S Nevenkom na Kosovu i u Zürichu

U Prištini smo vijećali gdje da idemo prije: u Mitrovicu ili Peć? Bilo je ljeto, ona me je vodila kroz nepoznate predjele i manirom vodiča objašnjavala važnost ove ili one zgrade. Ulice su bile u znaku gužve, pomalo haotičnog nereda i ja sam predložio da odemo negdje na piće. Odabrala je hotel Božur i tu sam se na miru posvetio mojoj domaćici, prijateljici iz brigadirskih dana. Nježno lice nije prestajalo da se smijulji, a razlika između curetka od prije desetak godina i ove gospođice ogledala se u... najprije, pogled. Ona glavica iz Žepča nije više gledala u tlo, stidljivo se ponekad dižući prema sagovorniku, bila je to sada samosvjesna žena, čak mi se čini da joj se i glas promijenio postavši odrešitiji, snažniji. Zatim, imala je izgrađene stavove o svemu čega smo se dotakli, od politike i situacije koja je mirisala na zlo, do studije o ljudima i ženama koje je okružuju u njenoj redakciji. I konačno, bila mi je nova i neobična zbog živahnih pokreta ruku prilikom njenih monologa.

Nostalgično se prisjetila i našeg Žepča informišući me o nekim zaboravljenim likovima iz njene brigade “Muharem Bekteši”.

Imao sam sve vrijeme prijatan osjećaj da kao prava, dobrodušna domaćica želi da mi ugodi.

I onda smo otišli u Mitrovicu. Ručali u nekom restoranu na prilazu gradu. Pričala mi o djetinjstvu, pokušala kao što svi manje-više činimo sa našim rodnim mjestima da dočara što više ljepote koju ja baš i nisam vidio. Uspomena na taj grad smještena je negdje među siva, dosadna provincijska mjesta kroz koja sam radije prolazio nego u njima ostajao.

Tako da je prihvatila moju želju da do večeri stignemo do Peći i tamo zanoćimo. Hotel se zvao Metohija i jedino čega se sjećam jeste neka folklorna patina u znaku koje je izgledao sav enterijer.

Ujutro smo nakon doručka najprije skoknuli do Pećke patrijaršije, lica domaćina, monaha i monahinja sam zaboravio, arhitekturu ovog crkvenog kompleksa i spomenika pamtim po brojnim TV prilozima kojih je bilo mnogo, a jedina autentična i impresivna slika koja mi se urezala bilo je krakato stablo duda koje spada po starosti među svjetske rekordere. Njegovano i vodom napajano opstalo je zahvaljujući brizi čovjeka. A svašta čovjek može kad hoće i kad ga je briga.

Onda je Nevenka predložila putovanje nekim drndavim autobusom uzbrdo prema Rugovskoj klisuri. Sura planina dizala se ka nebu, a dolje u ponoru vijugala je rijeka Bistra. Negdje oko sela koje se zove Dremlje smo izašli i onda pješice hodali i hodali.

Nevenkin tečni albanski jezik ukidao je podozrivost gorštaka i otvarao vrata kapija njihovih kuća.

Iza golemog zida nalazilo se prostrano dvorište, pod krošnjatim stablom oraha bile su dvije duge drvene klupe, svaka s jedne strane, a u sredini sto. Kao da smo došli na neki filmski set. Bilo je vrijeme ili kasnog ručka, ili rane večere. U živopisnim, tradicionalnim odorama za stolom je sjedilo desetak muškaraca, najstariji djed na posebnoj stolici na čelu. I sve što se događalo za tim stolom, počinjalo je od njegovog prvog poteza. Malo su se stisnuli napravivši i nama mjesto, odnekud su se stvorile dvije posude u koje su i nama, kao i ostalim, ulili sadržaj iz kotla. Nešto između gulaša i čorbe. Onda je djed uzeo u ruke veliki, okrugli hljeb, rukama kidao približno iste komade i bacao ih svakom pojedinačno. Kad se ritual služenja završio, djed je nešto izgovorio, uzeo zalogaj hljeba u jednu, kašiku u drugu ruku i to je bio znak da možemo da jedemo.

Nevenka mi je diskretnim glasom gotovo šaputala:

“Vidiš, Toni, ovo je velika familija koja živi zajedno. Žene nisi niti ćeš vidjeti… One su tamo u kući, pripremaju sve ovo, ali ne izlaze jer ti si stranac, a pred strancem se ne pokazuju... I još nešto, pogledaj sve ove muškarce. Prati njihove poglede. Oni i kad razgovaraju sa mnom, niko neće gledati prema meni, nego u stranu. Oni smatraju da sam ja tvoja žena jer sam s tobom i kod njih je zabranjeno gledati tuđu ženu…”

Poslije jela pušači su zapalili cigarete. Nevenka im je prenosila moja pitanja. Odgovarali su šturo i uopšteno.

Kad im je rekla da sam gazetar (novinar) iz Sarajeva, jedan od starijih je uzviknuo: “Oooo, Sarajevo, bio sam tamo tri godine”!

Na rastanku svi su ustali da nas isprate: kao što se kod nas obično prate familijarni članovi.

I bilo je što je bilo, a bilo je još toga, ali napuštam Kosovo i nastavljam priču o Nevenki. Kako se stanje - tada smo upotrebljavali sintagmu situacija na Kosovu - sve više pogoršavalo, jednoga dana Nevenka me nazvala i rekla da ne može i da ne želi više i da putuje sestri u Zürich. Onoj Veri, pop-pjevačici.

Bila je 1989. godina i Nevenka mi se opet, kao nekada iz Prištine, javljala iz Švajcarske. Samo su razgovori bili kraći jer je telefon bio skup.

Sudbina ili kako već nazvati upravljača našim životom je htjela da se potkraj te godine i ja zaputim prema Švajcarskoj. Moj cilj je bio St. Gallen, gdje su me pozvali sarajevski mangupi Salem i Radenko (imaju o tome priče u mojoj prvoj knjizi “Mangupluci i uspomene”), a na putu ka odredištu morao sam doći i u Zürich. Naravno, javio sam se Nevenki i ona me čekala na željezničkoj stanici.

Sve na njoj je bilo isto kao onomad na Kosovu. Odvela me u stan kod svoje sestre i zadržala na večeri i spavanju. Još uvijek se snalazila, tražila svoje mjesto, prije svega, radno i legalno.

Ujutro me ispratila na stanicu. I kao brižna majka, govoreći “Toni, ja se još nisam snašla, ali već nešto zarađujem”, tutnula mi u ruku pet novčanica od po sto franaka.

“Nek’ ti se nađe, trebaće ti.”

I pogledala me nekako nježno i žalosno. Zagrlili smo se i …

Više nikada nisam čuo ništa o Nevenki Oručaj.

Nadam se i želim da je sretna žena i majka.