Kap sam nasred ogromne vode

”Izabrane pesme”, Arian Leka, prevela: Merima Krijezi, Srebrno drvo & Treći Trg, 2023.

Poezija, proza i eseji albanskog književnika Ariana Leke u svojoj magistralnoj liniji okupljeni su oko tri ključna pojma, kojima se ovaj autor iz knjige u knjigu predano i sa dojmljivom književnom vještinom u različitim formalnim oblicima bavi. Sa jedne strane, to je iskustvo albanskog naroda iz vremena diktature i svih kontradikcija koje su izvirale iz zatvorenosti i izolovanosti ovog naroda pod režimom Envera Hodže.

Prostor nade i prostor patnje

Drugo je pitanje migracije, ilegalnih prelazaka granica i odlazaka iz zemlje, koji su, kada je Albanija u pitanju, bili iznimno izraženi u decenijama iza nas, a Leka ih tretira i danas u kontekstu pitanja savremenih migracija i izbjeglica koji lutaju evropskim rubovima, bježeći iz svojih razrušenih zemalja u potrazi za boljim životom. Te, sa treće strane, pitanje mora, kao prostora neiscrpne nade, ali i prostora nepremostive patnje. Naime, moglo bi se reći da je kroz metaforu i stvarnost mora u Lekinom književnom opusu objedinjeno sve ono što jesu njegove opsesivne književne teme. More iz perspektive ovog autora dobija višestruke konotacije i smisao, preko njega se prelamaju brojni savremeni diskursi i razumijevanja vremena u kojem živimo i događaja koji nas opsjedaju. Ta velika voda u Lekinom književnom opusu je topos koji objedinjuje prošlost i sadašnjost, u njenim dubinama krije se i drevna fascinacija i sav ljudski strah. “Mare Nostrum – pretvoreno u Mare Mortuum emigranata koji su se ondje posljednjih desetljeća utopili, među kojima je bilo mnogo Albanaca, pa se to more pretvorilo u grobnicu. Dječak baca šaku soli na nacrtanu lokvu da bude nalik moru, učinivši ga gorkim poput suza koje su prolili oni koji su se utopili. Na to more improvizirano na listu papira, dječak stavlja drveni brod i počinje plovidba”, zapisaće ovaj autor u svom tekstu “Dječak koji je izgubio more”. Tim se u najkraćem daje suština onoga što jesu literarne preokupacije i namjere Ariana Leke.

Odlika Lekine poetike je blagost i empatija, kao rijetko koji autor, on se sa širokim senzibilitetom za stradanja danas bavi onim ljudima koji pate, koji sa rubnih prostora nastoje da se domognu obećanog “boljeg života” našeg kontinenta. Ono što je nekad važilo za Albance, danas važi za mnoge druge narode koji se utapaju i nestaju u vodama Evrope. Sjetimo se samo nedavnog utapanja migranata u rijeci Drini, ta brutalnost nestanka ljudi u svojim tumaranjima po ovoj kugli zemaljskoj odjekuje cjelokupnim djelom Ariana Leke. Baveći se tim temama, ovaj pisac razvio je specifičnu stilsku osobenost u kojoj se miješaju faktografija i fikcija, dokumentaristika i nepatvorena realnost. Melanžirajući svoje tekstove na taj način, Leka traga za onim nužnim i nasušnim istinama, čineći da ljudi koji umiru ne ostanu tek broj, on im udahnjuje iznova glas i priču, mogućnost da ono što jeste tragična sudbina anonimnih miliona izbjeglica, postane artikulisano očovječenje i riječ koja pamti, koja dokazuje da je ono ljudsko zaista bilo i postojalo.

U knjizi “Izabrane pesme”, koja je objavljena u prijevodu na srpski jezik, sabrani su zapisi koji u najdoslovnijem smislu svjedoče ono što jeste istrajna misija književnika Ariana Leke, njegova potpuna predanost da pjeva o onome što u većini slučajeva ostaju agencijski izvještaji o nesrećama svih onih ljudi koji se utapaju i nestaju u svojoj anonimnosti u našoj potpunoj oguglalosti na njihovu sudbinu. Iako se radi o izabranim pjesmama ovog autora, knjiga je jasno koncipirana kao jedna simfonija mora i podmorja, svih nesreća i utapanja, čime nam se predočavaju sav zamah i snaga pjesničke želje da svaki čovjek, svaka sudbina, ostane trajno zabilježena, neizbrisiva, da se iz one već pomenute anonimnosti pokaže da su to ljudi poput nas, koji u svojoj nesreći ne smiju ostati neimenovani i svedeni na crnu hroniku. Centralno mjesto u ovoj knjizi zauzima poema “Morski Aušvic” u kojoj do brutalnosti precizno i jasno izražava ogromnost gubitaka na morima ka Evropi, u kojima se i danas, kao i u prošlosti, krši nebrojano mnogo života. Navešću ovdje stihove iz prvog dijela te poeme “SPAVAONICA I – Jadransko more”: “Ne govori se otvoreno, već noću, pesme kitova kažu da, /Dodirnuvši dno, mi, utopljenici ovog podvodnog bunkera,/Postajemo Jevreji. /Ne znam ništa više. /Našem Gospodu, zabijaju zarđale esksere u jezik. /Zašivaju mu usta koncem/; Ovo je logor. Okružen žicom od pene. /Tokom rada, u zatvorenim spavaonicama sa zidovima od talasa, /Demontiramo naša tela. /Od udova pravimo delove kamiona. /Od očiju crno-bele filmove./ Puder od kostiju. Lekove od sperme, jajnika i koštane srži. /; Ti si bio novi ekser, o koji je okačena slika potapanja. /Belo platno,/Bio si ti. /;”. Leka svojim stihovima iz ove poeme, predstavljajući more kao logor za one koji preko njega pokušavaju doći do spasonosnih obala, ali u mnogim slučajevima u svojim pretrpanim čamcima završavaju na dnu, snažno svjedoči o količini nesreće koja se događa svuda oko nas, ta slika mora kao velikog logora za one koji su na njegovom dnu umrli krik je onih koji ne mogu govoriti, koji su zauvijek utišani. Otuda poezija dolazi kao izraz kojim se pjesnik želi iskupiti, ponijeti na svojim plećima teret te nijemosti koja mora biti obilježena, iskazana i zapamćena.

