Slast lubenice i uspomene

Kasnije ću ja saznavati ponešto o toj ‘68. godini, kada se studentski bunt širio Evropom i činilo mi se da je život bio velikodušan prema meni, jer kakav sam, potpao bih pod uticaj buntovnih i pravednih parola, a onda zasigurno imao i problema sa onima koji su milom, a po potrebi i silom, održavali red i poredak.

Uz to, dobro je da nisam imao više godina jer generacija šezdesetosmaša je usljed bioloških zakonitosti puno više prorijeđena negoli moja iz ‘55. godine. No, namjera mi je daleko od želje da pišem o studentskom buntu, mada bi se to pisanje uklapalo u dramatične događaje u Srbiji.

Nego mi na um padoše neke druge sličice i događaji koji su vezani uz ljeto ‘68. godine.

Bio je neki augustovski dan, možda čak i nedjelja, jer pamtim Čaršiju kao prilično pustu. Ali dok mi dođemo do Čaršije, svašta se izdogađalo.

Sunce je tog dana onako svojski i ljetno žgalo, na nebu nigdje oblačka i Čečo, Okuka i ja odlučili smo da ranije krenemo prema Kozijoj ćupriji. Kod Mujčinovke smo kupili štrucu hljeba, Okuka i ja po paštetu, a Čečo je volio konzervirane sardine. Nije nam se spuštalo niz Bistrik do pijace, a paradajz bi nam dobrodošao. Nego, prugom ispod Sofice, pa pored Hošina brijega, pa na staru, makadamsku cestu i još jedna strmina pa smo već na mostu Kozija ćuprija. S lijeve strane bilo kupalište Ziher, nepisanim zakonom pripadalo raji s Vlaške mahale, s desne, a malo više Popovac, tu su gospodarili Hriđani... a mi raja s Terezije i Bistrik brijega napravili između vlastito jezerce. Hajro i starija raja gradili i izgradili bent, a mi pomagali donoseći krupnije kamenje. Kako se nad vodom nadvila jedna povisoka stijena, nazvali smo to naše kupalište Kod stijene. Premda površinom malo, bilo nam je dovoljno i za trku u plivanju i za igranje ganje u vodi (sve se događa ispod vode, zaroni se i jedan ganja, drugi bježi), a našlo se i mjesto za skokove. Sve smo to, zamislite, organizovali u desetak metara prostora, gdje je voda bila pristojno duboka, samo na jednom mjestu nama, djeci takoreći, preko glave, inače svugdje plićak najviše do vrata.

Kako, takoreći, nismo izlazili iz vode, a štrucu, paštete i ribu smazali skoro na početku, nije bilo ni podne... Mislili smo mi ostati i duže, ali nužda je nužda:

“Joj, jebote, jesam ogladnio”, rekao je u neko doba Čečo, a iste poruke smo dobili i Okuka i ja iz naših stomaka. Pa smo počeli vijećati šta i kuda dalje.

Imali smo put povratka prugom, kojim smo i došli, donjom prvom starom cestom naišli bismo na Perinu baštu, malo je duži put, ali postojala je šansa da nađemo još poneku granu sa neobranom, mi smo je zvali divlja trešnja. Male, kiselkaste bobice, nešto veće od ploda borovnice znale su utažiti našu glad, ali je onda bilo samo pitanje da li ćemo, zbog proljeva, izdržati do kuće ili ćemo negdje usput obaviti tu neprijatnu radnju.

“Ma jebo one trešnje, vazda od njih proljev... hajmo mi na Čaršiju, možda se tamo nešto nađe”, predložio je Čečo i onda smo izabrali put koji je kasnije, puno kasnije asfaltiran i pretvoren u šetnicu i eno ga danas počinje od restorana Bazeni i Bembaša i završava kod mosta Kozija ćuprija.

Sunce se kretalo prema zapadu, a vrhovi brda su tu i tamo priječili prolazak zrakama i to su bili ugodniji dijelovi puta.

Oskudno obučeni, a prikladno vrelom ljetnom danu, hodali smo tako prema Čaršiji. Mislim da s malo riječi, jer kad god smo bili gladni, nije nam bilo do priče. Nego samo mislili kako doći do hrane. Kao npr. lavovi koji se u potrazi za hranom vuku po nepreglednim prostranstvima, a nozdrvama i očima samo traže gdje će se kakvog zalogaja dočepati. E, tako smo nekako i mi okolo vrebali, ali usput su rasle samo beskorisne biljke, nigdje ni jabuke ni šljive ni kruške...

U to doba, zato sam rekao august, a sad mislim i da je druga polovica pretkraj, pred nekadašnji Brusa bezistan, ni nalik po svojim funkcijama današnjem, dolazili su kamioni sa lubenicama. Seljaci-trgovci iz Srbije i Makedonije zakupili bi dijelove Bezistana uokvirene kamenim paravanima (danas nema tih zidanih okvira, Bezistan okružuju sve same radnje, trgovine, trafike, ugostiteljski objekti).

Dakle, oko cijelog Brusa bezistana bila su brda lubenica, a mi smo onda kružili (opet može usporednica sa lavovima) okolo tražeći situaciju u kojoj je gazda čuvajući svoje lubenice zaspao ili nošen kakvom prijekom potrebom (glad ili hala) otišao nakratko ostavljajući nezaštićene lubenice. I onda, lavovski hop hop hop, svako po lubenicu i brže-bolje bjež.

E, a toga dana, odmah na početku Brusa bezistana, kada dolaziš iz pravca Carevog mosta, sarajevski mangupi, ma šta mangupi, strah i trepet Čaršije, Paša s Gorice, Čondro i ko bik jak momak s nadimkom Seljak otvorili vlastiti sto i prodaju lubenice! Na koji su način došli do njih, nemam pojma, ali postoje odgovori: ili su ih ukrali ili oteli ili dobili na račun kakve snagatorske usluge. Bilo kako bilo, njih trojica za stolom razvikali se: “Hajmo, lubenica karmin boja, kila stoja.”

Mi malo zastali i gledamo neobičan prizor.

U jednom trenutku odnekle prostruja glas: “Murija” i trojica gazija šmugnuše prema Carevom mostu ostavljajući navrat-nanos i sto i lubenice. Mi malo odčekasmo, nigdje nikog ne bi, lažna uzbuna očito. I onda, lavovskim instinktom i brzinom zarovimo se u manje brdo lubenica koje su oni nanijeli, izaberemo najkrupnije, Čeči bila malo jedna, nego uprtio dvije, svaku pod pazuh i bježmo, ali u kontra smjeru, Bravadžilukom, pa prema Vijećnici, odakle smo maloprije i došli.

Dođemo kod Brane, nemamo nož, ali tu je tvrdo tlo, razbijemo jednu, pa drugu i navali s glavama uronjenim u crveno meso lubenice. Mljackamo, mmmm “joj jest slatka, mmmmm” i varamo našu glad. Daj šta daš, lakše ćemo do kuće.

Dvije pojeli, a dvije kućama odnijeli.

I koliko smo se puta samo godinama poslije sjetili ove naše avanture.

Ja slatke lubenice i još slađe uspomene!