Zima i ćumur

U godišnjim planovima mahalskih porodica ćumur je bio neizostavna stavka. Nekako od ljeta pa do početka jeseni, manje-više svi su “oborili” ćumur: svako malo na Tereziju bi stizali tamići, ali i veliki šleperi. S tamića bi ručno, lopatom, zgurali tovar, a šleperi su imali kiper: šofer bi otvorio samo zadnju stranicu, potegao neku ručicu, dio sa ćumurom bi se podigao i crni slap bi se potom izlio na asfalt. Tamići i šleperi potom odu, a mi djeca čekamo domaćina. Znalo se dogoditi da bude sa šoferom, pa onda odmah stupamo u poslovni dogovor:

“Djeco, hoćete li mi pomoći uznijeti ovaj ćumur?”

“Hoćemo”, uzviknuli bismo horski.

Priča za popodne

Ljudi i ćudi

Ako je bilo više tona, onda bi se znalo izabrati šestoro nosača, odnosno troje “kasela” koje su nosile četiri ruke. Ako je samo tona, onda je dovoljan jedan par.

Neki od domaćina bi odmah rekli: “Daću vam toliko i toliko”, a neki ne bi ni pominjali cijenu, nego bi na kraju po svojoj volji plaćali naš trud. Nekad velikodušno, nekad cicijaški. Ali nama je bio cilj zaraditi, pa koliko-toliko. Kad bi došao ćumur Čeči ili Okuki, ili bilo kome od naše raje, onda bismo nosili solidarno i džaba. U rijetkim slučajevima znali smo našim siromašnim nanama, kao npr. Rifetaginci, udovici koja je naslijedila tanku penziju od svog muža, smetljara Rifeta, unijeti ćumur iz sevapa.

I tako bi se onda ćumur smjestio u šupe, kod Okuke se to mjesto zvalo ahar, pa se mirno čekala zima. Ćumura je bilo više vrsta, ja se sjećam dvije: jedan se zvao kocka, četvrtasti mali komadi, kvalitetan i dosta skuplji od Banovića, valjda naziv po rudniku, a bio nepravilnog oblika i raznih veličina.

Iako se za kocku znalo govoriti da se odmah vatra primi, nije se moglo bez drveta. Pa se onda obavezno obori i kakav metar drva koja služe za potpalu, da se vatra razgori. Drva su obično stizala na konjima seljaka iz sela oko Trebevića, a ako ih ne bi bilo dovoljno, onda su se kupovali tzv. snopići u bistričkom Ogrevu.

Sa loženjem se inače nije prestajalo tokom cijele godine. Ljeti zbog kuhanja, a zimi bi se orkestrirano založile peći, bijeli i sivkasti dim krenuo bi iz dimnjaka svake kuće, a miris ćumura štipkao bi za nosnice.

Moji niti su imali godišnjih planova, niti šupe da oprostite. Nego se našao jedan prostor koji smo zvali Zavala, napola zaštićen od padavina, pa se uvijek događalo da ćumur bude mokar. A nabavljali smo ga kad mraz stisne i kad se potroše stare daske, goreći otpad i pokoji snopić s kojim smo premostili prve hladnoće. Ali, ali, kad navali mraz, snalazi se kako znaš, a moraš znati. Na brzinu se ili nešto zaradi ili posudi od Fehima i Salihe, pa eto do pred vrata konja, a na leđima mu dva samara puna ćumura.

Babo ustane prvi, valja vatru ložiti. Nekad je kriv solunar, nekad mokro drvo i ćumur, ali bilo kako bilo, dok se prava vatra ne razgori, soba bude ponekad nalik na prizor kada se baci suzavac. Sva u dimu, štipa za nos i smeta da dišeš. Ja sakrijem glavu pod jorgan, ali dim i tamo prođe. Onda se malo otvori, izlufta i…

“Evo je, sad se primilo”, svečano obznani babo i onda možemo ustati jer soba je mala i prva vatra je hitro ugrije do podnošljivosti bivanja.

Što se tiče peći, dominirali su starinski fijakeri, a došla je i nova generacija kraljica, koja je bolje grijala, ali s fijakerom se nije mogla porediti u kulinarici. Jer, nema pite do one iz rerne fijakera. Pa onda onaj krompir, pa tikva stambolka... pa šta se sve u rernu nije stavljalo, a ko med se vadilo i jelo.

Za nekih zimskih noći, kad bi nas ciča zima potjerala sa ulice, naše drugarice nerijetko važnije i od roditelja i od zadaća i od sna, pao bi prijedlog: “Hajmo kod Osme.”

I onda bi svako iz svoje šupe, ko drvo, ko grumen ćumura, sabrao dovoljno ogrjevnog materijala i pokucao na vrata Osmine sobe. Limo Osman, zvani Osmo, o njemu sam već pisao, samo da ponovim neke osnovne informacije: živio životom bekrije, radio povremeno i privremeno razne poslove, zimi se povlačio i skrašavao u svojoj samoći dok ševa ne propjeva i njemu omogući da opet krene sa svojim radnim aktivnostima.

Voljeli smo ga i on je volio nas.

I znali smo kod njega doći, on sjedi pored peći, nalio sebi bokalić, nasjeckao suhog mesa i sira... sjedi, uživa i miluje nas njegovim pogledom, drago mu da smo došli. Nekad smo u dva svijeta: mi razbacimo karti, tablića, remija... a on nas samo gleda i kad neko od nas njega pogleda, samo kimne glavom i dobrodušno se nasmiješi.

A onda... dođe tako neki trenutak kad se svi njemu okrenemo pa, djeca ko djeca, počnemo da ga zapitkujemo. Ovo i ono, ono i ovo. A on traži i bira svoje doživljaje u kojima sve pršti od humora... duša mu da nas nasmije.

Vatrica gori, a razgorjelo se i naše veselje u Osminoj sobici.

U neko doba Čečo, bio je najviši od nas rastom, a i postavljao se često tako, kaže:

“Jebo vas priča, evo vatra samo što se nije ugasila.”

Pa onda skoči, dodaje ćumur, džara mašicama, mi u svečanoj tišini sačekamo da zatvori ona vratašca na fijakeru i… idemo dalje.

Sa pričom, smijehom. Puna nam duša ljepote. A Osmi još i više.

Čuli smo mi manje-više sve njegove priče. Ali duša nam da poneku ponovi.

“Haj onu kako je bilo kad ste naišli na sahranu na Palama.”

A Osmo ponovi kako su se tada on i njegov jaran, kirajdžija, vraćali sa nekog puta, vozili neki tovar nekome, umorili se, ogladnili i prispjeli na žalost nekom pokojniku, a da ne znaju da su se ljudi zbog žalost okupili. Pa se prihvatili hrane i rakija, a kad su se, što bi rekla pjesma, rakija ponapili, počeše s pjesmom. Ljudi se u čudu zgledali, dobro su živu glavu iznijeli, ali kako nisu znali, oprostili im...

“Haj onu sa groblja o malom jaretu...”

Pa Osmo priča, mi uživamo, a vrijeme ko vrijeme... prolazi, mi ne marimo dok u jednom trenutku ne začujemo glas neke od naših majki:

“...Vidiš li koje je doba. Kući, haj kući...”

Vatra je još gorjela, a ćumura ostalo za neko vrijeme dok se opet neko, kad je ciča zima i kad nas tjera s ulice, ne sjeti:

“Hajmo kod Osme.”

I tako je to bilo u Kurtinom sokaku na broju tri i u našoj mladosti u vrijeme kad je zima vladala. A godine? Eh, bilo je to davno, davno.