ČITANJE (U)SEBI: Prvi put sa sinom u Parizu

”Pariški maraton”, Damir Uzunović, Buybook, 2024.

Knjiga “Pariški maraton” Damira Uzunovića, objavljena u ediciji Dnevnik koju u izdavačkoj kući Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović, još jedan je u nizu veoma zanimljivih tekstova nefikcionalnog žanra iz ove koncepcijski jasno zaokružene edicije, koja donosi presjek savremene postjugoslovenske književnosti putem autorske svakodnevice i dilema u sjeni drveta literature.

Drame književnog života

Ono što je od početka važno kada su u pitanju knjige objavljene u ovoj ediciji jeste činjenica da je svaka od njih ponudila jedan autentičan svijet i nastojanje da se pred čitaocem otključa stvarnost bivanja u književnosti, sa svim pripadajućim dvojbama i konvulzijama, te smo tako dobili uvid u one prostore stvaranja koji nam daju ogoljenu egzistenciju autorica i autora, njihova suočavanja sa sobom i svojim poslom. U dosadašnjim izdanjima imali smo različite tekstove koji na svojstven način svjedoče neprestanim dramama književnog života, ma koliko se on činio kao nešto izvan brutalne realnosti, kroz svaku od ovih knjiga vidimo sve one neuralgične tačke stapanja i prelamanja života i literature. Ono što predstavlja iznimnu vrijednost u svakoj od knjiga upravo jeste ta nepredvidivost trenutka, slučajnosti koje se stapaju u jedinstven izraz čovjeka, pa time svaki rukopis jeste isječak iz ovog našeg vremena koji, pored toga što se u njemu zrcale sve magline povijesnog razdoblja i njegovih nemira, otvara unutrašnje procjepe i pokazuje originalno svjedočanstvo o neponovljivosti svakog ljudskog glasa ponaosob. To u konačnici i jeste suština jedne ovakve edicije, da se u vremenu u kojem jesmo prepozna sva različitost glasova i doživljaja, iz čega će se u nekoj budućnosti vidjeti kako jesmo mislili, koje su nas dileme ophrvavale, sa čime smo se suočavali i šta nas je mučilo. Ali bez obzira na taj odmak, knjige koje su objavljene u ovoj ediciji kvalitetna su literatura i sada, kroz koju čitalac može da osjeti sve ono što su preokupacije savremenih autorskih stremljenja, te kako se u potrazi za izrazom oblikuju svjetovi koji nam neprestano izmiču.

Uzunovićev “Pariški maraton” knjiga je koja u hibridnom žanru, između dnevnika i putopisa, govori o dva dana koja on sa svojim sinom Dinom provodi u Parizu. Ona, dakle, nije dnevnik u onom klasičnom smislu, u kojem autor iz dana u dan bilježi svoja viđenja onoga što se događa u njemu i oko njega, već zapis kojim se rekonstruiše jedno putovanje i ono što se tokom njega događa. Kroz ta dva pariska dana, kroz obilazak grada, autor otvara dvije važne teme, čime se pokazuje ono što jeste bit ovog teksta. Sa jedne strane to je putovanje oca i sina, kao takvo ono predstavlja prostor za suočavanje, za prevazilaženje onog uvijek prisutnog zida šutnje na toj relaciji. Generacije očeva i sinova, bar u našim kulturama, obično život provedu u neizgovorenom, mnogo toga se prešućuje, a svojevrsna nelagoda od otvorene komunikacije često ostaje onaj cjeloživotni žal za većom prisnošću. Očevi generacije kojoj Uzunović pripada su bili ljudi koji su malo govorili, koji su emocije prema vlastitoj djeci škrto izražavali, jer je, govorim iz iskustva vlastitog oca, na izvjestan način bilo gotovo neprimjereno da otac više od onih konvencionalnih riječi progovara sa sinom. Dakako, ne znači to odsustvo ljubavi i emocije, ali nešto neprestano priječi da se u potpunosti dopre do druge strane. I to je jedan zaista zanimljiv kulturološki momenat, da se sa onima, koji su nam najbliži, zapravo nikad u potpunosti ne upoznamo, kroz riječ, kroz razgovor, kroz potrebu da se nešto saopšti. Uglavnom se stvari podrazumijevaju, a kako odrastamo i osamostaljujemo se, sve više nas ophrvava tišina, a htjeli bismo mnogo toga reći.

