ČITANJE (U)SEBI: Noć donese konačne krajnosti

”Nemoj ići u Anderlecht”, Srđan Gavrilović, Buybook, 2022.

Knjiga kratkih priča “Nemoj ići u Anderlecht” Srđana Gavrilovića svojom je strukturom prozno ostvarenje koje slijedi jedan narativni glas, dakle pripovjedač je u svakoj od priča unutar ove knjige isti, tako da možemo govoriti i o labavoj romanesknoj strukturi, koja čitaocu daje okvir pripovijedanja sa poznatim tonom i pogledom na svijet. Nešto slično u pogledu pripovijednog postupka uradio je i Edin Salčinović u svojoj knjizi “Bespotreban čovjek”, vodeći svog junaka kroz različite epizode generacijskog i društvenog procjepa.

Izgubljeni u tranziciji

Knjiga počinje pričom “Ramazanska noć” u kojoj se Gavrilovićev protagonist, gledajući sa vidikovca Mostar, oprašta od svog grada jer je donio odluku da odlazi živjeti i studirati u Belgiju. Narator je čovjek na pragu tridesetih godina života, na izvjestan način tipični je predstavnik ratnih i poratnih generacija ove zemlje, izgubljenih u predugoj tranziciji društva, ugušen nemogućnostima i sveprisutnom anksioznošću duha, okrenut samodestruktivnim porivima i potrebi da na neki način pobjegne od sebe. Sve antinomije koje se unutar tog slijeda događaju svjedoče nam jednu mladost koja je u većini slučajeva zarobljena u sebe samu, sve bi htjela i mogla, ali joj se na neki način ne dopušta da doživi svoj istinski uzlet. Kao da je neka unutrašnja težina pritisnula sve ono što se zamislilo, tako da mnogo toga ostaje u svojevrsnom međuprostoru, opterećeno strahom i opštom rastresenošću.

Već na početku pomenute priče “Ramazanska noć” Gavrilović nam jasno naznačava svoju stilsku osobenost i šta je ono što nas očekuje unutar putovanja kroz ovu knjigu. “Osamljujem se na vidikovcu već četvrti dan. Postao sam ovisan o zalasku sunca, jedinom prizoru koji me u posljednje vrijeme smiruje. Način na koji mrak gmiže preko grada, otapa volumen kugle u stomaku. Svjetla automobila s magistralne ceste sve su jasnija, a žiške na džamijama se pale. Ramazanska je noć i ljudi u naselju pod brdom čekaju pucanj sa utvrde da krenu s iftarom. Putanja rakete je kratka i završnica nimalo spektakularna. Ali vrijedi vidjeti ptice eksplozijom raseljene iz krošnji u nebo. Zgusnuto jato na trenutak pomrači obzorje. Jedini semafor u uzbrdici se zažari otkucavajući crveno. Stopiram dah i držim do zelenog.” Ono što je ovdje oprimjereno ostaće vjerno izvedeno cijelim tokom knjige, Gavrilović kratkim, efektnim rečenicama, koje se smjenjuju kao na filmskoj traci, daje dojam jedne fragmentirane optike, kroz koju njegov junak u toku svijesti vidi i doživljava ono što se u njemu i oko njega događa.

Knjiga "Nemoj ići u Anderlecht"/

Već od druge priče narator knjige je u Belgiji, bez suvišnih viškova i objašnjavanja u pogledu iskustva odlaska. Ono što ovu knjigu razlikuje od mnogih drugih knjiga o napuštanju svog “prirodnog habitusa” jeste što ona ne sadrži one tipične imigrantske komparacije. Naravno, poredbeno u smislu života u Bosni i Hercegovini i Belgiji jeste prisutno, ta optika koja traži svoje ukorjenjenje, ali ono nije doslovično i ispovjedno ispisano u ovoj knjizi. Više bi se moglo reći da Gavrilović u svom pogledu traži one univerzalne tačke vremena i odrastanja koje nam svjedoče preokupacijama jedne mladosti rođene u nesigurnim okolnostima. Život u Belgiji naratora ove knjige je jedna vrsta gluvarenja, lutalaštva koje je usmjereno u pravcu razumijevanja sebe i života u novim prilikama. Ono što je dojmljivo i specifično u tome ogleda se u onoj spoznaji da čovjek, ma gdje otišao i koliko god bježao od sebe, iznova zapravo nalazi sebe, jer se sve što je u nama nosi sa sobom ma gdje bili. Međutim, ovdje se ne radi o linearnom nizanju činjenica, “Nemoj ići u Anderlecht” je knjiga kroz koju se progovara o ljudima i njihovim sudbinama bez obzira na početnu tačku njihovog života. Krećući se kroz belgijske gradove, Gavrilovićev junak nas suočava sa različitim vrstama ljudske nevoljnosti i nesreće, bilo da se radi o domicilnom ili stanovništvu koje je u potrazi za vlastitom srećom došlo u ovu zemlju. Kroz niz epizoda, koje jesu često ispisane u putopisnom ili on the road smislu spoznajemo da nesreća nije ono što je univerzalno vezano za ljude koji se raseljavaju ili dolaze u neku zemlju.

