ČITANJE (U)SEBI: Smrt slobodi, folk fašizmu!

”Panonska gotika”, Denis Ćosić, VBZ, 2024.

Pjesnička knjiga “Panonska gotika” autora Denisa Ćosića uronjena je cijelim svojim tokom u koncepcijski jasno zaokruženu leksiku, iz koje proizlaze ritmičke koračnice stihova sa inventivnim kontrastriranjima i obratima. Posrijedi je poezija beskompromisnog seciranja stvarnosti kroz koju se u taksativnom nizanju pjesničkih slika tvore lirski virovi i ponornice kojima čitalac biva snažno uvučen u tokove jezika, koji je u smjenjivanju mira i nemira neuhvatljiv i začudan. Dajući nam kao okvir svoje poezije kolorit slavonskog pejzaža, Ćosić nas najprije uvodi u jednu specifičnu prirodnost, to je cijeli jedan bestijarij i herbarij, flora i fauna postaju suštinski protagonisti svakog osjećanja koje se želi izraziti. I moglo bi se u tom smislu pomisliti da je posrijedi pjesnička knjiga koja teži određenoj vrsti eskapizma, povratku primordijalnom doživljaju svijeta.

Basnopisac u stihu

Međutim, već od prve pjesme unutar “Panonske gotike” pjesnik nam pokazuje da je poput nekog basnopisca u stihovima uzeo svijet bilja i životinja kako bi nam pokazao dublje ono što kao ljudi jesmo. Sa jedne strane, dakle, naizgledni mir, a sa druge cijelo nemirno more ljudskog, koje se putem prirode, kontrapunktiranjem, izražava kao okvir svih onih lomova koji se događaju i koji svojim nanosima razaraju svaki osjećaj mira. Drugim riječima, u biodiverzitet ravnice, kao svojevrsni meditativni dio ove poezije, neprestano provaljuju užasi stvarnosnog, narušavaju i izglobljuju sve čega se dotaknu. Otuda, ovo jeste poezija koja ima u svojoj suštini jedno razarajuće unutarnje hučanje, što neprestano prijeti da sa sobom odnese sve čega se dohvati. Specifično je u tom smislu kako Denis Ćosić uvodi rat i njegov instrumentarij u svoju poeziju, ta njegova sveprisutnost se prelama i ogleda u svemu što lirski subjekt nastoji izraziti. On se uvukao i u one najskrivenije predjele, obilježava ih, iz njih reži i prijeti. Evo kako je to u pjesmi “Doba vage”: (...) Ekvinocij, sunce pravedno dijeli toplinu./Zore su boje ocijeđenog žumanjka plodne crnice, ljudi su robovi,/šute i sjede u sjetnim rovovima./;Nespretan sam vojnik, meta mi je ljubav./Puška koja pruža ruku pomirenja./Idem ti ususret, vrani praznog gnijezda./Doba je vage, nastupa tuga.”, ili u pjesmi “Šapnuti zvijerima”: “Bezglave kokoši na Kuzmu i Damjana,/trzaji ljeta, pucanje lubenica./Ispred kapelice s koje otpada žbuka, hrču oklopna vozila puna vojnika koštica./Proći će tjedni dok ih ne porode,/dok ne izrastu u bataljun zlatica./

Duž cijele ove pjesničke knjige marširaju vojske, spetljane sa biljem i životinjama, time nam pjesnik posvjedočuje da njegove poetske preokupacije idu za onom vrstom izraza koja će izbjeći doslovično govorenje stvarnosne poezije, a da pri tome ne upadne u puku meditativnost koja prenebregava ono što egzistencija jeste. Time se fokus pomjera na podražaje koji su istinskiji, izbjegavajući svaku doslovičnost hroničarskog nudi nam jezik koji pršti od nemira, putem kojeg se sve ono što je očigledno prenosi u sferu vanljudskog, jer odsustvo ljudskog je na izvjestan način dominantno u ovoj poeziji, a opet je tako suštinski prisutno. U pjesmi “Istok” to izgleda ovako: (...) Iz cipela mi mile mužjaci jelenci,/kliješta su im račvasti zmijski jezici./Godinama su spavali u podnožju hrasta/snujući diktaturu u bijeloj košulji./;Magle izlaze iz očiju vrana,/s panjeva kestena crvene se goveđi jezici./Kažu: ‘Na ispitu savjesti srušili smo komunizam/kako bismo fašizam poslali na popravni.’ Dok se u pjesmi “Pjesma nad pjesmama” to izražava još dojmljivije: Kako si lijepa, sveta artiljerijo,/željezo u tebi vrije od požude./Taman je tvoj metal kao punokrvna šuma/i drzak kao orgija./Poljupci tvoje rupe bolna su slezena/i podlo mrtvorođenje./Kožu pretvaraš u pepeo i šarlah./; (...) Kako si uzvišena minobacačice,/srebro je tvoje željno bitke./Blagosiljam te kao svećenik/kitom ružmarina./Punim ti utor malinama/da dozriješ u prsima tiranina,/što je vepar među lovcima/to si ti, moja ljubavi, među oružjem./(...) Umire demokracija, ljubavi moja,/jer mrtvi ustaju, a živi nemaju uha./Umiru narodi, ljubavi moja,/jer u njihovim jezicima prebiva mržnja./Umire sloboda, ljubavi moja,/jer se pogoduje kapitalizmu./;Smrt slobodi, folk fašizmu!

