Priča koja uznemiruje i provocira

”Ova nježna priča o nadi i tihom heroizmu istovremeno je i slavlje saosjećanja i odlučna osuda grijeha počinjenih u ime religije.”

- Ocjena žirija za nagradu Booker 2022.

Roman Claire Keegan “Male stvari poput ovih”, koji je u Irskoj objavljen 2020. godine, prikazuje epizodu iz života prodavca uglja Bilija Furlonga koji otkriva zastrašujuću tajnu­ irskih Magdaleninih praonica, a kroz što se dalje reflektuju njegove dileme i ostala (moralna) preispitivanja. Roman se našao u užem izboru za Bookerovu nagradu (2022), a Keegan je za njega osvojila Orvelovu nagradu za političku fikciju, upravo zbog konciznosti sa kojom je pristupila priči, sa jasnim stavom o strašnoj i kompleksnoj temi kojom se bavila. Našoj publici su “Male stvari poput ovih” predstavljene u Buybookovom izdanju, a u prevodu Mirjane Evtov.

Efektne scene

Tim Mielants je odlučio da po knjizi snimi film, “Small Things Like These”, koji je odmah po izlasku privukao veliku pažnju publike, ali i kritike na prošlogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu jer je ponovo otvorio osjetljivu i važnu temu – nezakonito usvajanje novorođenčadi u Irskoj, u Magdaleninim samostanima, gdje je od 1922. do 1998. godine umrlo skoro devet hiljada djece, a oko osam stotina njih je sahranjeno u masovnoj grobnici – koja je još jednom bacila prašinu u oči Katoličkoj crkvi. Film je posvećen više od 56.000 mladih žena koje su poslate u Magdalenine ustanove na “pokajanje i rehabilitaciju” između 1922. i 1998. i djeci koja su im oduzeta, a fokusiran je na Billovu (Cillian Murphy) borbu sa sjećanjima na djetinjstvo i smrt majke dok istovremeno otkriva kako su mlade žene, koje su dovedene u samostan, izložene strašnim uslovima i sistematskom maltretiranju pod izgovorom brige. U romanu je ovaj problem predstavljen nijansiranjem, jer uključuje nekoliko katoličkih redova časnih sestara koje su optužene da su učestvovale u ilegalnom usvajanju beba koje su prisilno oduzimali od bioloških majki ili su im govorili da su im djeca umrla da bi ih kasnije prodavali onima koji su željeli, a nisu mogli imati svoje potomke.

U romanu Bill se jednog dana zaputi u manastir kako bi odnio ugalj i drva, ali otkrije da mladi ljudi rade u lošim uslovima, da su prljavi i neuhranjeni. U svojoj drugoj posjeti – a što vidimo u filmu u jednoj efektnoj sceni susreta – pronalazi mladu djevojku zaključanu u štali koja traži njegovu pomoć. U romanu doznajemo kako je ona odvojena od svog novorođenog sina i, gledajući u nju, Furlong razmišlja o životu svoje majke, ali i svojih pet kćeri. Keegan pripovijeda o strašnom zločinu koji je trajao sve do 1996. kada je posljednja perionica veša zatvorena. Film nas u tom smislu poziva na ponovno čitanje knjige, a ne na repriziranje svojih kadrova, što možemo na određeni način shvatiti kao njegovu manu. Sa postojećim predloškom koji odlikuje sasvim pristojno izveden narativni mehanizam, Mielantsov film se mogao iscrpiti u više dijaloga i sigurno više onih trenutaka koji bi nam nedvojbeno pokazali sa koliko ozbiljnom se temom bavi. Furlong pati i sjeća se u tišini, vidljivo je to u knjizi, a film pokušava uhvatiti trenutke unutrašnje drame upotrebom dugih kadrova u kojima se rijetko šta kaže. “Small Things Like These” je sav u prizorima, a ne u kazivanju, što je i jasno, jer je pred nama film koji se oslanja na ambijent, no čini mi se da je propuštena prilika da se bolje iskoriste i prikažu Billove borbe iz djetinjstva, odnos sa majkom koju je rano izgubio, odsustvo oca u periodu odrastanja, i sve što je došlo kasnije da bi onda svi ti flashbackovi bili bolje povezani sa onim dijelom priče koji se odvija u sadašnjosti.

