Ruže iz mog vrta

Susretao sam ih, gdje sve ne. Učinili mi život bogatijim i ljepšim… kao da su bili ruže u mom vrtu. A onda, s korijenom zajedno počeli nestajati, ostavljajući komadiće tame u realnom svijetu, a svjetlo i bol u mom spomenaru.

Trijebi nas tako smrt, tajanstvena gošća. Nekog prije, nekog kasnije, ali za sve je tu, zna se. Odjednom, otišao ovaj, otišla ona. Saznao sam prošle sedmice za dva rastanka sa prijateljima. Zovem Saida, pitam je li čuo?

“Ma, znam, moj Toni. Maloprije pričao s Pecom, a on mi kaže: Eh, na šta nam se život sveo, idemo samo s dženaze na dženazu, čini mi se”.

A sve je ublizu, nije prošlo ni deset dana, otkako sam jedne večeri sjedio sa Andrejem Petanom, mariborskim ugostiteljem i bonvivanom. Nema susreta s njim a da ne probudi uspomene na zajednički put u Sarajevo. Bilo prije dvadesetak godina, došao on sa ekipom iz Slovenije, zajednička izložba slovenačkog i bosanskog slikara, a obojica nam prijatelji. Tih dana se upoznali, a otkako su se upoznali, nisu se rastajali Andrej i Dženan Arapović, zvani Arap. Pa se zajedno opijali rakijom, vinom i ljepotama posebno sarajevskih kafana. Zbližili se i kad je došlo vrijeme rastanka, Andrej daruje Arapa sa stotinu maraka. A neovisno od toga pravo prijateljstvo se rodilo. I pričao mi Andrej:

“Vratili se mi u Maribor, ja sam još pod dojmom svega što sam doživio u Sarajevu, pa kažem, hajde da se javim Arapu. Nazovem, pozdravimo se i ja ga pitam: Gdje si, Arape”?

A on mi odgovara: “Jooj, čuj đe sam? Andrej, pa ti si meni ostavio stotinu loza i ja sam još u kafani”.

Kasnije, često kad krenem za Sarajevo, Andrej pošalje Arapu. Pa se onda nađemo Arap i ja, odemo u neku od njegovih kafana, to su oni rijetki bircuzi u kojima se za šankom nađe skromna meza, malo sira i pršute, a okolo sve stara raja. Pritisnuti teretom starosti, ali se ne daju, nego uvijek jedni drugima razne folove prodaju i tužno vrijeme snošljivijim čine.

I tako smo, rekoh, prije desetak dana sjedili Andrej i ja, a on mi kaže: “Daj da nazovemo Arapa, nisam ga dugo čuo, a poželio sam…”

Nemadoh broja, u starom telefonu ostao, pa mu kažem da ću ga saznati, pa ćemo drugi put.

I onda smo još o Arapu pričali. Gospodin, miljenik među ljudima.

Arapova smrt nas preduhitrila. Nazovem Andreja i dogovorimo susret, baš za večeras, pa ćemo opet o Arapu pričati.

U Sarajevu na Barama bila dženaza. Puno ljudi. Lijepe uspomene i trag Arap za sobom ostavio.

•••

A kad sam nedavno, dva mjeseca od toga, bio u Sarajevu, odem na jedan od najvažnijih izvora svoje mladosti, na Tereziju navrh Bistrika. Otkako je tog mjesta, mijenjali se i vlasnici i ponuda, ali vazda je to bio za nas granap na Tereziji. I nema dana da pored tog granapa ne naiđeš na Fahrudina Herceglića Njonju. Spusti se iz svoje obližnje kuće u Ulici Krka i uz pivo i društvo koje se podobro prorijedilo pije svoju pivu. I pozdravlja i pozdravljaju ga svi: i mlado i staro i žensko i muško. Njonja je bio k’o neki dobri duh Terezije. I kad sam se tog predvečerja popeo do Terezije, evo mi mog Njonje. Kršan po konstituciji, ali slabašan jer su ga bolesti načele, izljubio se i ispitao sa mnom. Sa uvijek istim osmijehom dragosti što se vidimo. Pa malo pričali kako je sada, pa se malo sjećali kako je bilo i srdačno kako smo se sreli, tako se i rastali. Ko će slutiti da je to bio naš posljednji susret.

