Smrt uživo je naša svakodnevnica
Jedna Sanja je dala 100.000 KM za život u jednoj kalendarskoj godini. Nastavila je plaćati i u ovoj. Jedna Selma je dala više od 250.000 KM za život u dvije kalendarske godine. Nastavila je i u ovoj. Jedna Besima je na put bez povratka ispratila svoju kćerku mezimicu, nije stigla prodati sve što je imala da joj kupi lijek. Jedan karcinom je bio brži od agenta za nekretnine. Osvojila je bolest mlado tijelo čim je shvatila da joj se ništa ne suprotstavlja, jer lijeka nema. Na njega se čeka. Ostala je Besima bez pola svoga srca. Jedna Ajša je ostala bez majke nekoliko sedmica pred maturu. Haljinu joj je svezala nana, pletenice plela daidžinica, osmijeh, mir u duši, radost u srcu, ponos na licu odnijela majka, kojoj je uskraćeno liječenje.
I jedinica majke i oca Ena, ponos, radost i sreća roditelja, prijatelja, kolega, svih koji su imali privilegiju poznavati je, do zadnjeg daha je plaćala svoju terapiju.
I nemojte, nemojte, molim vas, priču o ljudskim životima svesti na priču o poziciji i opoziciji, vladajućim i nevladajućim. Prestanite nam govoriti ko je kriv, ko je danas na vlasti, ko je bio jučer, ko će biti sutra. Ne upirite prstom, ne prebacujte lopticu, ne kopajte nam rane, ne pravite nas budalama, ne kopajte, ma ne orite nam po mozgu, dušama, životu. Ne uvodite nas u rasprave u kojima ne želimo biti. Ne gledajte nas kao dio tala za potkusurivanje, stjecanje poena, džoker u rukavu. Prestanite benzinom gasiti požar koji bukti 30 godina, odnosi živote, ubija ljude, ruši porodice. Ne zanima nas! Ne zanima nas ničije ime, prezime, stranka, mandat, funkcija, nadležnost. Smrt uživo je naša svakodnevnica. Smrt uživo je naš svaki dan, svako jutro, svako veče, svaki zalogaj, svaki pogled, svaki korak. Smrt uživo je svaki naš uzdah, svaki naš jecaj, svaka naša suza, svaki naš vrisak. Ne zanima nas ko je ko, gdje je ko, ko je bio, gdje je bio. Ne zanima nas ničiji dres niti boja dresa. Samo nas zanima život. Zanima nas lijek. Dostojanstven život i adekvatan lijek. Zanima nas ono što je u cijelome svijetu, pa i kod nas, zakonom i svim poveljama zagarantovano. Pravovremeno liječenje! Hej, zanima nas da svako radi svoj posao, poštujući zakone, pravilnike, odredbe i uredbe i ništa više. Kada odemo na terapiju da je ima. Samo to.
I da, niste samo vi krivi za stanje u kojem se nalazimo. Krivi smo svi. Krivi što vam vjerujemo, što vas biramo, što vam plaće zarađujemo, što vas trpimo. Krivi smo što dozvolimo da nam vi određujete sudbinu, igrate se s našim životima, šaljete od vrata do vrata, od apoteke do apoteke, od banke do banke, od apela do apela kao ping pong lopticu na stolu za stoni tenis. Skidate nam glave. Krivi smo mi što 30 godina čekamo državu. Krivi smo što 30 godina dozvoljavamo bilo kome da se igra Boga. Krivi smo svi!
Krivi smo i što sanjamo da nas ne boli, da imamo snage, da ne osluškujemo trnjenje, kočenje, spazme po tijelu i zamišljamo kako rak zauzima dio po dio tijela neliječenog. Krivi smo i što sanjamo da ne razmišljamo kako preživjeti, što sanjamo u kolikom minusu ostaju oni koje volimo. Krivi smo što molimo, tražimo, snalazimo se. Krivi smo što pristajemo na igru koju nam serviraju oni koji se hrane našim bolom, strahom, neizvjesnošću. Krivi smo što smo živi. Jer, u BiH trebaju živjeti samo “odabrani”.
