ČITANJE (U)SEBI: Privremenost koja traje
Autor Namik Kabil/Vanja Ćerimagić
”Beskućnik”, Namik Kabil, Fraktura, 2024.
Prije nego pokušam reći nešto suštinski vezano uz knjigu “Beskućnik” autora Namika Kabila, nužno je na početku riješiti jednu žanrovsku dilemu. Naime, Kabilova knjiga je označena kao roman i kao takva se predstavlja u ovdašnjem književnom polju, ali po nizu parametara koje čitalac dobija iz teksta veoma je lako zaključiti, ako se želi ispravno govoriti, da ona zapravo nije romaneskni tekst. Uobičajilo se u našim, ali i globalnim okvirima, da se svaki tekst koji ispunjava dovoljan broj stranica iz tržišnih razloga i logika proglašava za roman. I to je, sa jedne strane, razumljivo, jer živimo u vremenu kada je u literaturi uspostavljena apsolutna dominacija knjiga označenih kao romaneskne, još uz to ukoliko im se doda odrednica autofikcijskog, time bolje, prolaz im je zagarantovan.
Žanrovske dileme
Kao da postoji svojevrsni prezir ili omalovažavanje, kao da sam tekst nešto gubi ukoliko mu se ne zalijepi markica romana, pa se po svaku cijenu insistira da se on na taj način markira. Ono, postmoderna ili postpostmoderna jeste učinila da se romanom može proglasiti mnogo toga, ali ona ipak nije ukinula onu suštinsku liniju razdvajanja šta jednu knjigu čini romanom, a šta ne. Drugim riječima, sveopšta rijaliti kultura oko nas traži danas od književnosti da bude životno istinita, kao takva se bolje prodaje, a ljude od fikcije, od pripovijedanja, iz nekog razloga više zanima šta autor ima reći iz onog najdoslovnijeg ličnog ja, bez pripovjedačkih ograda.
Naravno, neke od takvih knjiga su iznimno uspješno izvedene i zapravo autofikcijski privid im daje samo jedan stilski manevarski prostor da se poigravaju sa autobiografskim, iznevjeravajući svaku banalnost i provaljivanje hroničarskog bilježenja svakodnevnog u književnost. Preciznije govoreći, mnogi autori su danas autofikcijsko pisanje shvatili odveć doslovno, podrazumijevajući da je dovoljno u tekst izliti nepatvorenu egzistenciju i da se time završava sav posao književnosti. Sa druge strane, bez obzira na to o kojoj količini stvarnog se radi unutar neke knjige, ono što nju čini romanesknim tekstom jeste jasno vidljiv literarni prosede, potpis postupka koji autor ostavlja pokazujući vještinu kompozicionog i strukturnog oblikovanja i organizacije narativa. Ako to nije tako, onda upadamo u potpunu zbrku, a književnost gubi onu svoju suštinsku ulogu, da ne kažem otpada joj pozlata onoga što jednu knjigu razlikuje od druge, što je čini autonomnim artefaktom koji kreira zanos koji nas izvodi van puke stvarnosti, a opet nam je otključava više nego bilo koji vid žurnalizma.