Knjiga "Pariški maraton"/

Obično su u takvim okolnostima majke one koje predstavljaju komunikacijski most između očeva i sinova, dok se oni u tome nikad ne snalaze najbolje. To je uvijek jedna vrsta razgovora sa zadrškom, bez one potpune direktnosti koja dopušta oslobođen protok i zbližavanje koje nema posrednika. Doima se da upravo sa tom mišlju autor “Pariškog maratona” i kreće na ovo putovanje kako bi se nadomjestila ta propuštena prilika, kako se ne bi transgeneracijski obrasci ponavljali. U tom smislu ova knjiga jeste cijelim svojim tokom premrežena toplinom očinske brižnosti, nastojanjem da se prevaziđe ono naslijeđeno iskustvo, da se iskorači iz kruga tišine. Moglo bi se u tom pogledu reći da emocija ovog putovanja svjedoči prije svega prisnost, nema u njoj one već pomenute distance, otac i sin su ovdje saputnici koji u mnogim trenucima dirljivo jesu okrenuti jedan prema drugom. Uz sve ono što ih generacijski razdvaja, susret među njima je ipak slika jedne potpunosti.

Ljubav i snivanja

Sa druge strane, i to je posebno zanimljivo unutar ove knjige, putovanje u Pariz je i jedna vrsta književnog hodočašća, sa jasnom namjerom. Kako već na samom početku knjige Damir Uzunović navodi, “Pariški maraton” nastaje uporedo sa romanom koji piše, a dobar dio radnje tog romana događa se u Parizu. Otuda on i Dino obilaze one lokacije koje su mu u tom romanu u nastajanju važne. Kroz tu vrstu kretanja gradom obrazuje se cijeli niz malih priča koje nas vode u prošlost, u ranije autorove dolaske u ovaj grad, ali prije svega posrijedi je mapiranje hronotopa, prostornih i vremenskih odrednica koje su ključna čvorišta romana koji nastaje.

Dodatna zanimljivost u svemu tome jeste da Uzunović kroz svog sina zapravo vidi svog junaka, jer, u trenutku kada dolazi u Pariz, njegov junak je godina koje u trenutku ovog putovanja ima njegov sin. Na taj način autor se u ovom dnevničkom putopisu vješto poigrava sa narativom, preklapaju se stvarnost i književnost u snažan amalgam. Uz to postoji cijeli niz zanimljivih ekskursa, posebno onih o književnosti, knjigama, autorima koji su mu važni ali i priča o Sarajevu, odrastanju, kao i patine prošlosti i mladosti u kojoj je Pariz bio prostor neke drugačije ljubavi i snivanja.

Pored navedenog, dojmljiv je i jedan pasus koji se odnosi na izdavački rad Damira Uzunovića u Buybooku i ono što jeste nužno žrtvovati da bi se istrajalo u tom poslu. “Divna razmišljanja o knjižarstvu, zanimanju kojem sam dao skoro trideset godina; otimali smo knjige jedno od drugoga – ja njemu napisane, ono meni moje nenapisane, često kao psi režeći jedno na drugo; poznato je da psi to najstrastvenije rade onda kada imaju ozbiljan zalogaj u zubima.” Svi mi koji se na neki način borimo za knjigu, bilo izdavaštvom, bilo njenim predstavljanjem u osvrtima i kritikama, često krademo od sebe, od onoga što bismo željeli napisati, ali bez obzira na to, svijest o važnosti knjige, pa i nauštrb vlastitog autorskog rada, sadrži u sebi jednu misiju koja oplemenjuje, i od koje se, uprkos svemu, ne treba odustati.

“Pariški maraton” svoj naslov duguje broju koraka koje su otac i sin Uzunović prehodali u dva svoja dana u Parizu, on je, kako nas autor obavještava, iznosio tačno onoliko koliko jeste maratonska dužina poznata još iz antičke Grčke. Posrijedi je jedna stilski dobro izbrušena knjiga, bez viškova, koja se čita u dahu i sa velikim zanimanjem.