U smrti izjednačeni

Prvo je umro Smail, pa onda Husein, a prije neki dan i Hrvoje.

Tri lika, svaki osoben na svoj način.

Najprije Smail Festić, novinar i galerista, bonvivan i za života poznat i omiljen ne samo u Mariboru. Uvijek besprijekorno obučen, nikada ga nisam vidio bez odijela, kravate i adekvatne maramice, ukrasa u džepu sakoa. Novinarstvo mu bilo u krvi: pratio, čitao svu štampu koja bi mu došla do ruke i pokazivao neizlječivu radoznalost koja ga je dovela, pa donekle i proslavila u novinarstvu. Naravno, tu su se podrazumijevali i stanovita pismenost i neosporan talent.

Bio je formalno dopisnik Borbe iz Maribora, ali radio i za mnoge slovenačke listove i revije. Regionalna veličina, nema gdje nije imao prijatelja i poznanika na cijelom prostoru od Triglava do Đevđelije. Njegovi ulasci u kafane, a pamte ga mnogi, bili su nalik prirodnoj pojavi koja se zove uragan. Grlat i nasmijan, počastio bi goste najprije kurtoaznim pozdravima, a onda bi odmah ka šanku išla narudžba:

“Daj svima šta piju! Meni moj špricer.”

Ako je u kafani do njegovog dolaska i bilo možda malo diskrecije, u trenu bi nestajala pred Smailovom ljubopitljivošću.

Kad smo na izbjegličkom talasu tokom ratnih godina došli do Maribora, Smail ili Smajo, kako smo ga zvali, uživao da pomogne. Kome sve nije razna dobra učinio.

Između nas tolikih pojavio se i Hrvoje, ne kao izbjeglica, nego kao doktor sa nešto prethodnog staža u ljubljanskom kliničkom centru. Prije toga bio ratni ljekar u Sarajevu. Zanimljivo, nikada mi nije pričao o tom dijelu svog života. Najprije mi je Smail pričao o njemu. Družili su se često u tom početnom periodu Hrvojevog života u Mariboru.

Ja ću ga upoznati kod Smaila u njegovoj galeriji. Mlad, njegovan, diskretan, sklon alanfordovskom humoru. Neurohirurg blistave karijere. Posebno ga zanimale tajne Parkinsonove bolesti i s godinama postao uvažen u svjetskim krugovima. Svako malo, kongres tamo, kongres ‘vamo. Živio, uglavnom, sam, mario za sebe, išao redovno u teretanu, nije pušio, a kad bi sjeli da pijemo, nije išao dalje od druge pive.

Školski drug Branka Đurića Đure. Našli se jednom sva trojica na mariborskom Lentu, sjeli da ručamo, a Hrvoje i Đuro krenuli sa gimnazijskim uspomenama.

“U koju ste gimnaziju išli?”, pitam Hrvoja.

“U Prvu.”

“Pa i ja sam išao u prvu”, kažem.

“A koja si bio generacija?”, pita me Hrvoje. Utom Đuro uleti sa svojom vragolastom: “Ma on ti je išao u doba kad je Andrić pohađao Prvu”.

Ima neko vrijeme nismo se vidjeli. Pošaljemo poruke jedno drugom, odredimo datum susreta kad… iskrsla ova obaveza, pojavio se put… ma nikako da se nađemo.

Jutros me nazva supruga, žalosna. Poznavala ga i ona, bio i njoj kao i svima drag.

“Umro Hrvoje. Ne mogu da vjerujem.”

Imao tek 63 godine.

Smail je umro ranije, ima od toga pet-šest godina. Težak moždani udar, zatim vegetiranje godinu-dvije I… smrt.

Husein Hadžibegović Huso iz Bugojna, nešto drugačija priča. Buran život, fudbaler, pa biznismen u Švajcarskoj, prije desetak godina vrati se i skrasi kao fudbalski menadžer u Zagrebu. Poznavao me iz onih dana kada je i on kockao. I pio. I pušio. I ženske mijenjao.

Pa onda odjednom, naprečac, kako bi rekli, došao tobe. Prestao sa svim porocima, osim da ganja žensko, a to i nije neki porok. Mislim, ne udara na zdravlje kao ostali.

I mada je prije dvadeset godina prestao pušiti, razboli se i umre od raka pluća.

Smail jeste, kako rekoh, volio kafanu, ali nikad nije cigaru zapalio, a i u piću se držao mjere.

Helem, nema više ni jednoga. A meni, siguran sam i mnogim, puno značili.

Poznavao sam ja njihove živote dovoljno i toliko da bih mogao o svakom posebnu priču napisati. Različiti po svemu otišli iz šarolikog svijeta i sada su, što bi rekao pjesnik, izjednačeni… u smrti.

A dragi, vrijedni i korisni bili.