Film ne prelazi granicu dozvoljene patetike i melodrame/IMDB/

Još, čini mi se da je propuštena prilika da se pokaže koliko su se žene ustvari plašile mušakarca i njihove fizičke snage, koliko veliki teret crkvenog autoriteta su trpjele, ali i to da je Bill razmišljao o njihovom spasenju misleći o svojoj majci i pitajući se: Šta da je njoj bilo potrebna takva pomoć? Ko bi joj pomogao, i da li bi iko? Ovako se neki dijelovi češće čine otrgnutim od cjeline, a ne njenim sastavnim dijelom. Cilian Murphy predvodi ovu filmsku adaptaciju i malo mu šta u tome možemo zamjeriti; vizuelni identitet je jako dobar, kamera uspijeva uhvatiti i ljepotu i surovost mjesta, a božićna atmosfera čini stvari, suprotno očekivanjima, još sumornijim.

Film ne prelazi granicu dozvoljene patetike i melodrame, što je jako važno kada je riječ o ovakvim temama i uopšte ovom – “pokaži, ne govori” pristupom. Ekspresivnost je prisutna u dugim kadrovima Billovog lica na kojem se iščitavaju sve njegove slutnje i radosti. Koračanje kroz uske ulice, mračne pabove, vožnja do mjesta gdje se treba obaviti isporuka uglja, sve su to trenuci koji nam pokazuju, prvo odvojenost i zatvorenost jednog malog grada što doprinosi svojevrsnoj misterioznosti koja nekada čak i zaliči na onu prikladniju horor žanru, ali i pokazuje poziciju iz koje polazi Bill i njegova velika porodica. Slika mjesta koju opisuje Keegan u romanu jako je dobro preslikana i u samom filmu.

“U oktobru su stabla požutjela. Onda su satovi vraćeni sat unatrag i pristigli dugi novembarski vjetrovi, pa puhali i ogolili drveće. (...) Narod je, u većini slučajeva, teško podnosio takve vremenske prilike: trgovci i zanatlije, muškarci i žene u pošti i u redu za socijalnu pomoć, na pijaci, u kafani i u samoposluzi, u sali za bingo, u pabovima i u prodavnicama pržene ribe i krompirića – svugdje su svi, svako na svoj način, komentarisali hladnoću i onu neprestanu kišu, pitajući se šta li je u njoj – i je li moguće da u njoj ima nešto – jer ko bi povjerovao da će, evo opet, i danas vladati tako surova hladnoća?”

Suočenje sa sobom

Ipak, možda bih radije vidjela i malo neumjerenosti u melodrami jer smo, kako sam već spomenula, ostali uskraćeni za taj dio Billove prošlosti koji je esencijalan za razumijevanje njegovog stava i odnosa prema porodici i onima oko njega u kasnijim godinama odraslog života. Što jeste šteta s obzirom na to da je roman ustvari jako filmski potentan, obimom kratak, ali vrlo efektan u scenama u kojima svjedočimo koliko Billa ustvari pogađa patnja drugih i zbog koje dalje još emotivnije razmišlja o svojoj porodici i uopšte se pita ima li smisla živjeti, a ne pomagati drugima? Je li moguće ići kroz sve godine, decenije, kroz cijeli život, a da jednom ne budeš dovoljno hrabar da kreneš protiv onoga što je bilo i suočiš se sa sobom u ogledalu? U naoko jednostavnoj priči koju gradi Keegan jako brzo ustvari otkrivamo njene zlokobne dijelove i shvatamo da Božić u malom gradu nije idiličan zbog sjenki strahota koje se dešavaju u prostorima samostana. To je ono što u knjizi uznemiruje od samog početka, a što nije posve osjetno niti vidljivo u filmu, naročito ako neko nije čitao knjigu. Tu se, onda, i posljedično javlja pitanje je li neophodno pročitati roman da bismo u potpunosti doživjeli film? Rekla bih da je, u ovom slučaju, ipak odgovor – da, nažalost.

Roman je, sam po sebi, vrlo specifičan i hronika zločina kojim se želi baviti, posredstvom Billove lične priče, sigurno je morala biti eksplicitnije naznačena, jer on ipak nije glavni junak; on je posrednik u važnoj priči koja odražava beskrupuloznost i surovost vjerske ustanove i načela kojima su decenijama uništavali živote desetinama hiljada žena. Svakako, nije nužno i po svaku cijenu pročitati ga, ali mi se čini da oba djela u kombinaciji najbolje doprinose boljem razumijevanju te, svakako, pokazuju kako se dva zasebna žanra jako dobro dopunjuju, sve u cilju pokazivanja svijetu priče koja je morala biti ispričana kako nikada ne bi bila zaboravljena.