San o sarmi

Je li ono u narodnoj pjesmi bješe konstatacija: Vrijeme zemno, a prolazni ljudi? Ništa novo ni originalno ne kaže, samo na zgodan način u riječi upakovana istina kojoj čovjek svjedoči otkako počne promišljati stvarnost. A ne samo ljudi nego i kuće i zgrade, gradovi i države, sve vrijeme rastoči, uništi i pokopa.

I bude ponekad k’o da nikad nije bilo.

A mi ljudi od pera pokušavamo se suprotstaviti prolaznosti i zaboravu i onda onaj koga nema i ono što je bilo pa nestalo, nastavi da živi. U knjizi, još zornije u filmu, a dok ima živih svjedoka, u sjećanju i pripovijedanju.

U ovu priču o oživljavanju mrtvih i mrtvog zna se uplesti i san. No, san je kratak, ali moćan kao krik koji za tren ispuni tišinu prostora pa nestane.

Probudim se tako, a san mi još struji mislima i opet vidim slike koje sam sanjao.

Slike kao u filmu. Pred uvijek zeleno ofarbanim vratima kuće pored direka sa električnom sijalicom koja je svijetlila samo onda kada je ne bismo, natječući se ko bolje gađa, razbili kamenom, a zimi grudvom, stoji Fehim u onoj svojoj karakterističnoj pozi: glavu malo nakrivio i taman da dočekam da mi nešto kaže, eto iza njegovih leđa njegove Salihe. Pobulila se, šamija joj do kod donje usne pa preduhitri Fehima:

“Haj’ dođi kod nas na sarmu!”

Prijao mi je taj poziv i taman da zaustim da mi je drago, kao što mi je uvijek bilo drago kod Salihe pojesti bilo šta: hem je dobro kuhala, hem ja uvijek bio gladan i željan, “kamera sna” preseli me do vrata, ta su opet uvijek u plavo bila obojena, vrata Tokalija. Tamo stoji sitna, brižna i blaga žena Haša, supruga Hilme Tokalije, koji je inače kao naš električar brinuo o sijalici ne samo na direku pored Fehimove kuće nego i o ostalim direcima gdje god je postojala rasvjeta. U punoj spremi, uže kojim se opaše i kandže pomoću kojih se mic po mic penje do vrha direka ide Hilmaga prema vrhu i ruži: “Ko li je ovo, majku li mu, razbio?”

To nije bilo u snu nego samo glas i poziv Haše: “Toniii, haj’ na sarmu.”

Taman da zaustim “eto me”, a opet mislim kako ću kad nisam ni kod Salihe pojeo sarmu, “kamera sna” diže se prema kući iznad. I odnekle iz podruma, žablja je perspektiva, izranja lik Dike Seferovićke.

Kamera nije išla dalje jer da jeste, eto je pred mojim vratima. Saliha i Fehim živjeli su u kući na početku sna i istinske pozicije, Tokalije su bile kuća više, a onda su bili Seferovići... I na kraju naša kuća pred kojom se san zaustavio.

A Dika? Ostala udovica, srećom imala dva sina, ali starost k’o starost uglavnom joj prolazila u sjećanju, nostalgiji, pa može se reći i u tuzi. Jer, koliko mi je samo puta, kad sam je pod njene stare dane znao obići, znala reći: “E, moj Toni, nema mi mog domaćina.” A domaćin bio Mujo Seferović, vrijedan i plaho spretan herikter (obućarsko zanimanje) pa mu naručivali najpoznatiji sarajevski obućari da im pravi cipele, nije mogao izaći nakraj sa narudžbama. I zarađivao, shodno svojoj stručnosti i pregalaštvu, pa Seferovići išli na more kad niko iz mahale nije.

Kad sam ja Diku obilazio pod stare dane pa pričali i sjećali se, bila je to bolešljiva, ostarjela žena. A u snu pojavila se lijepa k’o glumica, kakva je u mladosti i bila, lice joj preplanulo baš onako kakvog sam ga negdje zapamtio, ja bio dijete, a Dika i njeni se tek vratili s mora.

I značajno mi maše glavom pa kaže: “Hajde, Toni, evo skuhala sam sarmu.”

Ja koliko sarme u mom snu i ovoj priči!

Ne vratih se ni kod Salihe i Fehima, ne odoh ni u kuću Tokalija, ne probah ni Dikine sarme. San se naprasno prekinu.

I sad ga evo premećem po glavi i mislima u trezvenom stanju i pitam se zašto su me sve zvale na sarmu? Pojma nemam, a što je zanimljivo, ja se ne sjećam da sam ikada kod bilo koje od ovih žena jeo sarmu.

Nego kod Salihe jeriščev pilav, naprimjer, ili filovane paprike, ma prste da oližeš, kod Haše jeftina sirotinjska jela, valjalo je onoliku djecu nahraniti, pa i mene gosta primiti, kljukuša naprimjer, kod Dike bio bogami grašak s teletinom i dan-danas mi, čini mi se, ukus ostao na nepcu.

Ustvari, nisam siguran da li se sarma ikada nalazila na njihovom meniju. I kad sam već kod sarme, prvi put, a ne samo što je bilo prvi put, nego mi bila slasna i čarobna, jeo sam kod Kekine mame u zgradi Bistričke željezničke stanice, gdje je njegov otac imao službu i stan. Keko je inače bio nadimak mog dragog i jedno vrijeme najboljeg školskog druga Senada Hrenovice, s kojim sam se poslije skoro šezdeset godina uspio povezati preko internetskih mreža. Dogovarali susret i radovali se, ali nas njegova smrt preduhitrila.

I logično bi bilo da me kao sad dok sam u trezvenom stanju, “kamera sna” odvede u tu zgradu, ali nije.

Pa mogu shodno tome reći: san ima svoje zakone o kojima moj mozak malo ili ništa ne zna.

Eh, što su ti snovi!