S Đurom u Ludoj kući

Njegova popularnost notorna je regionalna činjenica, a i omiljenost gotovo pa plebiscitarna (među izuzecima su dominantni oni koje jede vlastita zavist, a ima ih). Uostalom, ko to i gdje na ovom svijetu, ma čime se bavio i ma kakve uspjehe nizao, nema dušmana?

Ljepšu misiju mu život i sudbina nisu mogli urediti: da (po meni dominantan dio njegove karijere) crta osmijehe na licima publike.

On je Branko Đurić Đuro.

Ne znam tačno čemu imam zahvaliti privilegij da me taj čovjek, kako bismo rekli mi našim žargonom zagotivio, ali kad god se, mada rijetko, sretnemo, u njegovoj riječi, gesti, pa i u zraku, mirišem fluid naklonjenosti.

Nedavno je gostovao sa svojom “Đurologijom” u Mariboru. Gledao četvrti ili peti put i opet me nasmijala i učinila da vrijeme klizne neopaženo, a ja, kao i puna sala, zarobljeni njegovim humorom.

Kasnije malo popričali, a on me pita jesam li bio u njegovom pozorištu u Zagrebu Luda kuća?

“Nisam”, odgovorim.

“Pa dođite, ali moraćeš mi ranije najaviti jer predstave su dva mjeseca unaprijed rasprodane... da ti sredim karte.”

Obećam i nije mi trebalo dugo čekati.

Nismo uspjeli uskladiti naše slobodno vrijeme sa predstavom “Rakija”, u kojoj igraju Đuro i njegova starija kćerka Zala, ali smo stigli u subotu kad je na programu bila urnebesna komedija “Bračna terapija”, u kojoj igra Đurina supruga Tanja Ribič.

Pa smo se tako, eto, te subotnje večeri uputili ka Ludoj kući, vodio me znani put od Trga bana Jelačića (u vrijeme mojih probuđenih mladalačkih uspomena zvao se Trg Republike) prema Zvonimirovoj (u to isto vrijeme bila Ulica socijalističke revolucije), na samom početku bio čuveni kafić Apolo, odavno nestao, a važan mi za drugu priču koja će doći kasnije.

Sad hajmo do Lude kuće, evo je, opominju nas veliki plakati sa imenima predstava i glavnih aktera, a i u prigodnom prostoru ispred kazališta već se okupilo ohoho ljudi. Neki piju piće, neki puše, a svi, uglavnom, odjeveni prikladno i svečano kako je već običaj da se ide u kazalište.

Sama Luda kuća takođe je otmjeno i prikladno uređena kakva već jesu kazališta, sastoji se od pretprostora sa šankom i stolovima oko kojih se stoji i same sale (Đuro mi kasnije rekao da prima od 320 do 400 gostiju). Čekao nas stol broj 8, drugi red pred pozornicom, lijepo dekorisan i kao i svaki drugi aranžiran cvjetnim aranžmanom u vazi.

I predstava “Bračna terapija”, kao i sve druge, dovoljno je hvaljena, a i činjenica da se uvijek traži karta više govori o popularnosti kod publike i tako već sedam godina otkako je Đuro sa kolegom i prijateljem Reneom Bitorajcem osnovao to njihovo zajedničko, privatno kazalište.

Odgledali urnebesnu komediju, prekidali glumce (Tanja Ribič, Janko Volarić Popović i Ivan Colarić) gromoglasnim smijehom i aplauzima u trenucima posebno smiješnih i duhovitih dijaloga i na kraju im, kako dolikuje i kako su zaslužili, dugo aplaudirali i vraćali da razmijenimo radost.

Đuro mi javio da će i on možda doći. U pauzi nakon što sam se vraćao u drugi čin neko me kucnu po leđima:

“Momak, hoćeš li kokice?”

“Ne hvala, imamo ih već na stolu”, odgovorim, a u prvom trenu i ne prepoznam Đuru, markantan, sa tamnim naočalama.

“Dođite poslije predstave tamo (pokaza mi stol na kojem je stajalo reserve), ono je naš sto”, reče mi Đuro.

Pa smo se potom malo družili, dio publike je izašao, a dio ostao da pijucka piće i sluša muzički program. Na maloj bini sjedio je čovjek sa gitarom, pjevao znane pjesme, a Đuro i ja, kasnije su došli Tanja i njene kolege, nekako smo razmjenjivali riječi i rečenice u popriličnoj buci koju su stvarale pjesma i žamor publike.

“Sad ću i ja nešto otpjevati”, reče mi Đuro i evo ga na sceni, pridružiće mu se kod numere “O sole mio” i Tanja sa zavidnim sopranom i evo nastavka finog umjetničkog sadržaja koji se te večeri našao na trpezi Lude kuće.

Tom dijelu koji nazivamo inače dernekom neću prisustvovati do kraja jer su naši zagrebački domaćini Nada i Nešo žurili kući, tako da se taj dio priče i doživljaja završava na ovom mjestu.

Možda će malo i patetično zazvučati, ali Đuri dugujem mnoge ljepote kojima je i mene darovao, a govore o njegovim talentima, i to evo ovako javno činim: za sve filmove koje je režirao, u kojima je glumio, za knjigu koju je napisao u svom duhovitom stilu, za pjesme koje je sa Bombaj štampom otpjevao...

O kako dugo je već ovaj lucidni šarmer među onima koji nam život čine ljepšim i bogatijim. Misionar umjetnosti u najljepšem smislu.

Naš Sarajlija Branko Đurić Đuro.

Mogao bih i imao još ohoho koliko i šta pisati o njemu, ali bojim se da sam već zglajzao u patetiku. A sve živa istina i sve to on zaslužuje.