Kada kažem da “Beskućnik” Namika Kabila nije roman, ni u kojem smislu ne želim reći da to na neki način utiče na kvalitet ove knjige ili je negativno određuje, nego prije svega skrećem pažnju da je još važno držati kakvu-takvu demarkacionu liniju, te da je problematično to što se bježi od toga da se jedna uspjela knjiga odredi na neki drugačiji način, onako kako zaista jeste. “Beskućnik” je knjiga koja u svom središtu ima dilemu doma ili kuće, tako još živo prisutnu kod mnogih ljudi na prostoru nekadašnje Jugoslavije. U žanrovskom smislu ona je svojevrsni hibrid eseja, memoara, pa i antropološke studije o nama ovdje, o našim ratovima, selidbama, gubicima i pokidanosti života na nesastavljive krakove prije i poslije. Središte knjige je autorova porodična kuća u Trebinju, koja je usljed rata devedesetih ostavljena, zamijenjena za kuću u Dubrovniku, da bi ponovo nakon završetka rata bila vraćena u vlasništvo Kabilove porodice. Međutim, ta kuća je koliko god imala svoju nepobitnu vrijednost u sjećanju, u sentimentu ili emociji porodice, postala nešto potpuno drugo u odnosu na ono što jeste bila. Jedna vrsta tereta, ali i inata. U njoj više niko ne živi, porodica koja je preselila u Sarajevo je povremeno posjećuje, nastojeći da oživi nešto od onog života koji je bio, od Trebinja kao grada kakav je bio prije ratnih strahota i progona. Iako sve to jeste izvjesno samoobmana, insistiranje da se iznova osvoji prostor svog nekadašnjeg života važan je pokretač, pokušaj da se sastavi pokidani život. Da kuća ponovo bude dom, da dom bude kuća. Kabilovim riječima: “Postala je lažni ljetnikovac koji je lebdio između bivših i sadašnjih života, mjesto gdje se trebalo nastaviti vrijeme prije užasa. I gdje je trebalo dokazati nemoguće, da se ništa nije promijenilo.” Ili: “I znam već unaprijed, čim otključam vrata i zakoračim u ovu kuću, dočekaće me praznine, krenuće me grliti, ljubiti, stiskati ledenim rukama i miješaće se glasovi. Oko mene će hodati i prolaziti dragi ljudi, pričati i smijati se uprkos tome što znam da su nepovratno otišli i da je sve to u mojoj glavi. A u stvarnosti u međuvremenu u ovu kuću se smrtna tišina uselila, razbaškarila i osvojila prostor.”
Antinomije i paradoksi
Ispisujući ovu knjigu oko motiva kuće, zapravo nemogućnosti da se danas odredi gdje kuća zaista jeste, Kabil se u širokom luku dotiče mnogih važnih tema, osjećaja izgubljenosti, poraza, svih naših tranzicijskih tumaranja posljednjih trideset godina. Posrijedi je i priča o gradovima Trebinju, Dubrovniku i Sarajevu, njihovim licima i naličjima. Posebno, to je priča o mediteranskom zaleđu, onom supstancijalnom južnjačkom načinu postojanja. Autor iznosi iznimno precizno neke detekcije našeg stanja, našeg potonuća i izmijenjenog lica stvarnosti koju danas pokušavamo živjeti. Evo kako je to u knjizi: “Mi smo ovdje trajno zapetljani u svojim privatnim i društvenim istorijama, nikako da se iskobeljamo iz tih kučina i često nisi više siguran koja je epoha u pitanju. U trenutku se vrijeme s početka devedesetih učini kao noćna mora iz koje se nismo probudili.” Pored toga, “Beskućnik” je knjiga o roditeljima, o svim našim majkama i očevima koji su trajno ostali zarobljeni u međuprostoru, u limbu onoga u šta su vjerovali i što im se srušilo na glavu. To je i priča o svima nama sa osjećajem fantomske boli za onim što nosimo u roditeljskom naslijeđu. Kuća kao takva još postoji dok su roditelji živi, nakon smrti roditelja dolaze one dileme šta sa njom, kako se spram nje odnositi. U tim pasažima svoje knjige Namik Kabil piše dirljive stranice, ostavljajući nam zapis o jednom vremenu i prostoru koji više ne postoje, ali koji se čuvaju u pretincima srca i njeguju uprkos svemu u mikrosvjetovima onih ljudi koje etnonacionalno ludilo nije otrovalo.
Treba istaći na kraju, “Beskućnik” Namika Kabila je, uz povremene viškove i uopštavanja, knjiga ljudskosti i topline, stilski dobro izvedena u okvirima onoga što žanrovski jeste, tekst koji iznimno pošteno i iskreno nastoji pomiriti osjećaje o mnogim temama koje još nosimo kao breme, svim onim klanicama prošlosti koje nas opterećavaju, ali i nesigurnoj budućnosti koja se zlokobno kezi na nas. “Beskućnik” je i knjiga nemogućnosti da se čovjek uhvati za neku sigurnost, ali i knjiga nade da je moguće drugačije i sretnije postojati u ovim našim antinomijama i paradoksima.
