Bojim se svojih ruku

”Ljubav je kolač koji nema kraja, samo ga razrežeš na komade i podijeliš.”

- “Bijes”, Monica Isakstuen

“Bijes”, roman Monice Isakstuen, čije je norveško izdanje uredio Karl Ove Knausgård, a na hrvatski ga prevela Željka Černok, autentična je i iskrena priča o izazovima majčinstva. Roman je ispisan u fragmentima koji su nerijetko poetski potentni, ali ističem da je uprkos takvoj organizaciji teksta bilo pravo umijeće održati priču koherentnom i cjelovitom. Crtice iz života majke se čine razbacanim svuda po stranicama - neke su sadržajem duže, dok su druge u vidu jedne rečenice - ali nam je od početka do kraja jasno što se u njima dešava. Fabula koja je nerijetko uskraćena ovakvoj organizaciji teksta se ovdje ukazuje u vidu trajanja borbe sa majčinstvom koje se ne doživljava kao najveći blagoslov, već često kao izvor najvećih nezadovoljstava.

Majčinstvo kao kuća

“Na račun moje duše i mog tijela nastaju njihova pluća, njihovi nosovi, njihova koljena, njihove okrugle ručice, testisi, ušne resice, nokti, tamni uvojci na potiljku, sve to raste u meni. Toliko sam toga imala, toliko sam toga dala, toliko sam toga ponovo dobila. Sjaj u licu? Uzmite ga. Kosu? Uzmite je. Višak kila? Samo izvolite, uzmite i to. Samopoštovanje? Kako ne, slobodno se poslužite.”

Pripovjedačica u roman ulazi sa troje djece: djevojčicom od osam i blizancima od četiri godine koje je dobila sa novim partnerom, nedugo nakon što se od oca svoje kćeri rastala. Iz njihovog se odnosa na prvu ne bi moglo iščitati njeno nezadovoljstvo; oni su izgledali sretno. Ipak, frustrira je novi dom u koji useljavaju, stara kuća sa mnogo prostorija u kojima stalno nešto škripi i gdje se plaši zaspati i suprugova nezainteresovanost za nju i djecu i posvećenost poslu i hobijima. Ako je u nekom priručniku pročitala da majčinstvo treba zamisliti kao kuću: koliko je velika, koliko svjetlosti u nju dopire, kako miriše i kakva je atmosfera unutra - onda je ova u koju su uselili bila najadekvatniji reprezent njenih emocija različitog porijekla i intenziteta.

U “Bijesu” Monica Isakstuen tematizira majčinstvo uz koje buja bijes zbog odnosa prema djeci i mužu, bijes koji se često ne može kontrolisati i čini se da izlaza iz njegovih ruku nema. Glavna junakinja se kontinuirano preispituje i pokušava proniknuti u njegovo porijeklo - i mi skupa s njom - pita se odakle dolazi glas koji od nje umjesto nježnosti traži da svoju djecu vuče, udara i na njih viče. Njena borba nadrasta njen problem i svijest sa kojom se Isakstuen bavi ovim važnim pitanjem je pohvalno mjesto kada je riječ o ovom proznom djelu. Složićete se da nema puno onih koji na takav način mogu pisati o ovom i sličnim egzistencijalnim problemima, naročito kada znamo da je ovakav ugao gledanja na majčinstvo često društveno neprihvatljiv. “Bijes” je neminovno čitati u ključu borbe pripovjedačice da prevaziđe ta ograničenja i u kakofoniji svojih i tuđih misli, pronađe svoje. Tim više je ovo i hrabar i veliki roman koji iz sebe rastvara širok raspon tema i stanja sa kojima je moguće identifikovati se na najvećoj razini.

Roman "Bijes"/

Bijes koji junakinja osjeća je iracionalan, divlji i najopasnije od svega - nezaustavljiv. Majka kroz roman posjećuje i liječnika, psihoterapeuta sa kojim dijeli svoje probleme - budi se i liježe tužna i stalno plače. “Imam osjećaj kao da sam se izgubila, rekla sam. Sve što sam mislila da znam o sebi se raspalo.” Odnos majka-dijete koji svima i oduvijek izgleda stabilno i hijerarhijski kontrolisano je ovdje u stalnoj prijetnji raspadom; njena su djeca nemirna, gladna, vrište, stalno nešto zahtijevaju i ona misli da će je ta oprečna stanja ljubavi i mržnje prema njima dovesti do ludila. Nasuprot njemu ili skupa s njim, važnim se nameće i odnos koji pripovjedačica ima sa suprugom jer se njena ženska uloga podijelila na majku i suprugu, a nijedna je više ne ispunjava dok se zahtjevi i obaveze gomilaju. Postoji li mogućnost za promjenu, pita se ona koja i nakon troje djece ne zna kakva je majka i da li je ikada trebala postati majkom. “Kako se postaje majka? Kako to uvježbati? Koliko šansi imaš? (...) Je li majčinstvo staza po kojoj se penjemo ili naslijeđena ludost koju je nemoguće predvidjeti i kontrolirati?”

