Susret u sauni

Kad me neko pita jesam li u penziji i kolika mi je penzija, meni prosto neprijatno. Jer, ko se ne bi gorko nasmijao kad mu kažem da sam dobio prvu penziju od slovenačkog SPIZ-a, tako se skraćeno zove institucija koja brine o nama starima, te da mi je na račun nakon urednih odbitaka koje i penzioneri daju za ovo i za ono leglo 49 centi! Tolika mi je slovenačka penzija. Bosanski dio, na osnovu 12 godina prijavljenog staža, još je u fazi obračuna, a Austrijancima sam - da bi mi priznali staž - platio 4.500 eura duga nastalog što zbog mog neznanja i šlampavosti, što zbog nemara Agencije preko koje sam radio kao njegovatelj. A kako su kamate rasle i rastu, duže me za još toliko para. Pa će tako ispasti da sam ne samo džaba radio čuvajući i brinući 24 sata za razne teške i manje teške stare pacijente, nego ću na kraju za svoj, s pravom si laskam, plemeniti posao morati i platiti čestitoj i uređenoj državi Austriji. To što joj uzgred psujem šta mi na um padne, samo je neka vrsta ventila za nezadovoljstvo i čemer koji me snašao.

Ali, ali… nije sve tako crno. Nisam siguran, ali mi se čini da je, u vrijeme ministrovanja meni simpatične slovenačke političarke Alenke Bratušek, donesena odluka da penzioneri dobiju crvene kartice koje im omogućavaju besplatan prevoz vozovima, autobusima i uspinjačama. I tu se bogami da uštedjeti.

Ne znam kom članu uprave mariborskog hotela Habakuk je palo na pamet da penzioneri dva puta sedmično mogu da koriste usluge bazena i sauna u pola cijene, ali ko utorkom, ko srijedom, ima nas jedna ekipa seniora, nađemo se u saunama. A da starom toplo paše - paše.

I sad vas uvodim u tursku saunu gdje, zapravo, počinje priča.

Ispod kamenog stola koji se nalazi u sredini saune šišti neko vrijeme para, pa se u bjeličastom oblaku izgube konture, samo se slute tijela ispružena u nekim ko separeima od istog takvog kamena, možda je mramor, a možda i nije. U takav sam ambijent ušao, napipao prazno mjesto i prepustio se vrućini. A kad se para raziđe i prostor postade jasan, ugledah na stolu ispruženo tijelo jednog gospodina u pozi kakva me najviše podsjeća na slike, bože me oprosti, razapetog Isusa Krista. Noga prebačena preko noge, ruke istegnute i pružene iznad glave, stomak udubljen i tijelo uopšte asketsko, mršavo. Još samo klinovi fale, fali i krv i glava nije bila u pozi u kojoj su je slikali, ali opšti dojam na prvu bio je takav… Pa kad se gospodin kojem teško mogoh odrediti godine pridigao, ne odoljeh, nego mu iskreno rekoh:

“Gospodine, ne zamjerite, ali Vi mi ličite na Isusa Krista. Onakvog kakav je na slikama renesansnih slikara…”

Gospodin me pogleda značajno i blagonaklono: “Oooo, hvala vam, dragi gospodine. A reći ću vam da je Isus odredio i spasio moj život”.

“A odakle ste?”, upita me dotični.

“Iz Sarajeva.”

Odgovorih kako odgovaram uvijek na takva pitanja. Iako u Sarajevu niti sam rođen, niti živim već dugih trideset i nešto godina. Ostalo mi iz vremena kada me taj grad osvojio, ušao pod kožu i u srce i tako to.

“Aaaa, oooo”, oteše se uzdasi mom sagovorniku. “Sarajevo… Baščaršija, Vilsonovo šetalište, Ilidža… poznata su vam mjesta, zar ne?”

“Naravno.”

“Eh, ja sam u Sarajevo dolazio kao trgovački putnik, radio sam za mariborski MTT (mariborska Tekstilna tovarna; op. aut). I imao sam veliku ljubav. Znate gdje je Vratnik? Ona je bila sa Vratnika i zvala se Aiša. A kako se vi zovete?”

“Toni”, odgovorih.

“A da li biste Vi, Toni, dozvolili da se ja pomolim za Vas i da Vam poklonim svoju knjigu?”

Pristadoh, nakon čega smo izašli u sobu za odmor. Vitalni čikica nalik, kako rekoh, Isusu uze svoj ruksak, izvadi knjigu na čijoj je naslovnoj strani bilo raspeće. Isus Krist u svojoj najpoznatijoj pozi. Naslov knjige, džepnog formata: “Isus mi je spasio život”.

“Volio bih da je pročitate i kažete svoje mišljenje. A sad dozvolite da se pomolim za Vas.”

I krenuo je dugi, dugi molitveni monolog u kojem je Darko Srebotnik Gospodina na nebu molio za svog zemaljskog brata Tonija, da ga ogrije svojom milošću, da mu zdravlje, sreću, mir i spokoj u duši. Molio je i za moju obitelj, prijatelje, pa za Sloveniju, Evropu i cijeli svijet. Otegla se Darkova molitva kao, bože me oprosti, teravija, ali riječi i rečenice, smislene, odabrane, tople, tekle su iz njegovih usta kao neka dobro naučena recitacija.

Kad je završio, reče mi: “Volio bih da pročitate moju knjigu i da mi drugi put, kad se vidimo, kažete šta mislite o njoj. Inače, knjiga je prevedena na šest jezika, odnedavno je i na hrvatskom, pa ja odem i održim predavanje uz promociju, kao što sam nedavno u Ludbregu.”

“A ko Vam je izdavač i zaradite li što od knjige?”, probudila se u meni radoznalost pisca vezana uz materijalni momenat.

“Nemam izdavača i ja ne prodajem knjigu. Samo je poklanjam. Jedina mi je želja da moja priča dođe do što više ljudi…”

Osim pomenutog asketskog izgleda, moram reći da je Darko izgledao kao njegovan i očuvan čovjek. Koža zategnuta i zdrave boje, glava okrugla, usta pravilna, zubi bijeli i svi na broju. Valjda ga je moj radoznali pogled i ponukao na sljedeće pitanje:

“A šta mislite, koliko imam godina?”

Dao sam mu šezdeset i koju.

“Imam punih 73”, reče mi ponosno Darko.

Potom smo se ljubazno pozdravili, a knjigu sam iste večeri u dahu pročitao. Nevelika, kako rekoh džepno izdanje, pa mi nije ni trebalo više od dva sata.

I taman za sljedeću priču. Svakako neobičnu, a nadam se i zanimljivu.