Uvod u jednu priču

Da li je bila promocija moje prve ili druge knjige, nisam siguran. Tek, sjedio sam na mjestu pisca, potpisivao knjige i ćaskao sa poznatim i nepoznatim ljudima. Na kraju popriličnog reda stajao je oniži čovjek neodređenih godina, a kad je došao do mene, srdačno mi je stisnuo ruku i zvonkim glasom, predstavljajući se “Ja sam Sulejman Ćuk”, rekao:

“Čestitam ti na tvojim pričama. Pretplaćen sam na Oslobođenje i subotom ne samo da pročitam tvoju priču nego ih sve slažem u jednu posebnu mapu da bih ih mogao opet čitati. Pokazaću ti jednom prilikom ako te zanima... Vidim da si sad zauzet, a ako budeš imao priliku, rado bih s tobom popio kafu...”

Potom je izvadio svoju vizitku na kojoj je ispisano njegovo ime, prezime i titula doktora specijaliste.

Prošlo je nekoliko dana, ljeto je baš kao sada nekako bilo na izmaku i našao sam se s doktorom u bašti restorana Bazeni. Rekao sam već da se radi o čovjeku onižeg rasta, da ima zvonki, jasan glas, dodao bih njegovano lice bez bore (važna napomena jer doktor je duboko u osmoj deceniji), žustre pokrete rukama i naprosto neobičnu živost kakva ide više uz mladiće negoli uz starce. Pa se tako nekako može i reći da je dr. Sulejman Ćuk po godinama starac, a po izgledu, govoru, gestama, pa i inače životnim aktivnostima - pravi mladić.

Naručili smo bokal vina, svako malo pogled mi je punilo zelenilo Babića bašte, Miljacka kao da se zaustavila, zrcalila se kao ogledalo. Kao djeca u slastičarnici, željna kolača, a dostupni im, doktor i ja vadili smo svoje uspomene sladeći se nostalgijom.

Njegovo sjećanje na Sarajevo ima dosta starijih slika, ima i likova za koje sam samo čuo, a doktor ih poznavao i znate vjerovatno kako je to kad s nekim pričaš o vremenu i prostoru koji ste davno dijelili, a pun je ljepote koju nazivamo nezaboravne uspomene.

Pričao je meni i tada doktor o svom životu, prošli smo onako brzinski kroz epizode odrastanja, prvih ljubavi, poslovnih preokupacija, karijere...

Sve u svemu, bilo je to prijatnih nekoliko sati u bašti restorana Bazeni.

I tog popodneva se tako otvorila nova stranica jednog prijateljstva.

Kasnije smo se i viđali i dopisivali, dijaloge i razmjenu informacija olakšavala je činjenica da dijelimo gotovo isti svjetonazor.

Taj živahni čovjek, godinama, a i svim dramama kroz koje je prošao uprkos, živi intenzivan život: skija, igra tenis, putuje, prati kulturni život, posebno pozorište, a biće kasnije tokom njegove “ispovijedi” jasno i zašto takoreći se ne smiruje.

Ima vremena za sve. Za prijatelje, knjige, ljude u nevolji kojima njegovo medicinsko znanje može pomoći.

Helem, uvijek mi bude drago kad se Sulejman javi svojim zvonkim, veselim glasom, onako s nekom familijarnom intonacijom:

“Toniiiii. Gdje si? Šta ima?”

I dalje redovno čita moje priče, a poneka ga zna oduševiti:

“Joj, Toni, kako si ono lijepo napisao. I svaku tvoju misao potpisujem, isto mislim, samo ne znam to tako lijepo napisati kao ti...”

Drago svakome kad njegov rad pohvale, pa tako i meni.

A jednoga dana, ima od toga pa biće i godina, napisao sam priču u kojoj mi se učinila zgodnom sljedeća metaforična slika. Prepričavam.

Napisah da mi druženje s ljudima, posebno prijateljstva, a u okviru životnog toka kojim plovimo, liči na posao ispirača zlata na takozvanim zlatonosnim rijekama. Život je kao rijeka, pijesak koji oni prosijavaju je nešto kao sadržaj tog života. Puno, puno bezvrijednog i logično zaboravu podložnom, pijeska i… poneko zlatno zrnce. E, ta zlatna zrnca su ljudi koji su me ozarili i uljepšali moj život. I njima s radošću, poštovanjem, pa i s ljubavlju poklonih mnogu od svojih priča.

To je, dakle, bila priča nakon koje me nazvao Sulejman Ćuk.

“Toni, kako si ono lijepo sročio o zlatnim zrncima. Čestitam, svaka ti čast.”

“Hvala, Sulejmane.”

“A Toni, mogu li te nešto pitati?”

“Izvoli.”

“Da li bih ja mogao biti to jedno tvoje zlatno zrnce?”

“Ah, Sulejmane, ti si to već dugo vremena. Želim svakako napisati priču o tvom životu, ali trebamo jednom posebno sjesti i popričati. Onako, znaš, kako se već rade intervjui. Jesi li spreman?”

“Bujrum, kad god hoćeš i gdje god hoćeš.”

Poslije smo se susretali, ali sve su to bili brzi, pa mogu reći površni razgovori i nikako da nađemo naše vrijeme.

Sve do ovog ljeta i jednog popodneva u bašti Sulejmanovoj, na Mejtašu, gdje su njegovi odavno pustili korijenje.

Dočekao me domaćinski i u idiličnom ambijentu punom važne tišine slušao sam svog Doktora.

I evo najavljujem priču punu svega: ljepote, drame, humora...

Pričaće je dr. Sulejman Ćuk.