Umro je istog dana kada i Arap, sahranjen na obližnjem groblju, a došlo svijeta i svijeta, a žene kažu da ne pamte kad je džamija na Tereziji bila tako puna kad se učio tevhid.

I Njonja ostavio lijepe uspomene i svijetao trag.

Ne znam mnogo toga o životu Njonje, ali znam dovoljno da se shvati zašto je bio neobično omiljena osoba. Ne pamtim, a mislim ni iko drugi, da se Njonja s nekim posvađao. Nije bilo posla a da ga Njonja nije pošteno odradio. Ako su se kopali temelji, on iskopa dva ili tri metra dok drugi jedan.

Safet Čizmić ga ostavi s robom u Zaostrogu, povjeri mu poslove, a nikad marka nije falila. U ratu Njonja bio glavni za izdavanje goriva u komandi, svi kažu mogao je švercom do velikih para doći, ali nikad nije litar ukrao.

Znao poimenice tri naraštaja i sa svakim koju razmijenio.

Rijetko, gotovo nikada u kafanu nije zašao da ne bi došao u nezgodnu situaciju da ga neko časti. Jer, uglavnom, malo imao, a prema svom jorganu se protegnuo.

Čuvao čast i obraz. I kad ne bi pred granap sišao, govorilo se neće jer nema para.

Imao psa, markantan, poslušan, volio ga i pazio toliko da bi sebi uskraćivao samo da njega namiri.

Zanimljivo, psovke bez kojih je nezamisliv običan razgovor a kamoli svađa, nikad nisam čuo iz njegovih usta. Ma živi melek, kad vam kažem.

I, eto, taj Njonja završio je svoj život. Nazvah ga dobrim duhom Terezije.

Sad je on to uistinu.

A taj alkohol, nekada u mladosti bilo je rakije, vinjaka, konjaka, a dugo, već dugo svelo se samo na pivo, bio važan saputnik u njegovom životu. Znam, siguran sam, iako mi to nikada nije rekao, taj alkohol lakšao mu njegov samotnjački život. Mada, krenuli smo, mogu reći istovremeno. Ne znam tačno, ali više od 14 godina nismo imali, jedne večeri zaputimo se kod trgovca rakijom na Begovcu, da li je Ramiz, da li Mehmed, nije bitno… kupimo litar rakija i zalegnemo u obližnje greblje. Gutljaj Njonja, gutljaj ja… ode litar rakije. Spustimo se teturajući do Terezije, jezici zavezali, toliko smo pijani bili, ode on uzbrdo u svoju Krku, a ja nizbrdo do Brijega.

Sutradan, naruži me njegova sestra Dika: “Kako si mogao Njonju napiti, zaspao na stijeni”.

A stijena, k neki veliki stol, nalazila se na ulazu u njegovu Ulicu Krka.

Ma, znam ja još štošta o Njonji, a zna i on o meni, ali neka to ostane među nama.

Uglavnom, siguran sam, kad god dođem pred granap na Tereziji, tražiću kobajagi Njonju, a, ustvari, biće sa mnom.

“Đe si, Tonček? Kad si to doš? Kako ti je Mia?”

Uglavnom, tako je kretao naš razgovor nakon što bih ja zagrlio njegova široka ramena.

Eh, eto, još jedna humka u mom vrtu sjećanja na likove s kojima sam mladovao.

Dvije.

Jer, kad god prođem pored Veleža, tražiću kobajagi lik Arapa, a na Tereziji Njonju.

Niko neće znati da su oni još tu.