Pripovjedačica se, dakle, sve vrijeme i do samog kraja romana suočava sa ovim pitanjima i nikada do kraja zapravo ne oslobađa tog tereta, već nam se čini da ga prihvata tako što ga transformiše u nešto njoj prihvatljivije, u ljubav koju neminovno osjeća prema svojoj djecu, ali i shvata da će je zauvijek morati iznova pronalaziti i osjećati. Brojni su dijelovi teksta koji upućuju na to da se preispitivanju majčinstva pridružilo i propitivanje braka i odnosa sa suprugom te da joj je na kraju postalo važnije sačuvati iskru partnerskog odnosa u koji su ušli zaljubljeni, iskreni i posvećeni, a koja je sa djecom postala slabija i nepostojanija. Na kraju se relacija majka-dijete ustvari uspostavlja kao konstanta koja će uvijek imati padove, ali koja nikada neće prestati postojati dok je ova druga, bračna ustvari ona na kojoj će se morati više raditi ukoliko je želi sačuvati.

“Bijes” nema tipično narativno izveden kraj, prije bih rekla da se roman dovršava u emociji koja traje i da je pripovjedačica nastavila živjeti sa svojim unutarnjim glasovima i borbama i nakon formalnog završetka priče, što ustvari pokazuje neprekidnost i nužnost revidiranja i prihvatanja majčinstva koje će sa odrastanjem djece uvijek dolaziti u različitim oblicima i fazama smjene sreće i frustracija.

Savjet i ohrabrenje

Rečenica “Mami je sad stvarno dosta, i mama je samo čovjek”, ustvari možda i ponajbolje sumira razloge zbog kojih se ova majka plaši svog majčinstva. Ljudske reakcije - emotivne i fizičke - sebi je uskratila i ne osjeća ih se dostojnom jer misli bi trebalo da njena djeca zavrijede svu pažnju i da nikada i ne smije pomisliti kako joj je teško. Ali ona se ne jada u onoj mjeri u kojoj bismo je sažalijevali. Ona se bori i ta je borba vidljiva u fragmentima koji su u tom obliku i efektniji nego da je riječ o klasičnoj romanesknoj strukturi. Njene misli razasute po stranicama - neke sretnije i neke manje sretne - jako dobro oslikavaju oscilacije koje je preplavljuju tokom bračnog i majčinskog života i čine je ljudskim bićem prvo i prije nego majkom i suprugom. I to je u redu. Svojevrsna normalizacija psihoze, depresije, nezadovoljstva u tim ženama “prirodnim ulogama” možda je i najvažnija implikacija ovog romana. Pri tome, Isakstuen nikada ili jako rijetko prelazi u patetiku, već sve vrijeme održava “tempo bijesa” glavne junakinje. S druge strane, “Bijes” funkcioniše kao savjet i ohrabrenje ženama, majkama koje su se našle ili nalazile u ovakvim situacijama jer na neki način govori: Sve je u redu i sve će biti u redu. Ali i kao pozivanje na reakciju kada je riječ o odbacivanju pravila igre patrijarhata. Pripovjedačica majčinstvo posmatra očima supruge i razumije da je ono ugrozilo neke dijelove njene ličnosti - njenog sopstva.

Na kraju, “Bijes” je veoma važan roman koji odlikuju autorska hrabrost, izuzetna posvećenost detaljima i svojevrsna poetizacija fragmenata bez koje bi ova priča sasvim sigurno bila suhoparna, ali nametljiva i bez te suštine koju poetski potencijal teksta jako dobro izvlači - majčinstvo može biti teret i porodični i partnerski životi vrlo snažno i beskrupulozno mogu ugušiti individualnost i samostalnost. Isakstuen kao da nam baca rukavicu u lice i pokazuje da bismo se ovoj temi i pojavi morali više suprotstavljati jer o njoj unaprijed ustaljene i naučene paradigme mogu biti itekako opasne, povlađujuće lošim ideologijama, a majkama ostavljati osjećaj praznine i promašenosti. Što ne smijemo dozvoliti.