ČITANJE (U)SEBI: Nježna enklava sna

”Ponoćni glagoli”, Marko Pogačar, VBZ, 2023.

Marko Pogačar svojim književnim opusom spada u red najplodonosnijih postjugoslovenskih autora mlađe generacije. U širokom rasponu formalnih i stilskih oblika literarnog izraza, od poezije, preko putopisa, eseja, kritike i dnevnika, Pogačar je u svom dosadašnjem radu pokazao da je posrijedi književnik koji nepretenciozno, a opet potpuno suvereno, koristi vlastiti talent usmjeravajući ga iznova i iznova u produbljivanje jezičkih istraživanja te potragu za autentičnim tonom svog pisma.

Originalna i uvjerljiva sazvučja

Bilo da je u pitanju poezija, kao najprepoznatljiviji njegov izričaj, dnevnički zapisi, kako je slučaj u knjizi “Adolfove uši” ili putopisna proza poput one u knjizi “Latinoamericana ili 1.000 riječi španjolskog”, ovaj autor neprestano nastoji, svakom svojom knjigom, pomjeriti granice mogućnosti oblikovanja vlastitih djela. Iako postoji po mnogo čemu već uveliko prepoznatljiv Pogačarev prosede, on se ne libi svakom novom knjigom istupiti u nekom drugačijem pravcu, iskušati nešto novo i dati svakom svom tekstu obilježje originalnog i uvjerljivog sazvučja. Pri tome jezički ovaj pisac ostavlja začudne dojmove na čitaoca, vještim manevrisanjem unutar različitih registara postiže iznimno uspješne efekte, podešavajući ton svoj pisanja tačno onako kako je nužno da bi se ostvarila inventivnost i doseglo do punine smisla bavljenja književnošću.

Knjiga “Ponoćni glagoli” pred čitaoca donosi poeziju koja u mnogim svojim aspektima svjedoči pjesnika širokog zamaha, koji ni u kom smislu ne pristaje na kompromise kakvi su danas uobičajeni u stvarnosnoj ili ispovjednoj poeziji, već pjesnika koji zna da sve ono što se ima reći počiva prije svega na neumornom nastojanju da se pogodi u jeziku samom onaj najpodesniji ton kojim će se lirsko iskazati. Već na samom početku, u prvoj pjesmi ove knjige, Marko Pogačar to demonstrira, pokazujući nam šta su rasponi njegovog pjesničkog iskustva. Navešću stoga dio pjesme “Sonatina o divljoj gladi”, koja ilustrira o kakvom se pjesniku radi: Dobrodošao./kao na sajmu subotom, sjeti se:/plijesan, usputna pitanja, ovlaš/mišljeni odgovori.tko traži ništa ne želi/tko nudi ničega se ne odriče./sjever je sjeverno. dolje u stigmu juga/još nije posve skliznuo pogled, ispušten sapun/posrnuo, koji tone i topi se i nalik mrazu/izvornom jeziku magle hvata se/za nisko raslinje, pupoljke sljeza, slijepi/pepeo paprati. sjeti se: jedan maleni nevažni/potop, subotom, i ti si stigao. dobro je/što si došao. što si iznutra topao, u srži,/što je sve izloženo. ležiš između prašnjavih ploča,/u urezima koji vraćaju vrijeme, tjeraju/svijet da se ponavlja na način naranče: ukrug/i ukrug režeći režnjeve, kriške na kiši,sveto/kao mirisno tijelo muzike, suvišno kao spas. (...)

“Ponoćni glagoli”, Marko Pogačar, VBZ, 2023.