U nizu priča unutar ove knjige čitalac će vidjeti da su ljudi nesretni i izgubljeni bez obzira na to odakle dolaze, da li su preživjeli neke tragične epizode i iskustva ili ih je egzistencija obilježila tu gdje jesu i odakle se nisu micali. To jeste iznimno važna stvar u ovoj knjizi. Obično se vjeruje da ljudi koji odlaze iz zemalja nekadašnje Jugoslavije ostvaruju život koji jeste jedna vrsta bijega od one nesreće za koju mi smatramo da nam je prirođena ili sveprisutna u našoj spoznaji, međutim knjiga “Nemoj ići u Anderlecht” nam donosi cijeli niz epizoda koje nam govore o jednoj opštoj izgubljenosti, koja nema nikakve veze sa onim inicijalnim geografskim koordinatama prostora iz kojeg dolazimo. Iako ispričane u prvom licu, priče Srđana Gavrilovića inkorporiraju u svojoj strukturi cijeli niz glasova. Drugim riječima, autor ne upada u zamku ispovjednog nizanja vlastitih spoznaja u maniru puke autobiografske fikcije, već kroz priče ljudi koje njegov junak sreće na svom putu daje jednu složenu miksturu različitih sudbina, koje se premrežavaju, tvoreći polifoniju koja nam svjedoči autora koji razumije ono što jeste suština pripovijednog postupka. Uključivanje drugih glasova, priča koje iz postraničnih uglova daju motivaciju glavnom protagonisti, određuju ga i pomjeraju njegovo iskustvo. Srđan Gavrilović unutar svoje knjige “Nemoj ići u Anderlcht” pokazuje da autobiografske datosti mogu biti dobar osnov za pripovijedanje, ali da one same po sebi, bez zakrivljenja, ni u kom smislu nisu dovoljne ili samodostatne. Iako u ovoj knjizi postoji cijeli niz, reklo bi se, dnevničkih bilježaka doživljaja jedne izmiještenosti u drugačiju stvarnost, autor pokazuje zavidnu vještinu organizacije vlastitog teksta koja njegove priče odvaja daleko od svake vrste doslovičnog ispisivanja onoga što zaista jeste nepatvoreno preživljeno iskustvo.

Zaumni prostori

Priče ovog autora otvaraju nam mogućnost da uđemo u neke zaumne prostore, otkrijemo ono što je nevidljivo, doživimo pustoš u sebi, susretnemo se sa različitim strahovima i košmarima naše savremenosti, putem kojih nam se daje prilika da dublje razumijemo i sebe i ono što se nalazi oko nas. Pored navedenog, treba kazati da je knjiga “Nemoj ići u Andrelecht” prožeta cijelim nizom filmskih i muzičkih referenci, koje daju poseban šarm cijelom ovom rukopisu. To je posebno vidljivo u priči naslova “Victoria”, gdje iskustvo bioskopskog mraka pred čitaoca iznosi svu magiju svjetlosnih podražaja pokretnih slika, iz kojih nas snažno zapljuskuje spoznaja koliko smo kao ljudi usamljeni.

Srđan Gavrilović napisao je knjigu koja umnogome proširuje i mijenja fokus recentne domaće pripovijedne književnosti, radi se o knjizi koja beskompromisno secira mnogo toga što jeste suština naših tegoba danas, ma gdje se nalazili i ma koliko bježali od sebe. Priča “Izlet”, recimo, daje nam jednu postapokaliptičnu viziju onoga što može biti naše poimanje, bilo da se radi o društvima koja su naizgled uređena, kao što je ono belgijsko, ili onih koja su destruirana kakvo naše jeste. Beznađe, zaključiću, ne poznaje bilo kakve granice, ono je sveprisutan osjećaj.