Unutar ove knjige objedinjeno je i niz pjesama koje su doslovno uokvirene dokumentarnim izvještajima koji svjedoče o silini utapanja i nestajanja migranata u morima. Izvodeći iz tih izvještaja svoju poeziju, kao odgovor na njihovu bešćutnost, Arian Leka nam pokazuje svu svoju pjesničku i ljudsku osjetilnost spram ove teme, a snaga njegovog pjesničkog jezika pokazuje da za istinskog pjesnika, koji jezikom vlada u svim njegovim oblicima, svaka tema može biti poticajna. U Lekinoj poeziji nema ništa od hinjenog angažmana po svaku cijenu, iako se referiše na stvarnosne događaje, on kao pjesnik u jeziku nastoji naći najpodesniji izraz za ono o čemu pjeva i u tome nedvojbeno uspijeva. Otuda, svaka od pjesama unutar ove knjige predstavlja istinsko poetsko ostvarenje, putem kojeg se ono što jeste opsesivno bavljenje ovog autora iskazuje na umjetnički potpuno relevantan način. Evo kako je to u pjesmi “Misija spavanja”: Na obalu su stigle životinje, mi ne. /Jedan krokodil. Puma. Nosorog./Jedna ajkula. Konj. Slon. Čak i jedan ogroman pas, /kome za umiranje još uvek nije bilo vreme./Doplovile su na našoj odeći. /Životinje, izvezene na firmiranim bluzama, /Kupljene u prodavnicama iz treće ruke, /čvrsto su se držale kopitama i noktima, na pokvašenom pamuku, /u siromašnim zemljama, poput naše, proizvedenom, /gde ljudi okupani znojem, kao mi, /zašivaju oči koncem./;Videli smo ih kako se probijaju kroz talase. /Napustili su bluze, kao što se brodovi napuštaju kad dodirnu tlo,/Kako bi doneli vest na obalu da nam je more dalo novu nacionalnost,/ da naša tela neće izaći na pesak, /jer bi im gugutke mogle vezati suton oko vrata, /dok sede na dimnjacima brodova, /koji čekaju u redu da bi ih isekli u gvođuriji i rđu, /od kojih će se nakon pretapanja ponovo praviti teški brodovi/za migrante i sinove njihove, /koji će u kasne sate po ovom moru lutati,/ gaženi stopalima naših nogu duboko upluženim/”.

Stranac u moru

Ili u pjesmi: Stranac u mom moru”:Obešena glavom nadole o kuku/Sa snova kao smola cedila se gusta krv/ More smo zaklali – i njegovu odranu kožu po žici raširili./;Kao balončići vazduha pod vodom lepe želje su se raspršile/Moj udavljenik poslednju kap daha koji iz njega izlazi/Sa utopljenikom strancem deli, koji je za grob izabrao ovo nemirno more./;Buđenje razdvaja san iz smrti od sna iz noćne more./ Kada dete na pesak ispliva, prekriveno novinama i fotografijama/skamenjenog straha/I kada sidra od inoksa na ušima migranata dodirnu pesak u zoru./;Disanje usta na usta sa udavljenikom kao poslednji poljubac metafizički/Dok polako i bez buke, po nepokošenim livadama mora sirotog, tone,/Stranac donosi svoje more, umiruje vode, kao što kalemljenjem/ voćka umekšava svoje prelepe plodove/.

Knjiga “Izabrane pesme” Ariana Leke dojmljivo je pjesničko ostvarenje kojim se ovaj autor iznova potvrđuje kao jedan od najvažnijih evropskih književnih glasova, koji u svom opusu neprestano traga za odgovorima na pitanja o našem svijetu, njegovim nedaćama i bolovima. Pored toga, Leka je u jezičkom smislu autor koji njeguje jednu posebnu atmosferu melanholije, koja do čitaoca dopire na način da ostavlja duboke tragove i pokazuje nam kako smo danas svi jednako u istom kotlu, bez obzira na to gdje živjeli i kuda težili.