I bilo bi moguće samo na osnovu ovog primjera izvesti sav zamah poetike pjesnika Pogačara. Drugim riječima, već tu se vidi da njegovo pjesničko bilo jeste okrenuto onim dubinskim traganjima i poniranjima, kojim se zaumnim refleksijama, kontrapunktiranjima uzvišenog i svakodnevnog, lomljenjima jezika do njegovih krajnosti i posljednjih mogućnosti zakrivljenja, doseže najviši stepen poetičke artikulacije. To nije poezija kroz koju možete protrčati brzinski, svaka pjesma traži ponovno vraćanje, jer dopire u ono podsvjesno i kad je u prvotnom susretu sa njom niste najbolje razumjeli. Što čitaoca potiče da se toj avanturi jezika i duha iznova vraća. Odlika velike većine pjesničkih knjiga objavljenih na našim prostorima jeste da ih pročitate, bez obzira na njihov kvalitet, ali da nemate želju da im se vratite. Prvenstveno jer su svojom emocijom svakodnevne i poznate. Ova knjiga Marka Pogačara u svojoj srži sadrži one elemente koji vas potiču na ponovno iščitavanje i svaki put otkrivate nešto što do tada niste uočili. Atmosfera knjige “Ponoćni glagoli” tako je melanholija zrelog ljeta, osjećaj nostalgije za nečim neuhvatljivim, što nam neprestano izmiče, blagost i sirovost u preplitanju, a prije svega melodija nečega što suštinski odiše jugom i širinom mora. Evo kako je to u pjesmi “Gospodar jula”: Oluj je sišao strašan/spustio suze i snijeg/i pokrio/pokrajinu sitnim staklenim sitom;/snašla me/napola đavola napola čovjeka/neka strašna mirnoća, ugriz/mraza koji se u meni zgušnjava/nalik zubima zimi/; zemlj se pod tijelom otvorio/stišao ratare i razrijedio rane/kako to već čini vjetar u proljeće, čađav/vruć od čuda i Čehova/; s krova se kao sudački čekić/sručio golub gubav od smrti/smrznut/ja sam u kući očajan/duboko u noći sricao slova/slova iz juhe sa slovima/; na savjesti mi je, poput popluna/spavao kamen/svakako grobni kamen koji sam oštrio/mekan i Michelangelov/;oluj se spustio/srh straha sunuo je uz oluk/to mlijeko kože, tabak od tijesne krvi/i knjig se na stolu sklopio/kao prokleto oko. Ili u pjesmi “Kupine”: Znam kako mirišu tvoje oči/kako mirišu ujutro, s večeri/kada se u njima skutri/skorup slijepljen u kupine/sjećanje na ono što ima doći;/vani svjetiljke zuje kao jezici zmija/riječi sačinjene od očnjaka čekaju/kasni staccato cvrčaka, očito: ljeto je/Česi padaju s planina, vlada nezgodni/zanat zamjene, ne zaboravi/tvoje oči također imaju oči u čijim uglovima/zrije još malo mirisa, noći, još šaka obične,/vlažne želje.

Zavodi i iznevjerava

Iznimno važnu ulogu unutar knjige “Ponoćni glagoli” ima dojam muzike, prije svega jazza. Ne u smislu da autor pravi tu vrstu direktne poveznice, ali u stilskom smislu Pogačar zapravo jezzira u jeziku, stvarajući ritmiku i kontraritmiku koja u svakom novom stihu vodi korak dalje, otvara jedna nova vrata smisla, zavodi i iznevjerava. U tom tonu koncipirana je cjelokupna ova knjiga, svaka pjesnička kompozicija unutar nje nikad nije ponavljanje istog, ona je improvizacija, koja vodi do mogućnosti da se ispiše nešto što ima početni ton koji nam je poznat, ali nas od tog početnog tona odvodi u smjeru koji je plod nesputanog iskušavanja bezbroj različitih mogućnosti. U pjesmi “Prskalice” to zvuči ovako: Ne čekaj/ničiji rođendan. ne čekaj praznik, /zabavu iznenađenja, karmine godine. /bit će najbolje da bude obična,/čudesna proljetna noć. upali prskalicu/i promatraj vrijeme kako koči ulazeći u stanicu, njegovo veselo iskrenje. kresni. /učas ti u šaci cvate maslačak, tučak užaren, žut, /i s njega u noć/slobodne odlijeću sjemenke./još čas i ruka će ispustiti peteljku. rosa silazi, u travi/vladaju mravi. čekaj me.” A u pjesmi ”Grayeva anatomija”: U tvojim grudima kao u tamnom grotlu/naglavce obješen slijepi miš širi krila:/šišmiš mokar od straha cvili tražeći izlaz, dlakava šaka/koja se otima./; ubrzo, uviđajući kako izlaza nema,/zvjerka se miri sa svojom tijesnom sudbinom./šišmiš se prepušta: sklapa krila i tako umotan još dugo/drhti na mjestu srca.

Svakom svojom knjigom Marko Pogačar donese jednu čitalačku avanturu koja nam omogućuje da pojmimo šta znači zapravo biti potpuno posvećen jeziku, odnosno kako iz virova jezičkog vaditi one kamenčiće koje iznova možemo slagati u perlaste nizove različitih oblika, onako kako nam matica svekolikog bivanja ljudima omogućava. “Ponoćni glagoli” otuda u cijelom svom toku jesu književna struktura koja je nadasve inspirativna, ona koja omogućava da proputujemo izvan ovog pojavnog svijeta označitelja i označenog, a da smo opet tako silno utemeljeni u svemu što se oko nas nalazi. Na koncu, Pogačar svjedoči svojim literarnim horizontom one najprivlačnije linije zbog čega uopšte čitamo i prepuštamo se knjigama.