemaš što razabrati. Uzdahneš, ustaneš, podbočiš šake na struk, potom ramenom obrišeš znoj s čela. Tako puno posla ima. Tako puno. Grčim se, ne znam odakle krenuti, čekam. U meni nikad više ničega. Kao u zaleđenoj zemlji. Protočnost je slaba, muskulatura kopni, mozak zamire, srce jenjava. Zima traži zimski san, ali nemam mjesto za sklupčati se. U mene se ne može, i čime god da probam, a ljudsko je, tijelu je strano. (...)”. Ili: “(...) Znam da nisam svoja junakinja i nitko me nije htio učiti zemlji. Pokazujem prirodan talent za nju, i njena me surovost privlači. Za žive svašta može biti surovo, pa i kratkoća dana. Ili kad nemaš voćnjak. Kuća.”

Ono na što nas često autorica Marija Andrijašević vraća duž cijele svoje knjige jeste povezivanje kuće sa smrću, ma koliko se tražilo načina kako oživotvoriti prostor svog postojanja među izgrađenim zidovima, zemlja je ta koja sve čini nesigurnim, ona prijeti da se razjapi i u jednom trenu sve proguta. “(...) Gradnja kuće je obred, isto kao i ukop. Njome se zarezuje u zemlju i odvaja svijet mrtvih i živih.” Ta neprestana komunikacija između onog što je sada i onog što je neumitno prošlo, diskrepancija između biti i ne biti, proizvodi nestalnost svake zamisli da se nešto trajno može konstruisati, da je uopšte moguće naći stabilno tlo, učiniti pravi korak, zadržati se u nekoj čvrstoći. Otuda sve jeste svojevrsna agonija čistilišta, sve postoji, ali i ne postoji. “U koju god prostoriju da uđem, ona je uvijek predsoblje. Božja čekaonica. Vrijeme koje mora proći od želje do njezina ispunjenja. Božja čekaonica je praznina. Unutra nema slučajnosti. Sve ima smijer i čini pripadanje običnom podvalom. Hotelska soba, hodnik staračkog doma, dnevni boravak mog podstanarskog stana. Sve je privremeno. Kad zamjena dođe, i ona je privremena. Tako unedogled.(...)”

Između straha i nade

Cijela ova knjiga, na koncu, jeste u neprestanom kontrapunktiranju između straha i nade, između pronalaženja smisla i obesmišljenosti svega. Kroz “Temeljenje kuće” Marija Andrijašević ispisuje jedan psihološki iznimno zahtjevan portret bića koje se grčevito bori da dođe do daha, da se, ma kako to izgledalo nedohvatno, sakrije u nekoj čvrstoći, u nekom obliku koji je trajniji od prolaznosti i urušavanju. Time se kroz ovu knjigu, polazeći od te čežnje za domom, zalazi u one najmračnije i najsvjetlije ponore vrtloga života, kako bi se sa njima sudarilo, pogledalo im se u lice i demistificiralo ih se. Završiću sa dva zapisa kojima se to sažima na dojmljiv način. Najprije, o strahu: “(...) Strahu se treba izložiti i onda ga zatvoriti sa svih strana. Kuću kao i strah treba odijeliti i iznutra da bi život bio ugodniji. Razdvojiti prostoriju od prostorije, osjećaj od osjećaja, podražaj od podražaja. Tako se i strah smanji. Tako se i kuća smanji. “ A potom o nadi: “Kućo, ne puštaj me. Kućo, primi se još jače za mene. Kućo, ureži me u zemlju poput sebe. Kućo, daj mi da narasten poput tebe. Kućo, izađimo obje na gumno zorom, ti sa svojom sjenom, a ja sa šalicom kave među prstima. Kućo, zoriti je jedan od mojih najdražih glagola. Kućo, kad dan zori, on zrije i razdani se. Kućo, razdani se. Kućo, u meni se razdani kad mislim o tebi i kad pišem. (...)”