Knjiga "Panonska gotika"/

Pitanje ljubavi, seksualnosti, osjećaja uopšte, takođe je neprestano premreženo jednakim izražajnim transponovanjem u već ranije označeni okvir. Denis Ćosić u jeziku traži načina kako obuhvatiti sve te podražaje a da ostane udaljen od bilo kakve banalnosti. I u tome, uprkos izvjesnoj koncepcijskoj linearizaciji, iz pjesme u pjesmu uspijeva. Navešću kao primjer pjesmu “Obredni grob jelena”: Od svih jelena volio sam njega./Nosio je kriške dinja među rogovima,/stupao travnjacima u znak protesta/pred galopirajućom rijekom metaka./;Svoja je kopita ispunio djetelinom,/ispio rosni pokrov osunčanog debla./Na zaziv moga glasa što razdvaja godove, iskopao je jamu i u nju se srušio kao tenk. Iznova imamo tu sveprisutnost rata, njegovo ubilaštvo i u najudaljenijim krajnostima. Pjesnik nas na trenutak odvodi daleko od njega, da bi nas svojim slikama iznenada uznemirio tamo gdje uopšte nismo bili spremni da to očekujemo. Iznova to vidimo i u pjesmi “Noćna straža”: Nebo je furnir boje bundeve,/zvijezde gore od baruta./Oko mene polje uvelih suncokreta,/čavke gomilaju koštice./Guske rasipaju formacije,/opadaju kao mrazom pokošene mušmule./Večer miriše na ratove./;Rujan je mjesec jelenje rike i vabljenja./Negdje si blizu, strastven u rovovima,/protagonist Noćnog kruženja./Gorljivi fetišist u prvim redovima,/časniku trgaš kožu s ramena./Ispalim li granatu,/šrapneli će te zasuti/šipkovim sjemenkama.

Eksplozije ljubavi

Sve navedeno se i dalje nastavlja, eksplozije ljubavi se i dalje događaju, a ljubav kao rat, ili rat kao ljubav, pokazuju nam u knjizi “Panonska gotika” da nema sigurnih mjesta, da su sva skloništa sklona urušavanju. Spojenost ili sraslost erosa i thanatosa, njihovo neprestano hrvanje, premrežavanje i igra, u poeziji Denisa Ćosića prikazuju se u svoj svojoj silini. Pjesma “Balkanska magija” to ovako sažima: (...) Ako jednog dana ova ljubav prestane rasti,/nema zemlje koja će ostati nespaljena./Bombardirat ću tvoje srce kao ratne tvornice,/umijesiti lepinje poljupcima./” A pjesma “Dani dinja” produbljuje tu metaforiku: ”(...) U Turkmenistanu, gdje se mjesec/zove majkom ili pjesnikom,/narod se ponosi sinonimima,/dinjom i predsjednikom./U mom stanu, gdje te zovem/božijim darom i apostolom,/štujem diktaturu srca/uzrokovanu glađu i požudom./.

Sklonost autora pjesničke knjige “Panonska gotika” da čitaoca kroz svoja oneobičavanja uznemiri, ali i zadivi, dojmljiv je splet kontradikcija iz kojih se rađa pomiješan osjećaj, iz mučnosti u blagost se prelazi samo jednim potezom, smjenjivanje ovih dviju krajnosti ostaje ujednačeno prisutno u svakoj pjesmi sa kojom se susretnete u ovom rukopisu. Ćosić se vješto poigrava u svojim stihovima krajnostima, tvoreći amalgam zaumnih lirskih slika koje straše i ushićuju. U tom smislu, ako bismo tražili mogućnost kompariranja njegove poezije sa nekim ranijim ostvarenjima, moglo bi se kazati da u “Panonskoj gotici” ima nečega od onoga što je u svojoj poeziji dosegao Petar Gudelj, posebno svojom poemom “Europa na tenku”. Završiću stihovima iz pjesme “Područje napetosti”: Život je s tobom područje napetosti,/želja za preskokom zida/do Zapadnog Berlina,/u dane kada sunce strši/sa zakovice kožne jakne,/u noći kada bijeli bik/s neba puše tople magle/i sve je gnjilo od zemlje mrtvih/i nespokojno od tetrijeba./;(...).